![props.documentData.Authors[0].AdditionalInfo](https://static2sensa.story.hr/api/v3/images/55027?ts=2025-05-12T09:14:07)
Gubitak voljene osobe jedno je od najtežih i najdubljih iskustava koje čovjek može doživjeti. U trenutku kada izgubimo nekoga koga volimo, naš svijet se ruši. Sve ono što smo poznavali i na što smo se oslanjali, prestaje biti isto. Taj osjećaj praznine, nestabilnosti i boli nije samo emocionalna reakcija, već duboki odraz ljudske povezanosti i potrebe za sigurnošću.
U procesu tugovanja često se pojavljuju snažne emocije poput bijesa, straha i očaja – emocije koje nas mogu preplaviti i ostaviti zbunjene, slomljene i u potrazi za smislom.
Bijes u trenucima gubitka često je usmjeren prema nečemu ili nekome – prema sudbini, Bogu, okolnostima ili čak prema samoj osobi koju smo izgubili. Možda nismo stigli nešto reći ili osjećamo da je život bio nepravedan. Taj bijes je izraz boli, ali i želje da se nekako vrati kontrola u svijetu koji nam se čini kaotičnim. Iako je neugodan, bijes je legitiman dio procesa tugovanja. Ako ga prepoznamo i dozvolimo si izraziti ga na siguran način, on može biti prvi korak k iscjeljenju.
Strah je druga emocija koja se često javlja nakon gubitka. Suočeni s novom stvarnošću, osjećamo nesigurnost – Kako ćemo dalje bez voljene osobe? Hoćemo li ikada više osjetiti sreću? Hoće li nas ponovno zadesiti gubitak? Strah od samoće, promjene i nepoznatog paralizirajući su i često dovode do povlačenja u sebe. No, upravo tada postaje ključno potražiti podršku – u obitelji, prijateljima ili kod stručnjaka koji nas mogu voditi kroz taj proces. Dijeljenje straha s drugima često ga čini manjim i podnošljivijim.
Očaj je vjerojatno najdublji sloj tuge. To je trenutak kada osjećamo da više ništa nema smisla i kada se čini da je bol prevelika da bismo je mogli izdržati. Gubitak može uzrokovati egzistencijalnu krizu, osjećaj bespomoćnosti i potpunog gubitka identiteta. U takvom stanju čovjeku se ponekad čini da neće moći preživjeti tu prazninu.
Ipak, baš u toj dubini postoji mogućnost rasta. Ljudi često prijavljuju da su kroz tugovanje stekli dublju svijest o sebi, naučili cijeniti male stvari u životu i razvili jače veze s drugima. Tuga nas mijenja, ali i otvara vrata novoj dimenziji postojanja.
Proces tugovanja nije linearan, a tuga dolazi u valovima – u trenucima kada je ne očekujemo, kada nas miris, pjesma ili mjesto podsjete na ono što smo izgubili. Ne postoji univerzalna formula kako tugovati 'ispravno'.
Svaka osoba nosi se s gubitkom na svoj način, i svaka emocija koja se pojavi ima svoje mjesto i razlog. Ono što je važno jest dopustiti si osjećati – bez krivnje i srama. I u tom procesu, korak po korak, možemo naučiti živjeti s gubitkom, nositi ga u srcu i istovremeno ponovno pronaći život.
Gubici nas zauvijek mijenjaju, ali nas i podsjećaju koliko smo sposobni voljeti. Bijes, strah i očaj nisu slabosti, već odraz naše ljudskosti. Dakle, dio su standardnog procesa i sukladno tome u kontekstu tugovanja, nisu zabrinjavajući. Isto tako, drugačije se tuguje s obzirom na životnu dob.
Kroz prihvaćanje i podršku možemo pronaći put kroz bol – prema tišoj i dubljoj povezanosti sa sobom, drugima i onima koji su fizički otišli, a zauvijek ostaju u nama.
*Ako želite surađivati sa psihoterapeutkinjom Sani Barhanović, kontakt podaci dostupni su na ovom linku.
