Taj je ponedjeljak u rujnu označio povratak većine u uobičajeni ritam, a moj je sugovornik, bihevioristički stručnjak Thomas Erikson, već imao razrađen detaljan raspored u kojem smo uspjeli pronaći dovoljno vremena za razmjenu misli prije nego što će otputovati na Daleki istok. Prije njegova posjeta Hrvatskoj, gdje je svoje znanje uživo podijelio s drugima, na jedan sam trenutak imala priliku slušati, učiti i propitkivati, vođena osobom čiji glas uvjerljivo i elegantno nudi naputke koji život čine kvalitetnijim.
Bez oklijevanja prihvatili smo se teme mentalnog zdravlja, stanja u Švedskoj, iz koje dolazi i u kojoj živi te onoga u našim krajevima. Govorim mu kako mi se čini da idemo iz jedne krajnosti, u kojoj je govoriti o ovoj temi bilo tabu, naznaka koje se treba sramiti, koja se skriva, od nje se bježi… u drugu u kojoj se većina bez osnovne edukacije smatra stručnjacima i dodjeljuje drugima dijagnoze koje su potpuno neutemeljene.
“Situacije koje nisu površinski primjetne, koje ispod nje vrebaju, vrlo su delikatne. Postavljanje dijagnoza drugima bez edukacije može još više pogoršati situaciju jer sugeriranjem poremećaja osoba može pomisliti da on postoji. Ako vam netko kaže da imate bipolarni poremećaj, to vam upute i drugi - od konobara, obiteljskog prijatelja do vozača autobusa – i sami ćete se uvjeriti da je to točno. Počet ćete i živjeti takvim životom, čak i ako ne znate što to točno znači. Etiketiranje je opasno. Treba ga se kloniti. Pomoć se može pružiti uključivanjem stručnjaka.
S druge strane, posljednjih nekoliko godina primjećujem trend u Švedskoj, posebno među mlađom populacijom, da većina hoda s nekom dijagnozom i tako traži i dobiva pažnju. Loš dan, primjerice, postaje znak depresije. Djeca hodaju gradom kao da će im se cijeli svijet srušiti, a neće. Time se stvaraju žrtve.Ta se uloga sve više širi, a to negativno utječe na sustav jer oni kojima je pažnja institucija uistinu potrebna nemaju prilike dobiti je koliko im je potrebno. Pogledate li društvene mreže, čini se da svi pate od neke dijagnoze, a smatram to čudnim”, objašnjava Erikson.
Pada mi napamet misao da samoj sebi trenutačno ne mogu dati ikakvu dijagnozu i to mi stvara osjećaj ugode. Erikson se na to dovezuje i kaže da o sebi razmišlja na sličan način, ističući da si je zadao cilj zanimati se, ispuniti svoje vrijeme sadržajem. Osobno sam se susrela s nekolicinom odraslih osoba kojima je u srednjim godinama dijagnosticiran ADHD (poremećaj hiperaktivnosti i deficita pažnje), ali pitam se koliko je riječ o utemeljenim zdravstvenim procjenama. Zanima me s koliko se osoba koje imaju upravo tu dijagnozu ili onu narcisoidnog poremećaja ličnosti Erikson susreo u dugogodišnjoj karijeri.
“Susreo sam se s mnogo ljudi, ali kada je riječ o ADHD-u, mogao bih reći dvoje ili troje. Narcisoidni poremećaj isto se svodi na malu populaciju, ali mnogo ljudi pripada skupini narcisa. Pogledajte samo Hollywood. Tamo su svi usredotočeni na sebe i svoj lik i žele pažnju. No takvo se ponašanje šire svijetom. Problem je što to nije bolest pa se ne može ni liječiti. Na to treba obratiti pažnju jer je dosta kompleksno pitanje. Jedan od razloga su i helikopter roditelji koji to uzrokuju svojim ponašanjem, a danas ih je sve više”, objašnjava.
Problem je, dakle, u odgoju?
“Djeci je danas dopušteno činiti što god požele. Rođen sam 60-ih godina i moja djeca, koja su danas odrasla, nisu bila takva. Nije bilo tantruma poput bacanja po podu ako ne dobiješ sladoled kad ga želiš, niti mislim da je ispravno dati djetetu što želi samo kako bi ga se ušutkalo. Postao sam roditelj u 25. godini, a osobe koje danas postaju roditelji u dvadesetima nisu iste kao prije recimo pola stoljeća. Većina je ljudi zapravo razmažena. Stvaraju se djeca koja su izgubljena, koja se ne znaju nositi s mišljenjima drugih niti mogu prihvatiti da se ona mogu razlikovati od njihovih. Stvari ne mogu funkcionirati tako da i sada vrištimo dok se netko ne složi isključivo s onim što sami želimo. Takav način izaziva frustracije. Ne dobijete li nešto, uvrijeđeni ste i depresivni. Oh, jadni vi. Uvrijedila vas je neka slika i sada ste žrtva”, kaže Erikson.
Dok sat odmiče, a moj sugovornik juri dalje, pitam ga kako se najbolje nositi s ovim trendovima u ponašanju, kako napredovati, a ne umanjivati društvo. Što reći tim pojedincima? “Život je težak i nitko vam neće dojuriti u pomoć. Morate stajati na svoje dvije noge. Sami morate uložiti trud. Roditelji su odgovorni za vas dok niste u godinama kada se treba odseliti. Tada ste sami. Pronađite prijatelje koji će vam pomoći postati odraslom osobom. Ne možete samo sjediti i plakati kada se dogodi nešto što vam ne odgovara. Morate učiniti nešto po tom pitanju. Nemojte se pretvoriti u lik koji ne sudjeluje u uspjehu. Koji ne preuzima odgovornost. Budite savjesni, ustrajni. Život oblikujete sami”, ističe.
Njegov je glas motivirajući, uvjerljiv i jasno sugerira da je toliko toga moguće ostvariti ako se potrudimo biti osoba koja je svjesna svojeg okruženja, koja u sebi pronalazi vjerodostojnost i trudi se biti prisutna. Svijet može biti okrutno mjesto, ali mnogo je ugodnije ako se u njemu množe oni koji su spremni uhvatiti se u koštac sa svim izazovima i djelovati odlučno. Kontinuirano radeći na osobnom progresu, a ne tražeći razloge za podbačaj.
.png)
.png)
