Sensina kolumnistica upozorava na posljedice usputnog 'etiketiranja': Lud, zbunjen, normalan - i druge dijagnoze s ulice

Na ulici, u tramvaju, na kavi s prijateljima, u redu za kruh ili dok skrolamo društvenim mrežama – svakodnevna komunikacija puna je spontanih komentara koji često nose “dijagnoze”.

Kada nekome kažemo da je "zbunjen", možda želimo reći da mu nedostaje logike, orijentacije ili čak karaktera. Kada za nekoga tvrdimo da je "lud", često ne mislimo na dijagnostički poremećaj, ali riječ svejedno nosi teret stigme. U trenutku kada nismo zadovoljni ponašanjem druge osobe – ili ga ne razumijemo – vrlo brzo posežemo za verbalnim etiketama koje zvuče ozbiljnije nego što možda želimo priznati.

Zanimljivo je koliko se lako formira “dijagnoza” – na temelju jednog ili dva događaja. Dovoljno je da netko učini nešto neočekivano, neobično ili suprotno društvenim očekivanjima, i već mu se zalijepi etiketa: čudan, nepouzdan, nestabilan.

Takvo brzinsko “psihijatrijsko profiliranje” dio je svakodnevice i često prolazi neprimijećeno, no ima posljedice. Osim što umanjuje kompleksnost ljudskog ponašanja, dodatno učvršćuje predrasude i otežava otvoreni razgovor o mentalnom zdravlju.

Pojam normalnosti ipak bilježi određeni razvoj. E sad, što to točno znači? Tu već ulazimo u zonu sivih područja. Nekad je bilo poprilično jasno što se smatralo normalnim: ideš u školu, završiš, zaposliš se, oženiš se, imaš djecu i putem ne praviš scene. Sve van tog okvira bilo je čudno, sumanuto ili “ne daj Bože”.

Danas? Danas kada netko kaže “to nije normalno”, često slijedi kontra pitanje: “A što ti je to normalno, molim te?” I to više nije samo bunt mladih ili fora iz kafane, nego ozbiljno pitanje. Svijet se mijenja, pravila popuštaju, granice brišu, a ono što je nekad bilo abnormalno, sada je... pa, dio svakodnevice.

Razlozi zašto se sve češće preispituje što je normalno su razni. Neki to rade jer se žele odmaknuti od tradicionalnih okvira koji su ih gušili. Drugima to dobro dođe kao opravdanje – jer ako “normalno” više ne postoji, sve je dopušteno, zar ne? A nekima je to jednostavno idealna podloga za filozofiranje uz kavu – znaš ono, sjediš, vrtiš čašu vode i kažeš: “Pitanje je... što je uopće normalno danas?” I svi klimaju glavom kao da si izrekao nešto duboko.

U svakom slučaju, pojam normalnog izgubio je onu svoju “sigurnu” definiciju. I možda je to dobro. Možda više nije poanta da svi budemo “normalni”, nego da budemo – stvarni.

U toj svakodnevnoj verbalnoj gimnastici, gdje komplimenti lako pređu u procjene, a procjene u etikete, zaboravlja se da riječi imaju težinu. Etikete koje dijelimo olako možda ne ostavljaju modrice, ali znaju ostaviti trag. A mi, umjesto da slušamo i pokušamo razumjeti, često samo izbacimo svoj komentar kao brzinsku dijagnozu.

U Dalmaciji bi se reklo: "plesni se po jeziku" – i upravo u toj slici krije se upozorenje. Riječi znaju plesati, ali kada ne pazimo, mogu zgaziti.

*Ako želite saznati više o psihoterapeutskim uslugama Sani Barhanović, posjetite njezin web.