Napustiti sigurnu zonu znači vratiti se sebi: Otkrivanje autentičnog Ja

Vjerujem kako je duboko skrivena pokretačka iskra onaj trenutak kada smo spremni otvoriti vrata vlastite svijesti, a može biti potaknut riječju, zvukom ili, kao u mom slučaju, povjetarcem. U životu nas dotakne signal koji prepoznamo i tada počinje nezaustavljiv, prekrasan proces.

Vrijeme je, kao i u svemu, prijatelj i učitelj. Vrijeme donosi snagu i mudrost, pomaže nam stvoriti kapacitete i otpornost. Omogućuje nam potpuno otvoriti oči i dopušta da vidimo nešto drugo, novu mogućnost. Shvatila sam kako me svaka situacija, koliko god bila izazovna i teška, dovela do mene. Svaka od njih bila je korak kojim sam kidala mrežu uvjerenja koja su me obavijala.

Svjesnost je poput prvog udaha u životu. Ona nam pruža život unutar života, omogućuje nam gledati vlastitim očima - dušom, tijelom i umom. Uz nju otvaramo nova vrata poimanja sebe i življenja u skladu sa sobom. Svjesnost je ono s čime se dobro povezati kako bismo dotaknuli vlastitu bit. Polako kuca na naša vrata, sramežljivo je puštamo unutra, (ne)svjesni. U svim situacijama koje su nas izbacile iz poznate sigurne zone, kada smo napravili hrabar iskorak u nesigurno, budite sigurni da je svoje prste umiješala svjesnost. Kako to znam? Postale smo dobre prijateljice i suputnice. Uz nju se svaki dan vraćam sebi.
Ovog ljeta, na vrhu planine, moja nutrina i ja imale smo još jedan susret. Tada su pale sve ograde koje sam podignula, koje je moj ego čuvao. Pale su ograde straha, krivnje i srama. Unutarnja diva morala je kapitulirati i odmoriti se. Sjedila sam na kamenu, okružena planinskim vrhovima i ovcama. Kiša je padala po meni, nisam se imala kamo skloniti. U mojoj glavi odvijala se prava borba. Što je meni ovo trebalo? Kako sam se dovela u ovu situaciju? Gdje mi je bila pamet? I tako u krug...

Iskre su frcala na sve strane. Optuživala sam se, nabrajala sve poteze koji su me doveli do tog trenutka i tada sam primijetila glas svoga starog dobrog prijatelja u sebi. Postala sam svjesna njegove potrebe da se izrazi, da bude saslušan, ali i da mu se suprotstavim. Da mu pokažem sebe. Da se zauzmem za sebe. Nije bilo izlaza, izmotavanja. Bio je to taj trenutak. Napokon sam dopustila sebi da dišem, gledam, živim i krećem se na svoj način, onaj prirodan, autentičan, a ne na naučen ili preuzet.

Poput vilinskog konjica možemo dopustiti prirodi da nas vodi kako bismo se iznova pronašli. Vilinskom konjicu suđeno je da postane ono što jest, iako to ne zna dok je još nimfa u dubini vode. Nije svjestan svojih potencijala dok se ne prepusti procesu transformacije koji je neminovan. Koliko ćemo godina provesti udaljeni od sebe, ovisi o nama. Kada dosegnemo zrelost koja nam omogućuje da širom otvorimo vrata svjesnosti, otvaramo se svijetu i promatramo ga dok ne osnažimo dovoljno da živimo svoju autentičnost. Tada letimo, živimo i dišemo punim plućima svakoga dana.

Postavljanjem pravih pitanja otvaramo vrata svjesnosti, što nam pomaže da pronađemo, živimo i povezujemo se s dubljim aspektima sebe. Stoga postavite sebi sljedeća pitanja i prepustite se odgovorima.

Koje su me situacije u životu dovele bliže mojoj istinskoj prirodi?

• Kako se osjećam kada razmišljam o djetinjstvu i svojim tadašnjim snovima i željama?
• Kako svjesnost kuca na moja vrata? Jesam li dovoljno otvoren/a da je primijetim?
• Kako mogu više slušati i vjerovati svojoj nutrini u svakodnevnom životu?
• Koje me ograde u životu sprječavaju da se u potpunosti povežem sa sobom?
• U kojim trenucima osjećam da se moje unutarnje biće susreće sa svijetom koji me okružuje?
• Kako mogu dopustiti prirodi i svjesnosti da me vode prema dubljem razumijevanju sebe?