Božićno drvce s karakterom

Najljepša sjećanja obično vežemo uz posve jednostavne, svakodnevne trenutke. Jedan od takvih trenutaka za mene je nedjeljni povratak iz mog vrta, kada predvečer, umorna od vrtlarskih poslova, gledajući kroz prozor automobila utonem u maštu i razmišljanje.

Žrtvovanje stabla

Moram reći da već odavno nisam među onima koji duh Božića povezuju s pomalo poganskim žrtvovanjem nekog živog bića, pa makar to bilo i samo stablo. Jer misliti da je jedna smreka stara pet, deset ili petnaest godina „samo stablo“, može tek netko tko nikada u životu nije posadio nijednu jedinu biljku i tko ne zna koliko je truda, njege i vremena potrebno za njezin uzgoj.

Naravno, alternativa već odavno postoji, pa mnogi koji razmišljaju poput mene kupuju isključivo živa drvca posađena u posude. Naizgled to je dobra odluka, jer drvce će nastaviti živjeti i poslije blagdana, a kada dođe proljeće, možda čak i u nekom vrtu. U prvi mah čini nam se da smo ekološki osviješteni i da činimo nešto dobro za prirodu jer sadimo jedno drvo. No u pravu smo sve do trenutka kada promislimo o tome koliko smrêkā može stati u jedan prosječan vrt, i je li to vrsta koja pristaje svim podnebljima i ambijentima. Na kraju krajeva, u što će se u budućnosti pretvoriti vrtovi u kojima su donedavno rasle jabuke i šljive? Pa dobro, reći će neki, posaditi ćemo ih onda u šumu…PageBreak

Za mene, to je trenutak kada treba reći stop. Saditi proizvoljno po šumama vrste koje ne pripadaju određenoj šumskoj zajednici, ne samo što je uvreda za šumarsku struku, već to dovodi u pitanje i naše shvaćanje prirode. Jer upravo smo iz dobrih, plemenitih pobuda o očuvanju prirode i krenuli s kupnjom sadnice božićnog drvca, pa bismo sami sebi skočili u usta kada bismo tu istu prirodu tako banalizirali i sadili gdje nam se što svidi.

Upravo s takvim razmišljanjima te sam zimske nedjelje došla kući i donijela odluku koja je oduševila najprije moje ukućane, a zatim i moje prijatelje. Umjesto rezanih ili posađenih običnih smreka, odlučila sam se za crnogorična dugovječna patuljasta i spororastuća stabla koja mogu dugo živjeti samo u ukrasnim posudama, čak i na balkonu. Zaključila sam da duh Božića za mene više neće biti oslikan isključivo klasičnim oblikom božićnog drvca.

Osim toga i ljudi se međusobno razlikuju, pa je normalno da i božićno veselje doživljavaju na različit način. Zašto onda ne bismo i božićna stabla birali prema vlastitu karakteru i, još više, kitili ih baš onako kako se nama sviđa, bez prethodno zadane formule.

Ponešto za svakoga

Božić danas za mene i moju obitelj ima neko sasvim drugo značenje. I dalje ponekad kupujemo božićna drvca, no više to nisu obične smreke. Jedne je godine moj suprug odabrao posebnu vrstu smreke (Picea glauca conica) i smjestio je na panj stare vrbe u našem vrtu, kao u neku privatnu malu kapelicu. Drugi put na redu je bila moja kći, koja je odabrala libanonski cedar (Cedrus libani), vrckast i neukroćen poput nje same.

Okitila ga je s tek nekoliko kuglica i njezinom najdražom igračkom smještenom u limenu kanticu. Ove je godine izbor pao na mene, pa će se našoj vrtnoj kolekciji pridružiti jedno posve maleno patuljasto stablo ukrašeno orasima i željom da sljedeća godina bude, poput njega samog, puna života i uvijek zelena. A za moje prijatelje, to ću još vidjeti, no izbor će u svakom slučaju ovisiti o njihovu karakteru.

Ako ste, ponukani ovim redcima, odlučili blagdanske trenutke iskoristiti za rekapitulaciju svega proživljenog i, naravno, svega željenog, onda spajajući te dvije slike o sebi krenite polako do obližnjeg vrtnog centra. Ondje vas zasigurno čeka neko zanimljivo stabalce s potpisom vašeg osobitog karaktera. Sretan vam Božić!