![props.documentData.Authors[0].AdditionalInfo](https://static2sensa.story.hr/api/v3/images/48271?ts=2024-02-02T11:32:05)
Nekada davno, prije nego što sam znala što znači biti autentična ja, sklopila sam jedan dogovor - tako bar to izgleda sada, iz ove perspektive. Taj dogovor nije bio sklopljen ni s kim iz vanjskog svijeta, već s tihom sjenom koja je prebivala u meni.
Dogovor o preživljavanju. Dogovor koji je svaka od nas jednom mentalno, emotivno i nesvjesno potpisala, ne znajući za posljedice istog. Dogovor o tome da se prilagodimo, ušutimo, povučemo, pretvaramo i budemo sve ono što svijetu treba, ali ne i ono što mi jesmo, bar ne u svojoj nutrini.
I tako sam nesvjesna i zaboravljena od tog dogovora, godinama hodala svijetom - lijepa izvana, a prazna iznutra. Sa sobom sam nosila osmijeh koji je znao kada treba zasjati, utišati se, sijati riječi koje će druge liječiti, umiriti ili spašavati, ali ne i mene.
Bila sam glasna kada je trebalo i tiha kada se moralo. Ponekad bih zaboravila dogovor i usprotivila se, no začuđena neprihvaćanjem drugih brzo bih se vratila onoj staroj, onoj s davnog dogovora.
Bila sam slika uspjeha, naizgled lijepo naslikana, prekrasnog okvira i pakiranja, ali negdje putem osjećala sam da se dogodila izdaja. Izdala sam onu malu sebe, onu što je plesala bosa, igrala gumi-gumi, verala se po drveću, radila indijanske šatore od ljestvi i bakinih tepiha, pjevala i recitirala prije nego sam hodala, gledala u zvijezde, vjerovala u čuda i zapisivala snove iz pera čiste ljubavi.
Ali onda je došla noć.
Ne obična noć, nego ona mračna, gusta, teška i nijema, noć koja boli i razdire tijelo iznutra dok na van izgleda kao da je sve dobro... Noć u kojoj su sve moje maske (s)pale, a sjene iz tame progovorile. Noć u kojoj sam morala birati: ostati slomljena ili se ponovno roditi.
I dok sam ležala u toj tišini, čula sam glas. Ne izvana, već onaj što te iznutra zove godinama, a koji se trudiš utišati i utopiti se u buci da ga ne čuješ. Bio je to šapat moje intuicije - slab, slomljen i jedva živ, ali uporan. Zvao me imenom kojeg sam davno zaboravila - mojim pravim imenom. Imenom koje znači sloboda.
Krenula sam za tim šaptom.
Put me vodio kroz zamagljene doline dalekih sjećanja, kroz neosvijetljene gradove tuđih očekivanja, kroz labirinte gdje je iz zidova dopirao šapat „nije dovoljno dobra”, „ne valja“, „ne vrijedi“.
Na svakom koraku kojeg sam u toj mračnoj noći učinila, nešto sam za sobom ostavljala - tuđa mišljenja i uvjerenja, potrebe za odobravanjem, sviđanjem, voljenjem i sve nametnute lažne identitete. I svaki put kada bih nešto od toga otpustila, u meni se otvarao prostor za svjetlo, ljubav, mir i prihvaćanje.
Na kraju puta, na izlazu iz tog labirinta napuštenih i ostavljenih života stajao je prozor. Kroz njega je ulazilo zlatno svitanje i novi dan. Svjetlom okupani prostor ispred mene otvarao je pogled na zid nasuprot prozora na koji je padalo svjetlo. Pogled mi je pao na veliko zlatno ogledalo na sredini tog zida. Napravila sam korak bliže. Pogledala sam se. Po prvi put - stvarno. Oči su bile iste, ali u njima je bilo nešto novo. Mir-Sloboda.
Znala sam - pronašla sam je. Sebe. Sebe, koja ne traži potvrde. Sebe, koja zna. Sebe, koja voli. Sebe, koja pleše. Sebe, koja istražuje. Sebe, koja postoji i zna da je već to dovoljno.
Od tada pišem pisma iz zaborava - za sve one koje su još tamo.
I podsjećam ih: nisi izgubljena, samo si se malo udaljila od kuće.
A dom - to si ti.
U tebi je već sve....
