Čudesne sposobnosti biljaka

Kako doživljavaju svijet

Biljke imaju oči!

Sunčeva je svjetlost biljkama najvažniji podražaj, ona je zaslužna za proces fotosinteze koji biljku hrani. Ali kako biljke doživljavaju svjetlost?

Charles Darwin, znanstvenik poznat po teoriji evolucije, bio je strastveni proučavatelj biljnoga svijeta. Želio je otkriti postoji li određeni dio biljke koji vidi svjetlost kao što životinje i ljudi svijet gledaju očima. Da bi to otkrio, proveo je pokus opisan u knjizi Sposobnost kretanja biljaka. Biljkama koje je proučavao pokrio je različite dijelove tijela neprozirnim cjevčicama ili kapicama.

Nakon nekog vremena otkrio je da se biljke kojima je vrh stabljike bio pokriven neprozirnom kapicom ili cjevčicom nisu okretale prema svjetlosti i zaostajale su u rastu. Nijedan drugi dio biljke pokriven neprozirnom cjevčicom ili kapicom nije sprečavao okretanje i rast biljke prema svjetlosti ako je vrh biljke bio otkriven i dostupan svjetlosti. Tako je svojim pokusom dokazao da se „oči“ biljaka nalaze na samom vrhu stabljike!

Mjere duljinu dana i noći

Proučavajući utjecaj svjetlosti na biljke, znanstvenici Whitman W. Gardner i Harry A. Allard 1918. godine otkrili su još jednu sposobnost biljaka povezanu sa svjetlošću, a nazvali su je fotoperiodizam. To je sposobnost biljaka da mjere duljinu izlaganja svjetlosti, odnosno tami, u jednome danu i da procvjetaju upravo u onim vremenskim periodima kad je omjer tame i svjetlosti u jednome danu njihovoj vrsti idealan za cvatnju.

Eksperimentirajući s tom sposobnošću biljaka, znanstvenici su otkrili da biljka neće procvjetati ako joj period noćne tame prekine osvjetljavanje jer će registrirati da ritam izmjene svjetlosti i tame nije povoljan za cvatnju. Uzgajivači cvijeća ovo su otkriće iskoristili pa noćnim osvjetljavanjem odgađaju cvatnju određenih vrsta biljaka sve do trenutka kad žele da biljke procvjetaju jer se na tržištu očekuje velika potražnja za njima (primjerice, krizantema na blagdan Svih svetih).

Iako je svjetlost biljkama najvažniji podražaj, znanstvenici su otkrili da biljke, premda nemaju mozak i živčani sustav, na svoj način razlikuju i druge osjetilne podražaje.

Kako biljke "njuše" mirise...

U svojoj knjizi Što biljke znaju (Planetopija, 2013.) dr. sc. Daniel Chamovitz navodi otkrića znanstvenika o različitim sposobnostima biljaka. Jedna od njih je da biljke mogu „njušiti“ mirise. Znanstvenik Richard Gane sa sveučilišta Cambridge otkrio je da zrak u neposrednoj blizini jabuka koje dozrijevaju sadrži etilen, a kasnija istraživanja potvrdila su da je taj plin zapravo hormon koji u malim količinama ispuštaju sve biljke kad im dozrijevaju plodovi.

No, zanimljivo je da će svaka biljka, kad u svojoj blizini „nanjuši“ miris etilena, „protumačiti“ da je situacija u okolici pogodna za dozrijevanje plodova i njena reakcija bit će da će joj plodovi početi brže dozrijevati.

I kako su ranjene

U istoj knjizi dr. Chamovitz navodi pokuse biologinje Dianne Bowles sa Sveučilišta u Leedsu kojima je mlada znanstvenica dokazala da biljke reagiraju na bol. Otkrila je, naime, da će biljka rajčice, nakon doživljaja oštećenja jednoga njenog lista, odmah poslati električne i kemijske signale svim ostalim listovima upozoravajući ih na opasnost i ubrzano stvarajući kemijske spojeve u stabljici i listovima kojima će im pokušati ojačati otpornost.

Također, biljka će, u svom budućem rastu, izdanke razvijati na onoj strani na kojoj nije doživjela „ranjavanje“, a na strani oštećenog lista rast će odgoditi. Budući da se ne može odmaknuti od izvora bola, poput životinje ili čovjeka, biljka će nastojati izbjeći ponovno oštećenje pa neće rasti ondje gdje očekuje bol.

Još zanimljivije ponašanje biljaka potvrđuju znanstvenici David Rhoades i Gordon Orians sa Sveučilišta u Washingtonu. Opazili su da vrbe koje su napale gusjenice, kako bi se obranile, počinju proizvoditi veliku količinu fenolnih i taninskih kemikalija koje listove čine gusjenicama neukusnima.

