![props.documentData.Authors[0].AdditionalInfo](https://static2sensa.story.hr/api/v3/images/48271?ts=2024-02-02T11:32:05)
Osobni rast i razvoj tema je koja nas, na sreću, svakodnevno sve više zaokuplja i sama po sebi doživljava ekspanziju. Ipak, još uvijek s dozom nepovjerenja. Iako radoznali ljudski um u svemu traži grešku pa tako i ovoj temi, mene čini radosnom kada vidim kako se ljudi mijenjaju, te sve lakše prihvaćaju promjenu koja je neizbježna i ne opiru joj se.
Krajem prošle 2023. godine nakon privatnih i poslovnih uspona i padova, te ujedno velikih odluka koje sam u tada donijela, shvatila sam da me papirić i poruka s mog vision boarda predugo zovu. Poruku da prohodam PUT napisala sam 28. ožujka 2016. i uvijek pronalazila razloge zašto ne mogu krenuti – djeca su premala, poslovni projekti, partner kojem je to bez veze, nedostatak novaca... No, glas koji me dozivao da krenem postajao je sve jači i glasniji, a više mu se nisam mogla ne odazvati. Tako sam ja odlučila sama sebi kupiti poseban poklon za rođendan 6. svibnja 2024. i krenuti na PUT koji me pozivao. U tom trenutku još ne znam da će mi se to putovanje urezati ispod kože i postati dio mene, mog integriteta i DNK.
Iako ne posebno operativno i organizacijski pripremljena, nego više s idejom go with the flow, okuražila sam se krenuti na put koji je obećavao više od fizičkog izazova. Camino de Santiago, poznat kao staza hodočasnika, pružio mi je priliku za najdublju introspekciju i osobnu transformaciju. Stazu koja je u mom slučaju na kraju puta pokazala dužinu od 970 km, prohodala sam tijekom 28 dana i malo po malo se oslobađala onih stvari koje sam mislila da sam odavno riješila sa sobom. Upravo onih stvari koje su dan po dan isplivavale van u obliku unutarnjih strahova, srama, zabrinutosti, predrasuda i raznih drugih ograničavajućih uvjerenja.
Camino nije samo fizički napor; to je prije svega putovanje unutar sebe. Ovako dugo putovanje bez svakodnevnih distrakcija, frendice na telefonu, obitelji ili obveza - bez ikoga ili ičega pored tebe samog - natjeralo me da se suočim sa svim svojim mislima i osjećajima.
Bio je to trenutak kada sam bila sama sa sobom, potpuno razotkrivena, bez filtera, uloge, maske i ikakvog mjesta za skrivanje. Svaki korak bio je prilika za introspekciju, komunikaciju sa sobom i suočavanje s onim što se dugo, ni ne znajući za to, skrivalo u meni.
Prvih nekoliko dana puta bili su ponajprije fizički, a tek potom mentalni izazov. Sljedeći kilometar za kilometrom, osjećala sam kako se suočavam sa svojim unutarnjim demonima - strahovima i sramom koji su bili negdje duboko stisnuti, skriveni i zakopani u meni. Kada se nađeš na stazi i sve što imaš oko sebe su priroda i beskonačan horizont, nema bijega od vlastitih misli, a bome ni od osjećaja koji samo naviru bez mogućnosti kontroliranja.
Prisjećala sam se svih situacija koje su me povrijedile, svih trenutaka u kojima sam se osjećala bespomoćno ili posramljeno, nedovoljno vrijedna, nedovoljno dobra i nedovoljno uspješna. Dok sam hodala, komunikacija sa samom sobom postajala je sve intenzivnija. U naporima da nastavim dalje, tražila sam odgovore i rješenja. Pitala sam se: Zašto je ovo dobro za mene? Što mi to donosi? Od čega me oslobađa? - ali i milijun drugih pitanja vezanih za svaku situaciju, događaj ili odnos koji su isplivavali na površinu uma i misli koje nisu prestajale. Ovakvi razgovori pomogli su mi širiti sliku, vidjeti nove perspektive, razumjeti dublje značenje tih iskustava i na kraju krajeva prihvatiti ih kao najbolje za mene u tom trenutku.
Dok sam prolazila različitim krajolicima i kroz različite vremenske uvjete, postepeno su dolazili trenuci osobnog pomirenja. Suze su bile prisutne svaki dan, ali bilo je i smijeha jer sam počela shvaćati koliko je važno oprostiti i otpustiti prošlost za koju sam se sama toliko držala. Put me naučio da je svaki korak prema naprijed simbolizacija otpuštanja tereta kojeg svi nosimo u sebi. Proces pomirenja sa sobom bio je prepun emocija - od ljutnje, tuge, bijesa, ogorčenosti te na kraju do konačnog mira. Oprostiti sebi za nešto što nisam znala bolje, ljepše ili drugačije bilo je kao skidanje teškog kamena s leđa. Kada sam konačno stigla do Finisterre, mjesta poznatog kao "kraj svijeta", osjećala sam nevjerojatan ponos i olakšanje. Znala sam da sam ojačala ne samo fizički, nego mentalno i emocionalno.
Ovo putovanje naučilo me važnosti ustrajnosti i hrabrosti koje sam oduvijek njegovala, ali sada su se ove osobine snažnije usadile u mene. Naučila sam da ne moram sve sama kontrolirati, nego se mogu prepustiti, vjerovati i biti blaža prema sebi. Naučila sam da je svaka prepreka prilika za samorazvoj. Camino de Santiago nije bio samo fizički pothvat, već duboka emocionalna i duhovna transformacija. Potvrdila sam si davnu spoznaju da su najvažnije stvari koje možemo postići u životu one unutar nas samih – mir i radost te sreća koja dolazi kao produkt prve dvije supstance
Iako je put bio težak, fizički i mentalno naporan, svaka suza i svaki osmijeh donijeli su mi novu snagu i inspiraciju za život. Žene koje rade na svom osobnom rastu i razvoju pozivam da pronađu inspiraciju i motivaciju u vlastitim putovanjima, jer svaki dan i na svakom koraku vi hodate svoj Camino. Nadam se da će vam moje iskustvo poslužiti kao izvor inspiracije za vaše vlastite staze života. Sjetite se da bez obzira na prepreke koje vam se nađu na putu, unutarnja snaga, hrabrost, vjera u sebe i povjerenje u život mogu vas dovesti do vašeg "kraja svijeta" - mjesta gdje ćete pronaći mir i radost.
.png)
.png)
