Postoje ljudi koji kao da su rođeni hrabri. Kao da im je prirodno reći “ne”, otići kad nešto više ne valja, promijeniti smjer bez drame, bez odgađanja, bez grča u želucu.
A onda postoje i oni drugi, većina nas, koji hrabrost osjete, ali je ne uspiju živjeti odmah. Čuju unutarnji glas, dobiju informaciju iz tijela, osjete “ovo više nije za mene”, i... nastave. Još malo. Još jedan mjesec.Još jedna godina. Još jedan razgovor koji se nikad ne dogodi. Još jedno “samo da prođe ovaj period”.
I tu je važno reći nešto vrlo oslobađajuće: hrabrost možda nije nešto s čime se svi rodimo u istoj mjeri. Ali jest nešto što svi možemo razviti. Jer hrabrost nije jedan veliki herojski trenutak. Nije jedan impuls. Nije jedan dramatičan rez. Hrabrost je niz od stotina i tisuća malih odluka koje donosimo svaki dan, svjesnim izborom.
Hrabrost nije slučajnost. Hrabrost je vrlina. A vrline se grade.
Malo po malo, podižemo u sebi tu “ljestvicu” hrabrosti, sve dok tijelo ne počne integrirati novu reakciju: da se, kad dođe isti podražaj izvana, više ne vraćamo automatski u strah nego u mir, jasnoću i akciju.
ONO ŠTO ZNAMO, A NE IZGOVORIMO
Postoje situacije u kojoj se gotovo svi možemo prepoznati.
Koliko puta ste u sebi čuli glas; nekad tih, nekad glasan, koji kaže:
- “Ovo za mene više nije korisno.”
- “Ovakvo ponašanje više nije prihvatljivo.”
- “Ovaj posao, odnos, brak, prijateljstvo... više me ne gradi.”
I onda to ipak ne izgovorimo. Uplašimo se reakcije druge strane. Uplašimo se posljedica. Uplašimo se pitanja: “A što onda?”
Što ako dam otkaz? Gdje ću raditi?
Što ako postavim granicu? Hoće li me odbaciti?
Što ako kažem istinu? Hoću li izgubiti nešto važno?
I tako dok mi stojimo u tom strahu, negdje “u zapećku” našeg uma kao u nekom skrivenom kutu čuče naši darovi. Čekaju da dođu do izražaja. Čekaju našu odluku. Čekaju da ih pustimo u život.
I tu je ključ: često nemamo problem s time da čujemo istinu. Imamo problem s time da je pratimo.
Jer istina traži hrabrost. A hrabrost traži praksu.
KAKO UTIŠATI STRAH, A POGLASNITI HRABROST
Kad stojite pred odlukom, nije poanta “da vaš strah prestane postojati”. Strah je normalan. Strah je biološki. Strah je dio našeg sustava preživljavanja. Poanta je: kako da strah ne bude vozač, nego suputnik.
Kako “pojačati” hrabrost – kao onaj gumbić na radiju?
Evo nekoliko jednostavnih vježbi koje su meni pomogle u građenju moje hrabrosti
1) PAPIR KOJI NE LAŽE: “ZA” I “PROTIV”
Uzmite jedan papir. Ne u mobitel, ne u bilješke u hodu, baš papir, još bolje vašu „svetu“ bilježnicu.
S jedne strane napišite:
Zašto ostajem? Što dobivam ako ostanem?
S druge strane napišite:
Zašto odlazim / mijenjam? Što dobivam ako izaberem novo? Koje su mogućnosti? Što bi moglo biti drugačije ako se usudim i probam drugačije?
I sada najvažnije: ne radite ovo u brzini. Ne da napišete u 5 minuta 2–3 stavke i gotovo. Dajte si vrijeme. Ostavite papir na vidljivom mjestu. Vraćajte se 3, 4, 5, 7 dana. Upisujte kako misli dolaze. Vidjet ćete nešto fascinantno: slika koju dobijete nakon nekoliko dana nije ista kao slika prvog dana. Tada se počne pojavljivati dubina. Tada iz vas izlaze “dokazi” koje ste prešućivali čak i sebi.
Stari Rimljani su govorili: Verba volant, scripta manent – riječ leti, napisano ostaje.
Jer ako samo izgovorite, to se izgubi u buci dana. Ali ako zapišete, glas dobiva materijalni oblik. A kad istina stoji ispred vas teže je pobjeći od nje, od sebe.
I tada se događa preokret: odluka više nije “možda”. Postaje jasna.
