Mijenjate se i gubite ljude oko sebe? Sensina kolumnistica tvrdi da to nije kraj, već početak istinske slobode

Ponekad se pitam: Jesam li ja zaista napredovala – ili sam samo postala ona čudna žena koju svi izbjegavaju jer „previše razmišlja“?

Sjećam se svojih početaka, točno prije više od dvadeset godina. Bila sam mlada, gladna znanja i nečega dubljeg. Svijet oko mene bio je postavljen: obrazac po kojem se živi, misli, šuti, trpi i nosi se maska koja je meni stiskala dušu. Počela sam kopati po sebi, čitati, učiti, istraživati unutarnje svjetove i svjetove iza riječi. I upravo tada počelo je ono što rijetko tko kaže naglas: kada se počneš mijenjati – svijet oko tebe počne te gledati kao prijetnju.

Najbliži su me često nazivali šašavom i ludom filozofkinjom. Onom koja uvijek nešto izmišlja.

"Nije baš normalna" – govorili su. I najčešće su me ismijavali kroz šalu. Ali srce zna: iza te šale stoje neshvaćenost i odbacivanje.
Danas, kada pogledam unatrag, to su bile moje osobne epizode Platonove pećine. Znaš tu alegoriju – onu o ljudima koji su cijeli život proveli zavezani u tami, gledajući sjene na zidu i vjerujući da je to sve što postoji. Jedan se čovjek oslobodio. Izišao. Ugledao svjetlo. Prostor. Boje. Istinu. I kada se vratio da to podijeli s drugima – ismijali su ga. Odbacili. Jer ono što nisu mogli vidjeti, nisu mogli ni razumjeti.

Mojih prvih deset godina osobnog rada bile su upravo to – unutarnja borba između autentičnosti i pripadanja. Svaki put kada bih birala sebe, znala sam da ću nekoga izgubiti. A svaki put kada bih pokušala biti voljena, vraćala sam se u poznato, u staro, u ulogu u kojoj je bilo tijesno – ali barem prihvaćeno. I tako u krug.

Taj je ciklus bio iscrpljujući. Bila sam u boli toliko puta da sam se pitala: Ima li uopće smisla? Ima li ovaj život svrhu? Želim li uopće živjeti ako život znači stalnu patnju i osjećaj samoće?

To su bila najtiša, ali i najiskrenija pitanja moga bića. Tada još nisam znala da su upravo ta pitanja poziv – ne da se vratim natrag, nego da konačno stanem uz sebe. Bez kompromisa.

I jesam. Ne u jednom trenutku, nego u mnogo malih. Svaki put kada sam rekla "ne" onome što više ne podržava moje biće. Svaki put kada sam rekla "da", iako sam znala da možda ostajem sama. I jesam izgubila. Otišle su i prijateljice s kojima sam dijelila godine i godine života. Nisu više mogle sa mnom, jer nisu razumjele.

Ali danas znam – nisu morale, jer autentičnost ne traži publiku. Ona traži istinu, a dolazi tiho, bez pljeska i s najdubljim mirom.

Danas znam – ne vraćam se više u pećinu. Ne zato što sam bolja, nego zato što sada znam tko sam. I zato što sam prošla sve te slojeve boli, izdaje, samoće i srama – i u svemu tome pronašla snagu. Prava snaga ne dolazi iz vanjskog odobravanja, nego iz unutarnjeg mira koji ne ovisi ni o kome.

Zato danas, kada mi netko kaže da osjeća kako gubi ljude oko sebe jer se mijenja, samo ga nježno pogledam i kažem: "Znam. I ja sam mislila da ću zauvijek ostati sama, ali nisam. Pravi ljudi dođu. Oni koji znaju gledati srcem – prepoznaju te. A ostali... njih čeka njihov trenutak. Njihova istina. Njihova pećina. I možda jednog dana i njihova svjetlost."

Danas, više nego ikada, znam koliko je važno imati sustav podrške. Ne gomilu ljudi, već možda jednog jedinog čovjeka koji će ti reći: "Vjerujem ti. Sve je u redu s tobom. Idi dalje tim putem. Predivno je što si autentična."

Taj jedan glas može biti dovoljno snažan da te održi u promjeni kada svi drugi žele da se vratiš na staro. I zato, ako si danas ti ta koja je zakoračila prema sebi – neka ti ova priča bude znak.

Ne moraš se vraćati.

Ne moraš se opravdavati.

Ne moraš objašnjavati.

Idi svojim putem, jer tvoj mir vrijedi više od tuđeg razumijevanja. I znaj – nisi sama.