Često čujem rečenicu: 'Žene su zbunjujuće. Nikad ne znaš na čemu si s njima.'
Ako pitate muškarce, mnogi će vam to potpisati bez razmišljanja.
Ako pitate žene, mnoge će se nasmijati – jer znaju da ima istine. Ali dublja istina je malo drugačija:
Žene nisu (samo) zbunjujuće. I žene i muškarci – zbunjeni su sami sa sobom.
To posebno snažno osjećamo ovdje, na Balkanu.
Generacijama smo rasli u kontradikciji.
Žena je učila: budi fina, šuti, trpi, drži kuću, djecu, posao i emocije svih oko sebe.
Onda je, gotovo preko noći, dobila novu poruku: budi jaka, samostalna, ne treba ti nitko, možeš sve sama.
Muškarac je učio: budi stup kuće, sve drži pod kontrolom, ne plači, ne pokazuj slabost.
A danas od njega očekujemo da bude i nježan, i ranjiv, i emocionalno dostupan – ali i dalje snažan, stabilan i odlučan.
Nije ni čudo da smo jedni drugima zbunjujući.
Jer unutarnje postavke u nama još nisu stigle 'upgradeati' na nove vrijednosti koje svjesno zagovaramo.
Ona želi snažnog muškarca – ali se boji prepustiti
U privatnim odnosima ovo često izgleda ovako:
ona kaže da želi snažnog, stabilnog partnera na kojeg se može osloniti.
No, kada on zaista preuzme inicijativu, donese odluku ili predloži smjer, u njoj se digne drugi glas:
'Nećeš ti odlučivati za mene.'
U jednoj osobi sudaraju se dvije poruke:
'Ja sve mogu sama.'
i
'Želim osjetiti da ne moram više sve sama.'
U toj unutarnjoj borbi šalje miješane signale. Ne zato što je manipulativna, nego zato što je – zbunjena.
Ona istovremeno želi i ne želi prepustiti dio kontrole.
On želi voditi – ali ne zna gdje je granica
Muškarac koji želi biti prisutan, pouzdan i čvrst često se nađe u jednakoj zbunjenosti.
Jednog dana dobije poruku: 'Ti odluči, želim da ti preuzmeš.'
Drugog dana – kritiku: 'Zašto me nisi pitao, zašto si to sam odlučio?'
On se nađe između dva ekstrema:
ako vodi – riskira da bude proglašen kontrol freakom;
ako se povuče – optužen je da je pasivan, mlak, da je papučar, 'beskičmenjak'.
U poslovnim odnosima ova dinamika dobije kravatu i e-mail potpis, ali su emocije iste.
Zamislite direktoricu koja kaže da želi snažnog muškarca u timu, nekoga tko će preuzeti odgovornost za projekt.
Kada on to napravi – odluči, postavi smjer, iznese stav – ona se osjeti isključeno ili ugroženo.
Ne zato što ona 'ne zna s muškarcima', nego zato što je u njoj još uvijek živa rečenica: 'Ako popustiš, zgazit će te.'
Muškarci u takvom okruženju često potpuno izgube kompas.
Ne znaju: trebam li ponuditi rješenje ili samo slušati?
Trebam li biti nježan i fleksibilan, ili čvrst i jasan?
Što god da izaberu, netko će reći da je 'previše' ili 'premalo'.
A žene, umjesto da kažu što konkretno trebaju, vrlo često posegnu za naučenom rečenicom: 'Ma sve je ok, guram ja već nekako.'
A tek tada ništa nije ok.
Odnos se polako puni neizgovorenim zamjerkama, sitnim povlačenjima, pasivnom agresijom i tihom distancom.
U jednom trenutku više ne znamo ni kako smo došli dovde – samo osjećamo da nas iscrpljuje.
Što zapravo trebamo jedni od drugih?
Kad maknemo etikete 'muško' i 'žensko', ostaje nešto jednostavno i duboko ljudsko.