2) “NE BI LI BILO LIJEPO...” – REČENICE KOJE MIJENJAJU SMJER
Kad ne znate kako, počnite s ovim:
- Ne bi li bilo lijepo da živim odnos pun poštovanja, ljubavi i razumijevanja?
- Ne bi li bilo lijepo da se u odnosu osjećam sigurno, viđeno i mirno?
- Ne bi li bilo lijepo da me partnerstvo gradi, a ne prazni?
- Ne bi li bilo lijepo da moj rad bude izvor ponosa, smisla i kreativnosti?
- Ne bi li bilo lijepo da se ujutro budim bez grča u trbuhu?
- Ne bi li bilo lijepo da biram sebe bez krivnje?
Ove rečenice nisu “pozitivne floskule”. One su usmjeravanje pažnje. A pažnja je moć. Ono na što usmjeravamo pažnju, to hranimo. I tu se počinje mijenjati i kemija tijela, i emocija, i ponašanje. Kad svakodnevno ponavljate novu istinu, u vama se počinje stvarati unutarnji prostor u kojem novo postaje moguće.
3) VJEŽBA OD 90 SEKUNDI: TIJELO KAO SAVJETNIK
Kad dođe strah, tijelo se stisne. I tada donosimo odluke iz stiskanja.
Zato prije odluke napravite ovo (90 sekundi):
- Jedna ruka na prsa, druga na donji trbuh.
- Udah kroz nos 4 sekunde. Izdah kroz usta 6 sekundi.
- Ponovite 6–8 puta.
- Pitajte se: “Koja je najmanja hrabra odluka koju mogu donijeti danas?”
- Ne morate odmah “promijeniti život”. Dovoljno je napraviti prvi mikro-korak. Jer hrabrost raste kroz dokaz – dokaz da ste se pomaknuli.
4) “LJESTVICA HRABROSTI”: MIKRO-ODLUKE KOJE GRADE MIŠIĆ
Ako vam je promjena velika, napravite ljestvicu od 10 stepenica.
Primjer:
- Napisati što osjećam.
- Reći istinu jednoj osobi kojoj vjerujem.
- Zakazati razgovor.
- Postaviti jednu granicu.
- Tražiti ono što mi treba.
- Reći “ne” bez objašnjavanja.
- Napraviti plan B (financijski, emocionalni, logistički).
- Donijeti odluku.
- Izdržati nelagodu prve reakcije.
- Ostati dosljedna sebi.
Hrabrost nije “skok”. Hrabrost je penjanje.
I TU DOLAZIMO DO LIDERSTVA - NE KAO TITULE, NEGO KAO ODGOVORNOSTI
U razgovorima s liderima i lidericama (i u svim ulogama koje nosimo u životu), uvijek se vrti isto pitanje: Jesam li lider svog života ili samo izvršavam očekivanja?
Jer ako nismo lider svog života, teško je biti lider obitelji. Teško je biti lider na poslu. Teško je tražiti poštovanje, ako ga sami sebi ne dajemo.
Zato vas pozivam na jedno pitanje koje je istovremeno nježno i brutalno iskreno:
Kad dobijem unutarnji poziv na promjenu, a ne učinim ništa – izdajem li time sebe?
I drugo:
Očekujem li od drugih nešto što sama nisam spremna dati?
Poštovanje? Iskrenost? Jasnoću? Dosljednost? Mir?
Ne zato da se osuđujemo, nego da se probudimo.
Jer hrabrost nije da budemo savršeni. Hrabrost je da budemo istiniti
ZA KRAJ: JEDNA MALENA ZADAĆA KOJA MIJENJA SVE
Večeras uzmite papir i dovršite ove rečenice:
“Ja znam da je vrijeme za promjenu kad...”
“Najviše me koči strah od...”
“Moja najmanja hrabra odluka ovaj tjedan je...”
“Ako izaberem sebe, moj život će dobiti...”
“Kad sam hrabra, ja sam...”
Ne morate sve znati odmah. Samo krenite.
Jer hrabrost ne dolazi kao dar izvana. Hrabrost dolazi kao odluka iznutra.
Želim vam puno hrabrosti. Puno malih hrabrih odluka. Puno trenutaka u kojima birate sebe bez potrebe da se opravdavate.
I da, možda će srce lupati. Možda će biti nelagodno. Ali s vremenom, vaše tijelo će naučiti jednu novu istinu: sigurnost nije u ostajanju u starom – sigurnost je u vjernosti sebi.
I tu počinje autentično liderstvo: najprije nad sobom, a onda i u svijetu oko nas.
Sretno i hrabro na tom putu.