Još kao dijete, kada bi željela shvatiti neku napravu, moja ju je sestra morala rastaviti. Naoružana odvijačima iz očeva arsenala, hrabro je shvaćala radioprijemnike i kasetofone, ručna i kućna računala; shvaćala ih ili uništavala pokušavajući shvatiti. Bilo je to, slutio sam već tada, ono što čine odrasli: poznavati nešto znači razumjeti kako to nešto radi. Koju godinu stariji i ovlašteniji za igre alatom, sestrine sam eksperimente uglavnom promatrao sa strane, duboko zgrožen i beskrajno zavidan. Bio sam, naime, ona druga vrsta djeteta; onaj koji se zadovoljava time da pritisne dugme i čeka da se dogodi čudo. Ili, još bolje, da mu netko o tom radioprijamniku i kasetofonu, kućnom i ručnom računalu ispriča zanimljivu priču.

Četiri desetljeća i koju godinu poslije, priznajem, u mom poznavanju carstva predmeta bez kojih ne možemo zamisliti svakodnevicu nije se promijenilo mnogo. Još ne znam kako zapravo rade televizor i mobitel, još sam ona druga vrsta djeteta: pritišćem dugmad i držim se zanimljivih priča. Ali kaleidoskop, predmet iz svačijeg djetinjstva, naprava kojoj nisu potrebni čipovi ni dugmad, katode ni struja, nešto tako svakodnevno i poznato… Koliko teško može biti shvatiti što je?

Što se podrijetla tiče, dovoljan je klik. Godine 1817. škotski fizičar David Brewster patentirao je optičku napravu koju enciklopedijska natuknica opisuje kao cijev duž koje su postavljena dva ili tri pravokutna zrcala, međusobno nagnuta pod oštrim kutom. Na jednoj strani cijevi otvor je za promatračevo oko, a na drugoj prozirna komorica u kojoj se nalaze šarena stakalca ili neki drugi sitni pomični predmeti. Princip rada, ono za čime bi moja sestra tragala odvijačem, jasnim se čini čak i meni. Kako se cijev okreće, predmeti na njezinu kraju mijenjaju položaj, a višestrukom refleksijom nastaje niz centralnosimetričnih figura koje tvore lijepe slike. Tri grčke riječi - kalós (lijep), eîdos (oblik, slika) i skopéō (gledati) – čine ime i program Brewsterova patenta, koji je već u nekoliko mjeseci postojanja zapalio prvu od poznatih nam medijskih manija (kaleidoskomanija) pa nakon Britanije i Europe na prepad osvojio i SAD. Godine 1819., u žestokoj konkurenciji plinske rasvjete, primjena novootkrivenog metala kadmija, iskoraka u području infrastrukture i mjerenja vremena, u New Monthly Magazineuproglašen je "najvažnijim izumom i pronalaskom našega doba”, jedinim koji je uspio osvojiti ljude svih društvenih slojeva i uzrasta. I sad, nakon što smo ga locirali na netu, rastavili na dijelove i znamo kako radi, je li to doista naš, je li to doista moj kaleidoskop?

