Sreća nam ne dolazi, nego je stvaramo sami: Sensina kolumnistica objašnjava što nas čeka na putu prema uspjehu

Najlakše je izgovoriti: 'Blago njoj, ima sreće!' Koliko sam samo puta čula tu rečenicu i naljutila se momentalno; odakle im pravo tako nešto reći? Zar ne vide (drugi), koliko je to truda, rada, muke, odricanja, volje i težine iza svakog mog uspjeha?

Postoje zakonitosti koje nam mogu pomoći na putu do ostvarenja uspjeha i uz koje će onima oko vas izgledati kao da imate sreće, ali zapravo vaš uspjeh je skup zbroja vašeg znanja, a ovdje ne mislim na ono koje stječemo u školi, već iskustveno znanje koje svatko od nas sabire kroz život - kroz lekcije koje osjetimo na ili ispod kože, u tijelu, srcu i želucu. To je znanje koje nam tijekom godina donose spoznajni uvidi koji nas potom potiču na drugačije misli, osjećaje, reakcije, i samim time uvjetuju naše aktivnosti na pravi način, kao na nešto što prepoznajemo kao sinkronicitete i krećemo se s lakoćom.

Iako danas već znamo kako u tome uspjeti i kako uz rad na sebi što prije promijeniti sebe, svoje misli i osjećaje, rijetki su spremni poći tim putem. Čim postane teško ili nešto zagusti, okreću glavu, sliježu ramenima, i ne vjeruju više ni sebi, sreći i zakonitostima u koje su jednom povjerovali, nego se vraćaju dobro poznatom, utabanom putu koji nam je usađen generacijskim vjerovanjima i navikama.

Na tom koraku - prvog, drugog i trećeg izazova - mnogi odustaju, baš kao što sam često od svojih snova i izazova odustajala i ja, jer tada nisam drugačije znala. To je vrijeme kada nisam imala spoznajne darove, a ni mentora koji bi me gurnuo i rekao: 'Hej, to je samo još jedan korak, možeš ti to' ili 'Pad nije gubitak, sada si samo naučila kako ne, a drugi put ćeš bolje', što bi me ohrabrilo da ne odustanem i poljuljam svoje samopouzdanje.

Tada se zapravo budi samo naš kontrast koji pita želimo li stvarno ovaj uspjeh ili nismo spremni za level više, koji je ujedno izlazak iz zone ugode, a iziskuje malo boli i patnje kako bismo dobili trajno i jedinstveno iskustvo. Kada shvatimo da je kontrast, samo još jedna stepenica na putu samoostvarenja, tada više nećemo odustajati i nećemo preispitivati je li to pravi put. To je onaj put za koji će nam mnogi reći: 'Blago tebi, imaš sreće!'

No, isto tako, nećemo imati potrebu za opravdavanjem, jer ćemo znati da smo tu sreću stvorili sami. Na tom putu prema sreći i uspjehu, što se dalje odmičemo sve je rjeđi promet, a manje sudionika i konkurencije. Tu nerijetko ostajemo sami, ali ne bojte se - ne zadugo - samo se čisti ekipa.

I znate što, po prvi puta, ta vam usamljenost može i goditi... Ima drugačiji okus, miris i osjeća se na potpuno nov način. I ne fali nitko, jer i kada netko dođe, ta/taj je VAŠ u svakom pogledu, jer su prošli te iste puteve, kao i iste, a drugačije lekcije. Oni vam neće reći da je blago vama, jer i oni znaju što to znači, a onda nema trošenja energije, objašnjavanja, suludog obrazlaganja...

Sve se nekako podrazumijeva, usklađuje i poslaguje, ali dolazi na svoje mjesto. Tada počinjete razumjeti kako usamljenost od koje smo cijeli život bježali poprima drugi oblik, ideju i smisao, a zapravo je posebna, jedinstvena i neopisivo lijepa.

Tada spoznajemo da tu osamljenost može razumjeti samo onaj koji ju je cijelim bićem osjetio i spoznao. Upravo se na tom putu traženja sreće, tražimo mi sami, kako bismo se na kraju priče kod ostvarenja zacrtanog uspjeha vratili tamo odakle smo počeli, baš kao I poznati Coelhov alkemičar.

Nek vam je sretno putovanje, stvorite ga prema svojoj mjeri - to svakako možete!