Ako imate dojam da se sve polako slaže kako treba, a ipak u pozadini uma postoji tihi glas koji šapuće da nešto nije u redu, niste jedini. Psiholozi su se pozabavili time i otkrili zašto se takav osjećaj katkad javlja.
1. Perfekcionizam
Jeste li se ikada uhvatili kako se iscrpljujete zbog sitnica, pokušavajući postići onaj nedostižni „savršeni“ ishod? Bilo da pripremate prezentaciju ili organizirate obiteljski izlet, potreba za savršenstvom može drastično povećati razinu stresa.
Danas živimo u kulturi koja idealizira savršenstvo, a ta neumoljiva potraga može izvući svu radost iz svakodnevice. Čak i kada sve ide dobro, um perfekcionista nikada ne odmara. Kao da u sebi imate neprekidnog kritičara koji uvijek nalazi nešto što nije dovoljno dobro.
Učite prihvatiti nesavršenosti. Život je putovanje, a ne samo odredište. Zašto se držati samo krajnjeg rezultata kada možete barem malo uživati i u samom procesu?
2. Zanemarivanje prolaznosti
Budistička mudrost podsjeća nas da je sve u životu promjenjivo. Naše emocije, okolnosti pa i misli neprestano se mijenjaju, no mi se toj činjenici često opiremo. Žudimo za stabilnošću u svijetu koji po svojoj prirodi nije stabilan.
Kad nam ide dobro, može se javiti strah da ćemo to izgubiti. Taj strah – od gubitka sreće, zdravlja, ljudi koje volimo ili materijalne sigurnosti – lako preraste u tjeskobu.
Držati se za ono što imamo, kao da pokušavamo zadržati vodu u šaci – što jače stisnemo, to brže klizi.
Prihvaćanje prolaznosti omogućuje nam da se opustimo i uistinu uživamo u lijepim trenucima, bez stalnog straha da će nestati. Kada to osvijestimo, briga i stres povlače se u drugi plan, a život postaje lakši upravo ovdje i sada.
3. Prenaglašeni ego
Kada je ego prevelik, vrijednost koju dajemo sebi stalno uspoređujemo s drugima. Tražimo potvrdu, bojimo se neuspjeha i odbacivanja, i živimo u začaranom krugu uspoređivanja s tuđim postignućima i statusom. Takva stalna potreba za priznanjem iscrpljuje i potiče tjeskobu.
Štoviše, prenapuhan ego pojačava strah od pogreške jer vlastitu vrijednost povezujemo s vanjskim rezultatom. To nas može spriječiti da riskiramo, rastemo i posvetimo se onome što volimo.
4. Odsječenost od sadašnjeg trenutka
U digitalnom vremenu nevjerojatno je lako izgubiti kontakt s trenutkom u kojem se nalazimo. Često skrolamo, analiziramo prošlost ili brinemo o budućnosti, zaboravljajući cijeniti ono što se događa upravo sada.
Zbog toga možemo osjećati stres čak i kad nam život ide dobro – jednostavno zato što ne primjećujemo sadašnji trenutak.
Kad se svjesno vratimo u „sada“, napetost opada. Tada zaista sudjelujemo u vlastitom životu umjesto da se gubimo u mislima ili digitalnim šumovima.
5. Pretjerana usmjerenost na pozitivno
Ponekad stres ne dolazi iz problema nego iz pritiska da stalno budemo dobro raspoloženi. To nazivamo toksičnom pozitivnošću – osmijeh na licu, i kad se u nama ništa tako ne osjeća.
Naizgled zvuči idealno biti optimističan 24 sata dnevno, ali takav pristup u stvarnosti nam škodi. Stalno pokušavamo potisnuti svaku „negativnu“ emociju, pa na kraju postajemo još tjeskobniji.
Tu nastupa mindfulness – svjesnost koja nas uči prihvatiti sve emocije, i ugodne i neugodne. Potpuno je prirodno nekad biti tužan, ljut, razočaran ili uplašen.
Kad prestanemo gurati emocije pod tepih i dopustimo si da ih osjetimo, događa se preokret: lakše se s njima nosimo i smanjujemo stres, piše Sensa.rs.