Žene trebaju:
– osjećaj sigurnosti – da smiju biti i snažne i ranjive, a da ih se zbog toga ne srami ni ne umanjuje
– jasnoću – da znaju gdje su granice, što mogu očekivati i na što se mogu osloniti
– poštovanje njihove snage – bez etiketa da su 'preteške' ili 'previše' kada zauzmu prostor
Muškarci trebaju:
– povjerenje – da se ne testira svaki njihov korak i svaka odluka
– priznanje – da se vidi njihov trud, inicijativa, briga, a ne samo pogreške
– prostor za ranjivost – da smiju reći 'ne znam', 'bojim se', 'treba mi pomoć' bez ismijavanja
U poslovnim odnosima to izgleda kao kultura u kojoj:
– smijemo postavljati pitanja bez da ispadnemo nesposobni
– smijemo reći 'treba mi podrška' bez da riskiramo etiketu slabića
– smijemo priznati grešku, a da nas se ne briše s popisa vrijednih ljudi
Prvi korak: imenovati kontradikciju
Ljekovita točka početka je – iskrenost.
Umjesto da glumimo da smo savršeno usklađeni sa svojim vrijednostima, možemo si priznati:
'U meni se sudaraju dvije krajnosti. Želim biti samostalna, a istovremeno želim da netko stane uz mene.'
'Želim voditi, ali me strah da ću ispasti agresivan ako sam previše jasan.'
Kad to izgovorimo naglas, prestajemo od partnera, kolege ili šefa očekivati da 'čita misli'.
Preuzimamo odgovornost za svoj unutarnji kaos.
Drugi korak: jezik potreba, a ne optužbi
Umjesto:
'Ti me nikad ne podržiš.'
'Ti uvijek sve hoćeš kontrolirati.'
Možemo pokušati ovako:
'Kad izlažem pred upravom, treba mi da se uključiš i jasno staneš iza mene.'
'Kad odlučiš nešto bez mene, u meni se javi strah da gubim svoj utjecaj. Treba mi da me uključiš ranije.'
Optužba zatvara vrata.
Potreba ih otvara.
Treći korak: aktivno/srčano slušanje
Slušati ne znači samo čekati svoj red za odgovor.
Srčano slušanje znači:
– ne prekidati odmah rješenjima
– izdržati tuđe emocije bez obrane i objašnjavanja
– pitati: 'Što ti je u ovoj situaciji stvarno najvažnije?'
Često tek tada izađe na vidjelo pravi razlog svađe – koji nema veze s onim oko čega se na površini prepiremo.
Mikrokoraci koji mijenjaju odnose
Ne trebaju nam savršeni razgovori, nego mali, ponovljeni pomaci.
Za žene:
– jedan jasan zahtjev dnevno umjesto 'trebala si skužiti'
– jedno 'stop, ovo mi nije ok' umjesto još jedne progutane knedle
– jedno iskreno 'hvala, ovo mi puno znači' upućeno muškarcu koji se trudi, iako možda ne pogađa svaki put
Za muškarce:
– jedno pitanje tjedno: 'Što ti treba od mene da se osjećaš sigurnije/podržanije?'
– pet minuta slušanja bez prekidanja i objašnjavanja
– jedan konkretan kompliment – ne samo na rezultatima, nego na hrabrosti, empatiji, jasnoći
Za odnos, bilo privatni ili poslovni:
– mali tjedni check-in: 'Kako si stvarno? Što ti je ovaj tjedan najteže? Što ti treba od mene?'
– dogovor da kod nas iskrenost nije razlog za kaznu, nego temelj za povjerenje.
Nova vrsta snage
Možda je najveći pomak koji možemo napraviti na Balkanu ovaj: prestati mjeriti snagu po tome tko više trpi, više šuti ili više 'kontrolira', a početi ju mjeriti po tome tko je spreman iskreno pogledati sebe.
Jer kad žene prestanu glumiti da im ništa ne treba, a muškarci prestanu glumiti da ih ništa ne boli, nastaje prostor u kojem više ne hodamo po jajima – nego hodamo rame uz rame.
Ne kao savršeni, nego kao dovoljno iskreni ljudi koji uče voljeti i surađivati iz nove, zdravije snage.
