U svijetu koji nas svakodnevno uči kako trebamo izgledati, što sve trebamo imati i koje ciljeve moramo ostvariti da bismo „uspjele“, lako je izgubiti kontakt s onim najvažnijim – sobom.
U toj tišini između onoga što očekuju drugi i onoga što duboko u sebi znamo da jesmo, često se izgubi i osjećaj zahvalnosti. Ne zato što smo loše osobe ili što nismo dovoljno duhovne, već zato što smo predugo živjele u uvjerenju da moramo sve same. Da sve mora biti pod našom kontrolom. Da ako dovoljno planiramo, trudimo se i dajemo sebe do zadnjeg atoma – tada će sve biti u redu.
Ali istina je drugačija. Život nas neprestano iznenađuje, mijenja i izaziva. I ne pita nas jesmo li spremne. Zahvalnost nije posljedica savršenog života, nego ono što stvara prostor za smisao, čak i kada je teško. Posebno kada je teško.
Zahvalnost ne dolazi sama – ona se uči
Neke smo zahvalnosti naslijedile – u vrijednostima svojih majki, baka, žena koje su, i kada je bilo najteže, znale reći: "Hvala što smo zdravi. Hvala što smo zajedno." Neke smo zahvalnosti naučile putem – kroz gubitke, bolesti, slomove, razočaranja.
Ima nečeg svetog u tome kada ostaneš bez onoga što si mislila da ti pripada. Tada shvatiš da ništa nije zajamčeno. Ni ljubav. Ni zdravlje. Ni mir.
Ali i tada – ako si dovoljno hrabra da pogledaš dublje – ostane ono što ti nitko ne može oduzeti: tvoje biće, tvoje srce, tvoj pogled na svijet.
Autentičnost i zahvalnost hodaju ruku pod ruku
Autentičnost nije poza. Nije „brend“ ni filozofija života koja lijepo izgleda na Instagramu. Autentičnost je tihi glas u tebi koji zna. Zna kada se pretvaraš i kada živiš po tuđim pravilima, ali i kada si zaboravila na sebe.
A kada si autentična i iskrena prema sebi – tada si prirodno zahvalna, jer ne živiš da bi nešto dokazala. Ne hodaš kroz dan da bi ispunila tuđe okvire. Tada si slobodna da vidiš ljepotu u jednostavnim stvarima.
Zahvališ na mirnom jutru. Na osmijehu djeteta. Na tijelu koje još uvijek nosi tvoje snove. Na prijateljici koja te razumije bez mnogo riječi.
Zahvalnost ne čeka da se život popravi. Ona ga mijenja.
Zašto tako često zaboravimo biti zahvalne?
Zato što nas nitko tome nije učio. Učili su nas kako biti marljive, poslušne, organizirane, uspješne, ali nisu nas učili kako biti mirne, prisutne, zadovoljne.
U toj tišini između postignuća, trošenja i neprekidne potrebe za kontrolom – nastane sljepilo. Ne vidimo što već imamo. Odbacujemo prilike koje nam život nudi jer ne izgledaju onako kako smo ih zamislile. Ignoriramo ideje jer nam se čine prejednostavne. Odbijamo ljude jer nisu "dovoljno dobri" prema našim standardima. A ponekad… najviše odbacimo same sebe.
Iza toga često stoji – gordost. Ta tiha, nesvjesna, unutarnja tvrdoglavost koja kaže: "Ja sve mogu sama. Meni ne treba nitko. Ja znam najbolje." Ali istina je da nas upravo ta gordost najviše osiromašuje. Ne dopušta nam da primimo. Da zatražimo. Da se otvorimo.
Zahvalnost traži poniznost. Ne onu poniženu verziju nas koju smo naučile skrivati – već onu zdravu, snažnu, žensku poniznost koja zna reći: "Ne znam sve. Ne mogu sve. Ali hvala ti, Živote, što me i dalje nosiš. Što mi pokazuješ ono što nisam znala da mi treba."
Zahvalnost vraća život natrag u ruke
Zahvalnost te ne spašava od boli – ali te štiti od gorčine. Ne briše gubitke – ali daje smisao. Ne jamči da će sve biti lako – ali ti daje snagu da prođeš kroz oluju i znaš da iza oblaka uvijek ima svjetla.
Zahvalnost ti vraća moć. Ali ne onu nad drugima – već onu nad sobom.
Kada si zahvalna – onda si i budna. Vidiš što je stvarno važno. Znaš zašto si ovdje. Ne trčiš za svime, jer znaš da već imaš ono što ti treba. I iz tog prostora nastaje – radost. Ne ona ushićena, prolazna, euforična. Nego ona tiha, stabilna, postojana radost – što jesi, što dišeš, što voliš, što i dalje vjeruješ.
Draga ženo, gdje si ti danas?
Jesmo li zahvalne samo kada sve ide po planu? Ili znamo zahvaliti i kada nas planovi napuste?
Ova kolumna je podsjetnik da je zahvalnost most između prošlih rana i budućih snova, vanjskih očekivanja i unutarnjeg mira, kontrole i povjerenja.
I ako ti danas fali jasnoće, smisla, snage ili nade – počni s malim korakom. Zahvali na dahu. Na suncu. Na ljudima koji te vole. Na sebi – jer si još tu. I vidi što će se dogoditi.
Možda, samo možda, tvoj život počne ponovno cvjetati.