„Volio bih da se upišete u dramsku seks... Oprostite, sekciju.“ Sigurno znate bezbroj sličnih slučajeva vlastitih i tuđih lapsusa. Što oni znače i znače li išta ili je riječ o slučajnim pogreškama?
Freudeovo tumačenje
Lapsuse gotovo i ne možemo izbjeći. Na svakih 1000 riječi dolazi jedna ili dvije jezične omaške, koja se na latinskom zove lapsus linguae. Budući da govorimo prosječnom brzinom od 150 riječi u minuti, pravimo jednu pogrešku svakih 4-6 minuta govora. Ako uzmemo u obzir koliko vremena provodimo govoreći, to iznosi petnaestak lapsusa dnevno. Psihijatar Sigmund Freud smatrao je da svaki lapsus otkriva nesvjesnu misao, želju, motiv ili uvjerenje. „Gotovo uvijek otkrivam uznemirujući utjecaj u nečemu što izlazi izvan željenog izričaja“, napisao je. „Taj je uznemirujući faktor nesvjesna misao, koja dolazi na svjetlo dana kroz jezičnu pogrešku.“
Freudovo tumačenje uzroka lapsusa vrlo je popularno te potiče mnoge da izvlače zabavne zaključke iz vlastitih i tuđih govornih omaški. Sigurno možete zamisliti što je zgodna studentica pomislila kad joj je profesor predložio: „Volio bih da se upišete u dramsku seks... Oprostite, sekciju.“ Ili što je palo na pamet djelatnicima u jednom poduzeću kad je njihova kolegica poželjela „mnogo smeć... pardon, sreće“ drugoj kolegici, koja ju je pobijedila u natječaju za direktorsko mjesto. Neki su lapsusi imali međunarodnog odjeka. Jedan je američki novinar, poznat po kritiziranju predsjednika Baracka Obame, nazvao poznatog zlikovca Osamu bin Ladena – Obama umjesto Osama.
Potisnute strasti i žudnje
Freud bi vjerojatno zaključio da su ti lapsusi nastali zato što je neka potisnuta misao prodrla iz podsvijesti u svijest autora pogreške. Uputio bi onog profesora na kauč i ispitivao ga o djetinjstvu, osjećajima prema studentici, odnosima s majkom i suprugom. Iz njegovih bi odgovora proizašlo objašnjenje pogreške. Vjerojatno bi, u svom stilu, zaključio da je iza nje stajala seksualna motivacija, kao u mnogim slučajevima koje je iznio u knjizi Psihopatologija. Tamo je opisao kako je iz lapsusa jedne žene – koja je govoreći o nekom muškarcu umjesto „osloniti“ rekla „oslojiti“ – zaključio da je „sigurno bila u ljubavnoj vezi“ s dotičnim.
To je zaključio pretpostavivši da je ženi iz podsvijesti izronila riječ „osvojiti“, izdajnički iskvarivši planiranu riječ „osloniti“. Ljubitelji Freuda i danas hvataju sugovornike za riječ i iz njihovih omaški „otkrivaju“ potisnute strasti i žudnje – po mogućnosti seksualne prirode. Ako je bečki psihoanalitičar bio u pravu, nitko od nas nije u stanju dugo čuvati nijednu tajnu.
Pogreške ipak puki slučaj?
I prije nego što je moderna psihijatrija uvelike odbacila Freudove teorije, pa i onu o sveprisutnosti seksualnih poriva, javljali su se njegovi protivnici s drukčijim objašnjenjima lapsusa. Freudov suvremenik, filolog Rudolf Meringer, usporedio je pogreške u govoru s korama banane na cesti. Tvrdio je da su verbalne omaške plod banalnih i slučajnih izmjena mjesta glasova i slogova unutar riječi ili rečenice. Smatrao je da je pogreška samo pogreška i ne otkriva ništa duboko skriveno o onome tko ju je napravio. Iako mnogi od nas strahuju što će drugi pomisliti o nama ako umjesto riječi „tekst“ kažemo „seks“, današnja znanost uvažava Meringerova objašnjenja više od Freudovih.
Novija istraživanja tajnu lapsusa potražila su u neuronskim krugovima u kojima nastaje govor i u načinu na koji mozak pretvara misli u riječi. Gary Dell, profesor lingvistike i psihologije sa Sveučilišta Illinois, smatra da Freudovoj teoriji o potisnutim mislima i osjećajima ne valja vjerovati. Kaže da je Freud tu teoriju „zasnovao na naknadnim tumačenjima malog broja govornih omaški, pritom postupajući krajnje nemarno. Kakvih dokaza ima da su njegovi pacijenti napravili lapsuse zbog potisnutih misli?“
Dell tvrdi da lapsusi nastaju zbog prepletanja brojnih mreža iz kojih izvire govor. Te su mreže semantička, leksička, gramatička i fonološka, a njihovi elementi – značenja, riječi, gramatika i glasovi – katkad prelaze iz jedne u drugu mrežu na pogrešnim mjestima. Uzroci „krivih prelazaka“ nisu potisnute želje ili unutrašnji sukobi, nego trenutačne okolnosti u kojima govorimo. Te okolnosti mogu biti susjedne riječi, to jest ono što smo izgovorili neposredno prije lapsusa, ili ono što smo naumili izgovoriti tren poslije. Također, omesti nas mogu tuđe riječi koje čujemo ili vidimo, na primjer u novinama koje leže na stolu.
