'DJEVOJČICA U CRVENOM SKAFANDERU': Povodom Uskrsa, pročitajte ovu priču o stvarnim životnim vrijednostima

Sensina suradnica, psihoterapeutkinja Aleksandra Drezga, donosi priču koja će vas podsjetiti na važnost zahvalnosti

Shutterstock

Sredina jeseni je, no još uvijek je iznimno toplo. Hodam na posao u kratkim rukavima i tankim šarenim, ljetnim hlačama. Prolazim kraj velikog gradskog parkirališta, gdje na travici, ispod stabla sjedi jedna obitelj: mama, tata i malena preslatka djevojčica s crnim uvojcima, koji joj djelomično prekrivaju lice, i velikim tamnim okicama. Čini mi se kako bi mogla biti stara oko godinu i nešto. Hodam pored njih i kuham se od vrućine, dok oni na sebi imaju debele zimske skafandere. Posebno mi u oči upada djetetov crveni skafander, jer je to onaj debeli dječji skafander iz jednog djela, kakav najčešće nose bebe i jako mala djeca. I moja mala ga je nekad imala.

Ja u kratkim rukavima, a oni u debelim zimskim jaknama. Prolazi mi kroz glavu kako zaista moraju biti iscrpljeni, neispavani, a možda i gladni, kada im je po toj vrućini tako jako hladno. Tamnoputi su, pa zaključujem kako su to najvjerojatnije izbjeglice o kojima se ovih dana toliko priča: od susjeda u parku, do novinskih natpisa kako je grad izdvojio tamo neke novce da bi im se pomoglo, pa sve do toga kako su u Rijeci jer im je to najpogodniji pravac za dokopati se Slovenije, Italije i Belgije, itd., u potrazi za novim životom. Pa da, što će ovdje kod nas, ovdje ni mi ne ostajemo. I mi odlazimo u potrazi za boljim životom. Navodno dolaze iz različitih zemalja, no cilj im je isti: bolji život u bijelom svijetu.

Sjetim se razgovara sa susjedom od neki dan: bila je poprilično zabrinuta, jer da su izbjeglice preplavile grad. Zabrinuta zbog naše djece i načina na koji bi nam se život mogao promijeniti. Mi živimo u jednom mirnom naselju, gdje roditelji svoju djecu još uvijek puštaju bez nadzora, gdje se međusobno poznajemo i družimo jedni s drugima, slavimo rođendane, odlazimo na izlete, što je morate priznati, rijetkost u današnje vrijeme. I tako se nas dvije pitamo, hoće li naš mirni kraj i naše naselje, i dalje ostati sigurni za život? Strahujemo kako bi se dolaskom izbjeglica naš miran i siguran život mogao promijeniti. Hoće li naša djeca i dalje moći van bez nadzora? Pitamo se što nam nosi to novo i nepoznato? Jer novo i nepoznato je oduvijek u ljudima pobuđivalo osjećaje straha i nesigurnosti. I iako već godinama sebe i druge učim razumijevanju i prihvaćanju različitosti, moram priznati da su susjedine sumnje i brige pobudile u meni neki nepoznati nemir.

No, evo me sada, prolazim pored muškarca, žene i njihove prekrasne malene djevojčice u crvenom skafanderu, svjesna kako smo to možda mogli biti moja djevojčica, moj muž i ja, da se je kolo sreće drukčije zavrtjelo, da smo se rodili na nekom drugom kraju svijeta. I postajem sve svjesnija koliko sam samo sretna i koliko mogu biti zahvalna na svojem životu i svemu onome što imam. U sekundi mi je prestalo smetati što mi je taj dan bilo vruće u kratkim rukavima i što ću opet doći znojna na posao, nakon finog i obilnog ručka, dok su moja djevojčica i njezin tata ostali doma uživati u popodnevnom odmoru.

Koliko puta na dan se zapravo sjetimo biti zahvalni na onome što imamo i jesmo li toga uopće i svjesni? Kako zapravo brzo zaboravimo na sve dobro, dok tako lako skliznemo u obrazac konstantnih potencijalnih briga i upadnemo u negativni tok misli. Jer naš mozak je dizajniran da nas konstantno vraća na negativno, sa svrhom preživljavanja. To je ta njegova evolucijska funkcija. No, iako mi se  danima u misli vraćala slika malene djevojčice u crvenom skafanderu, ja sam joj dopustila da u meni pobudi osjećaje zahvalnosti na svemu onome što imam, a što ponekad uzimam zdravo za gotovo i uopće ne primjećujem. Jer upravo je zahvalnost onaj sigurni put do sreće.