PageBreak

No činjenica koja je zapanjila znanstvenike jest da se pojava tih kemikalija ne povećava samo u napadnutom stablu vrbe, nego i u svim okolnim stablima! Ispitujući ovu pojavu, otkrili su da napadnuta biljka šalje signale okolnim biljkama (ispuštanjem malih količina određenoga plina koji ostale biljke „nanjuše“) i upozorava ih: „Čuvajte se gusjenica!“ a one, kad prime signal, započinju kemijski obrambeni proces iako same još uopće nisu napadnute. Dakle, ne samo da biljke mogu „njušiti“, osjećati bol i braniti se protiv njega, nego mogu i poslati poruke drugim biljkama!

Dr. Chamowitz u svojoj knjizi Što biljke znaju tvrdi da biljke ne mogu čuti i da za bilo kakve druge tvrdnje ne postoje znanstveni dokazi utemeljeni na valjanim znanstvenim istraživanjima. Međutim, u knjizi dvojice poznatih američkih novinara Petera Tompkinsa i Christophera Birda Tajni život biljaka (Prosvjeta, 1977.) navode se primjeri koji potvrđuju suprotno.

Biljke i glazba

Prema hinduskoj mitologiji bog Krišna je pomoću glazbe postizao zapanjujući, čarobni rast i bujanje biljaka. Stoga nije neobično da je baš u Indiji proveden jedan od prvih pokusa pospješivanja rasta biljaka uz utjecaj glazbe.

Godine 1950. dr. T. C. Singh, šef Odjela botanike na indijskom sveučilištu Annamalai, južno od Madrasa, zapazio je, promatrajući stanice biljaka pod mikroskopom, da se pod utjecajem zvuka protoplazma u njihovim stanicama ubrzano kreće. Singh je odlučio istražiti kakav bi utjecaj na rast biljaka imali organizirani zvukovi, odnosno glazba.

Zamolio je Gorija Kumarija, nastavnika na muzičkom konzervatoriju sveučilišta Annamalai, da biljkama balzamovog dragomasnika (Balsamodendron) svira određeno vrijeme melodiju na indijskom glazbalu veena. To je glazbalo slično lutnji, ima sedam žica i vrlo ugodan zvuk. Kumari je biljkama svirao svakoga dana po 25 minuta. U petom tjednu pokusa eksperimentalna stabla počela su prestizati u rastu kontrolne primjerke kojima se nije sviralo. Nakon nekoliko mjeseci eksperimentalna su stabla imala 72 posto više listova i bila su za oko 20 posto viša od ostalih.

Bolje napreduju uz klasiku

Nakon objavljivanja rezultata Singhova eksperimenta mnogi su istraživači proučavali utjecaj glazbe na rast biljaka. Profesionalna orguljašica i operna pjevačica Dorothy Retallack provela je niz eksperimenata kojima je dokazivala da biljke ne samo da čuju glazbu, nego i radije slušaju i bolje napreduju uz klasičnu glazbu nego uz rock.

Jedan od njezinih dokaza za tu tvrdnju bio je intenzivan rast biljaka prema zvučniku u njezinu stakleniku iz kojeg im je Retallack puštala klasičnu glazbu, a slabiji rast biljaka i nagnutost na stranu suprotnu od zvučnika iz kojega je do njih dopirala rock glazba, tako da je izgledalo kao da biljke žele od toga zvučnika pobjeći.

Iako još nije razjašnjeno čuju li biljke glazbu ili samo osjećaju vibracije zvukova, svatko tko uzgaja biljke može istražiti utjecaj glazbe na njih i možda im na vrlo ugodan način pomoći da mnogo brže rastu i bolje se razvijaju.

Na detektoru laži

Godine 1966. Cleve Backster bio je najbolji američki stručnjak za policijska i druga ispitivanja pomoću detektora laži. Jedne večeri, nakon završetka tečaja za upotrebu detektora laži, koji je držao mladim policijskim službenicima, ostao je sam u uredu. Pogled mu je pao na biljku zmajevac koja mu se učinila žednom. Odlučio ju je zaliti, ali mu je na pamet palo da joj istovremeno na list priključi detektor laži, dnosno galvanometar, kako bi vidio kako će izgledati njezina reakcija na dobivenu vodu.

Očekivao je da će se pisaljka galvanometra pomicati prema gore jer će električna vodljivost biti veća kad biljka bude vlažnija. No kad je, zalijevajući biljku, promatrao kretanje pisaljke galvanometra, bio je iznenađen – pisaljka se, umjesto prema gore, pomicala sve niže, ostavljajući na poligrafskoj traci mnogo silaznih cik-cak linija.

Backster, koji je u svom životu vidio izuzetno mnogo rezultata ispitivanja ljudi detektorom laži, ostao je zapanjen kad je shvatio da je njegov zmajevac reagirao slično kao čovjek podvrgnut kratkotrajnom emocionalnom podražaju. „Je li moguće da je galvanometar zapisao osjećaj zadovoljstva biljke?“ zapitao se i odmah poželio provesti pokus da provjeri očituje li galvanometar zaista emocionalni doživljaj biljke.

PageBreak

Razmišljao je kako da to učini i pomislio je da će biljka sigurno reagirati ako joj sprži list plamenom. U trenutku kad je zamislio kako će plamenom spržiti list, pisaljka galvanometra spojena s biljkom naglo se pomaknula ostavivši iza sebe dugačku liniju. Backster nije mogao vjerovati što se događa. „Zar je biljka mogla osjetiti moju misao?“ pitao se zapanjen.