U ljeto 1944., kada mu je bilo 45 godina, Jorge Luis Borges zaljubio se u mladu prevoditeljicu Estelu Canto i posvetio joj jednu od svojih najpoznatijih, najmističnijih priča - Aleph. U Borgesovoj pripovijetci Aleph je nevelika sfera, promjera dva ili tri centimetra, ali gotovo neizdrživa sjaja, u kojoj junak priče (pisac po imenu Borges) može istodobno vidjeti svaki događaj, svaku stvar i svaki zakutak svijeta. Cijeli jedan život poslije, u svojoj knjizi Borges a contraluz Estela Canto prisjetit će se da joj je jednoga jutra zaljubljeni pisac taj čudesni artefakt donio zamotan, govoreći da joj poklanja Aleph, “predmet koji sadrži sve predmete svijeta”. U paketiću je, nakon tako bombastične najave, otkriva Estela Canto, bio kaleidoskop, a Borges je, poklanjajući joj ga, bio sretan kao dijete (ili barem dok ga pred njegovim zaprepaštenim očima nije razbio Toño, mali rođak Esteline spremačice). Govori li o kaleidoskopu išta podatak da je velikom argentinskom piscu poslužio kao nadahnuće za Aleph, koji nije samo prvo slovo hebrejskog alfabeta, nego i “kabalistički Ein Soph, beskonačno i čisto božanstvo”? I je li nevažno to što ga Baudelaire proglašava “suvremenikom modernosti”, nazivajući svojega savršenog flaneura “kaleidoskopom obdarenim sviješću; koji reagira na svaki pokret svijeta i reproducira mnogostrukost života i treptavu gracioznost svih njegovih elemenata”. Ili su, naprotiv, njegovu pravu prirodu razotkrili Marx i Engels, koristeći ga u prispodobi o ideološkim prijevarama: iza prividne raznolikosti kaleidoskopske slike, krije se zapravo ponavljanje istog obrasca, ad infinitum?

Roman Simić kratka priča.jpg
Isabela Drasovean / Unsplash 

Planetarno popularni izum, kojim je David Brewster zaradio slavu i samo nekoliko novčića, izgleda, opire se jednostavnim opisima. Izvorno namijenjen “estetskoj kontemplaciji i praktičnoj uporabi”, tijekom svojega strelovitog uspona pretvarao se u pomodnu filozofsku igračku, izum stoljeća, maniju i opsjenu, da bi tijekom dugog i ugodnog pada postao – obična, draga, svima nam poznata igračka. Kao i danas protiv zaslona svih vrsta, i protiv njega se svojedobno rogoborilo upozoravajući da gledajući kaleidoskopske šarene laži propuštamo vidjeti pravi svijet oko sebe. Ali o tome što je “pravi svijet oko nas” i vide li ga bolje zaljubljeni slijepi geniji, bradati revolucionari ili mali Toño, odlučimo, ipak, svatko za sebe.

U našem stanu, koliko znam, postoji samo jedan. Ako je igra spojiva s koristi, koristila ga je svojedobno moja danas 18-godišnja kći, potom njezin danas 15-godišnji brat, a nadam se da će uskoro i ovaj drugi, koji nas je dolaskom počastio krajem travnja. U snopu mogućnosti, kaleidoskop bi, dakle, mogao biti i naslijeđe. Ali što se nasljeđuje, i od koga? Dohvatimo li (mentalni!) odvijač i prisjetimo li se kako enciklopedijski kaleidoskop radi, u cijevi će nas dočekati tri zrcala, međusobno nagnuta pod oštrim kutom. Dok promatram vlastiti život, neka mi ne bude zamjereno, ne poznajem boljih zrcala od troje djece u čijem sam nastanku imao sreće sudjelovati. U prozirnoj komorici na drugoj strani cijevi raznobojne su perle, mali pomični predmeti prikupljeni tijekom godina. A dalje znamo. Cijev se okreće, ogledala odrastaju, a sve prikupljeno mijenja položaj, “višestrukom refleksijom stvarajući čudesne simetrične oblike i lijepe slike”. Jesu li to Borgesova vrata odškrinuta prema nemogućem? Je li to Bog, igra ili privid: ne znam.

Ja sam, podsjećam, ona druga vrsta djeteta. Ne znam što ću ugledati sljedeće i kako što zapravo radi, ali umijem prepoznati dugme i zanimljivu priču. U ovoj je najvažnije od svega da je kaleidoskop naš, da je tu, i da povremeno pogledamo kroz njega. Toliko, vjerujem, mogu reći bez odvijača. To je jednostavan, svima poznat predmet bez čipova i katoda, napravljen po mjeri ljubavi, igre i našega blaženog neznanja.