Jezično objašnjenje
Zamislite da želite izgovoriti riječ „sekcija“. Vaš bi um pokrenuo semantičku mrežu u kojoj su pohranjena značenja desetaka tisuća pojmova. Da biste došli do riječi „sekcija“, vaše moždane vijuge obradile bi niz riječi sa srodnim značenjem (odjel, odsjek, skupina...) i odabrale onu koja najbolje izražava ono što želite izreći. Potom bi vaš um, točnije njegova gramatička mreža, odlučio u koji oblik i na koje mjesto u rečenici valja ubaciti riječ „sekcija“ – primjerice, u akuzativ jednine, a iza glagola i prijedloga.
Potom fonološka mreža aktivira sve glasove od kojih se sastoji ciljana riječ: s, e, k, c itd. No katkad um ponavlja neke prije izgovorene glasove ili glasovne kombinacije, pa se dogodi da izgovorimo glas „s“ umjesto sličnog glasa „c“. Tako se u spomenutom primjeru „s“ iz riječi „dramsku“ i početka riječi „sekciju“ nehotice zadržalo i u nastavku govora, iako mu tamo nije bilo mjesto.
Nužna ravika
Moguća je i obrnuta pogreška, pri kojoj izgovaramo glas ili skupinu glasova koje smo planirali izgovoriti kasnije. To se dogodilo jednom pravniku koji je, komentirajući sudski predmet, izjavio da će „sise sistematski proučiti“, misleći na – spise. Budući da je već bio odlučio reći „sistematski“, ono „sis“ se požurilo i upalo u rečenicu prije reda. Freud sigurno ne bi bio zadovoljan tim prozaičnim objašnjenjem, ali većina govornih pogrešaka nastaje baš tako, bez ikakvih pikantnih skrivenih značenja. Ima još mehanizama odgovornih za lapsuse.
Katkad glasovi iz susjednih riječi zamijene mjesta, pa umjesto „traje kraće“ dobijemo „kraje traće“ ili umjesto „ružna navika“ – „nužna ravika“. Neki lapsusi zahvaćaju cijele riječi želimo li izraziti neki rjeđe upotrebljavan pojam, ali izgovorimo riječ koja označava srodan, a uobičajeniji pojam. „Molim naranče“ umjesto „molim grejp“, reći će netko tko nije naviknut na kupnju drugog ploda.
Sestra može brata u međusobnom razgovoru nazvati muževim imenom, ako se s ovim često prepire pa redovito izgovara njegovo ime u raspravama. Što češće izgovaramo neku riječ, to je vjerojatnije da ćemo je povremeno upotrijebiti i kad mislimo na neki sličan pojam s kojim rjeđe imamo posla.
Smetnje na vezama
Kod jedne vrste lapsusa dvije se riječi srodna značenja ili sličnog emotivnog naboja spajaju, stvarajući potpuno originalne, nehotice duhovite riječi ili fraze. Nekadašnja kandidatkinja za američku dopredsjednicu Sarah Palin, svijetu je predstavila riječ „ospodbiti“, kad su joj se pomiješale riječi „osporiti“ i „odbiti“. George W. Bush, inače slavan po lapsusima, jednom je rekao da ga ne bi trebalo „krivo podcijeniti“, što je bio spoj između „krivo procijeniti“ i „podcijeniti“.
Moderni znanstvenici pretežito shvaćaju lapsuse kao nedužne, slučajne „smetnje na vezama“ između različitih dijelova govorne mreže. Jednaka objašnjenja vrijede i za pogreške u pisanju, koje se po uzoru na lapsus linguae nazivaju lapsus calami (omaška pera).
Još je jednostavnije pojmiti lapsuse izazvane upletanjem tuđih riječi koje čujemo ili vidimo dok govorimo. Dok raspravljamo o porezima, netko za susjednim stolom spomene prorez na haljini. U tren oka iz usta nam izleti „još čekam povrat proreza“. „Tuđe riječi mogu na nas djelovati kao uljezi i sabotirati ono što želimo reći, osobito ako postoji podudarnost između glasova ili značenja“, kaže Dell.
Zakon vjerojatnosti
Jednak učinak na nas može imati prizor u kojemu se pojavljuje pojam označen riječju sličnom onoj koja nam je na umu. Tako „ne budi lakoma“ može postati „ne budi dlakoma“, ako nam se pred očima slučajno odvrti reklama za depilacijsku kremu.
Unatoč hladnim, emocija lišenim tumačenjima znanstvenika, neki nas govorni i pisani lapsusi potiču da dublje zavirimo u vlastitu ili (češće) tuđu psihu.
Je li onaj profesor ipak imao nešto nečasno na umu kad je studentici predložio da uđe u „dramsku seks-ciju“? I opet, stručnjaci kažu da ni takve upečatljive omaške nisu nužno motivirane pritajenim željama, koje su nekontrolirano pobjegle iz podsvijesti. Naime, u masi svakodnevnih lapsusa neki će po zakonu vjerojatnosti imati seksualan, osvetnički, fobičan ili neki četvrti „pikantan“ prizvuk. Iako će nam se takav lapsus učiniti znakovitim za razumijevanje osobnosti i motivacije osobe koja ga je izgovorila, moguće je da je nastao pukim slučajem, bez sudjelovanja podsvijesti.