U sljedećih nekoliko mjeseci Cleve Backster je proširio svoj ured i pretvorio ga u pravi znanstveni laboratorij u kojemu je proučavao biljke i njihove reakcije crtajući grafikon za grafikonom galvanometrom priključenim na listove biljaka.

Otkrio je da sve biljke reagiraju na doživljaj prijetnje – bila prijetnja stvarna ili samo zamišljena. Međutim, otkrio je da biljke reagiraju i na ostale misli ljudi koji su s njima u prostoriji. Backster je s C. Lawrenceom, novinarom dnevnika Baltimore Sun, proveo pokus, o čemu je ovaj poslije napisao članak koji je objavio Reader’sDigest.

Filadendron policajac

Backster, koji je znao samo da je novinar rođen u periodu između 1925. i 1931. godine, postavio je za svaku godinu novinaru pitanje je li se rodio te godine, a prema prethodnom dogovoru novinar je na svako pitanje odgovorio negativno – što je značilo da je šest puta rekao istinu, a jedanput slagao. Za vrijeme ispitivanja novinara, biljka filodendron iz Backsterova ureda bila je spojena na poligraf.

Backster prije pokusa nije znao godinu rođenja novinara, ali je, iz reakcije biljke koja je vrlo snažno reagirala u trenutku kad je novinar izrekao laž, iz zapisa na poligrafu točno očitao godinu njegova rođenja. Zapanjujuća je činjenica da biljke mogu „čuti“ naše misli i prepoznati naše osjećaje, ali još je nevjerojatnija pomisao da nam one mogu poslati poruke.

Genij koji je znao komunicirati s biljkama

Poznati američki znanstvenik i izvanredni genij George Washington Carver smatrao je sasvim prirodnim da biljke mogu razotkrivati svoje skrivene tajne čovjeku ako on to zna od njih zatražiti. Još kao dječak iskazivao je neobičnu ljubav prema biljkama, promatrao ih je i proučavao pa je zapažao što im je potrebno kad se razbole.

Duboko u šumi izgradio je staklenik od starih prozorskih okana i tu njegovao različite vrste biljaka. Žene iz okolice nosile su mu svoje sobne biljke da ih u svom stakleniku izliječi i on bi to učinio, vraćajući im biljke oporavljene. Kad je završio poljoprivredni fakultet i magistrirao, iako mu je bilo ponuđeno mjesto predavača na Sveučilištu u Iowi, radije se zaposlio kao upravitelj Poljoprivrednog odjela Industrijskog instituta u Tuskegeeju, u Alabami.

U to vrijeme zemlja u Alabami bila je iscrpljena dugogodišnjom sadnjom pamuka i trebalo je pronaći način da se oporavi. Carver je osnovao malu eks­perimentalnu poljoprivrednu stanicu u kojoj je satima sjedio i „komunicirao“ s biljkama. Također je svakoga jutra prije svitanja šetao šumom i slušao što mu biljke „govore“.

Poruke šume

Otkrio je da će se zemlja oporaviti ako se umjesto pamuka počne uzgajati kikiriki, a, prema njegovim riječima, same biljke kikirikija otkrile su mu kako ih čovjek može najbolje iskoristiti. Upravo je Carverovo otkriće bilo da se od kikirikija može raditi izvrstan hranjiv i ukusan maslac, što dotad nikome nikad nije palo na pamet – kikiriki je do Carverovih otkrića bio samo hrana za životinje.

Također, kad je za vrijeme Prvoga svjetskog rata u Americi vladala nestašica boja za tkanine, Carver je, šećući šumom, zamolio biljke da mu otkriju koja od njih je pogodna za spravljanje boja. Iz listova, korijenja, stabljika i plodova 28 biljaka koje su mu „objavile“ da ih može iskoristiti u te svrhe, dobio je 536 različitih boja koje su se mogle upotrebljavati za bojenje vune, pamuka, lana, svile, čak i kože.

Neka njihova snaga bude naša podrška

Otkrića ovog genija pomogla su mnogim ljudima da se obogate, ali sam Carver nije ih nikad patentirao. Smatrao je da sve što su mu biljke otkrile pripada čovječanstvu i da on za to nema nikakvih posebnih zasluga. Posao i velike prihode nudili su mu u svojim tvrtkama Thomas Alva Edison i Henry Ford, ali on je ostao u svojem poljoprivrednom laboratoriju i nastavio istraživački rad s biljkama do duboke starosti.

Iako su tihe i nenametljive, biljke su čudesne i veličanstveno tajanstvene. Možda ne možemo jasno čuti njihove poruke, ali možemo im davati pažnju i nježnost. A ponekad, kad smo iscrpljeni ili tužni, možemo, poput američkih Indijanaca otići u šumu, zagrliti neko visoko stablo i dopustiti da nam njegova snaga bude podrška. Jer biljke su, kao i cijela veličanstvena priroda, naši prijatelji.