"Da je život nepredvidljiv, otkrila sam kad sam počela raditi na HRT-u. Do tada nisam ni sanjala da će mi novinarstvo omogućiti realizaciju svih mojih ideja i da ću od toga moći živjeti. Odrasla sam u središtu grada i nisam odmalena imala afinitet za biljke iako su i mama i baka uzgajale cvijeće na dva balkona koje je predivno uspijevalo. Ja sam obožavala životinje i imala sam sve moguće kućne ljubimce, osim psa, i u to me je vrijeme zanimalo crtanje.

Htjela sam upisati slikarstvo, ali mi roditelji nisu dopustili jer su smatrali da od toga neću moći živjeti. Kompromis je bio Prirodoslovno-matematički fakultet – odsjek biologije i kemije, ali sam istodobno položila i prijamni na Agronomskom fakultetu – smjer hortikultura. Shvatila sam da bi to moglo zadovoljiti moje talente jer objedinjuje i matematiku i kemiju i biologiju, ali i crtanje – tj. projektiranje vrtova. Moram priznati da je studij bio prilično težak, ali mi je pružio mnoga znanja i mnogo zadovoljstva jer sam učila sa zanimanjem.

Nakon studija, početkom 90-ih, pokušala sam živjeti od projektiranja vrtova, no hortikultura je tada bila potpuno nova disciplina u Hrvatskoj i malo tko je za nju mario i smatrao potrebnim angažirati pejzažnog arhitekta, što je na Zapadu jednako atraktivno zanimanje kao liječnik ili odvjetnik. Tako je moj idealizam pao u vodu.

Televizijskim novinarstvom počela sam se baviti u emisiji Dobro jutro. Isprva sam radila priloge o uređenju vrta. S vremenom sam suradnju proširila i u informativnom, zabavnom i obrazovnom programu jer moj je interes i zdrava prehrana, zdrav način života i očuvanje okoliša. Potom sam predložila suradnju uredniku emisije Plodovi zemlje, a sad imam i vlastitu emisiju o vrtlarstvu. Kad kažem da se preko novinarstva ostvario moj san, onda to doista i mislim jer ja živim ono što radim, pa mogu reći da mi je posao ujedno i hobi i stil života.

Uživam kad na noge obujem svoje gumene čizme i radne rukavice pa zagazim u zemlju. U vrtu sam napravila mali poligon za uzgoj biljaka i mogu u kontinuitetu pratiti što i kako uspijeva, a to mogu pokazati i drugima i podučiti ih što treba koja biljka da bi uspješno rasla. Poručujem im: ako mogu ja – možete i vi. U poslu pazim na svaki detalj. Težim perfekcionizmu pa sve što se prikazuje na televiziji mora biti isplanirano do najsitnijih detalja. Reportaže moraju biti stručne, ali opet jasne i svima razumljive i, najvažnije, zanimljive. Sretna sam što imam supruga koji me podržava u poslu i silno mi pomaže. On je snimatelj na televiziji, a u poslu razmišlja o detaljima koje ja ponekad ne vidim pa mi često pomogne nekom idejom.PageBreak

Radeći svoj posao želim zapravo objasniti ljudima da je vrtlarstvo užitak, da to može biti stil života, a ne muka i napor. Godinama sam išla na balet, body building, fitness, na satove kod profesionalnih trenera, pa na jogu... Na kraju sam shvatila da se fantastično razgibam u vrtu. U njemu bezbroj puta čučnem, sagnem se, nosim terete, a ako samo desetak puta obiđem vrt, propješačim barem kilometar na svježem zraku. I tako sam shvatila da je vrtlarstvo najzdravije kretanje koje si mogu priuštiti. Nema zatvorenog prostora, smrada teretane; umjesto stenjanja, puhanja i škripanja sprava, slušam pjev ptica.

Ono što želim poručiti jest da smo na ovim prostorima uzgoj voća, povrća i cvijeća naslijedili od naše autohtone vrtne tradicije koja je danas opet u modi i kojoj teže u cijelom svijetu. U Zagorju ili Dalmaciji nema smisla raditi engleske ili japanske vrtove. Kad dizajniram vrt, uvijek gledam okoliš. Grozim se zelenih ravnih travnatih površina u vrijeme kad je sve okolo suho i žuto.

U vrtovima naših baka bilo je i cvijeća i voćki, trave, povrća i životinja. Taj miks svih vrsta biljaka je itekako potreban jer se priroda pobrinula da jedna biljka štiti drugu od nametnika, što u monokulturama nije moguće bez uporabe pesticida. U prirodi, recimo, dragoljub štiti maline, a češnjak jagode. Milijun je takvih primjera gdje se biljke međusobno potpomažu. I nije katastrofa ako jedne godine nešto ne uspije. Trebali bismo shvatiti da prirodi neki put moramo prinijeti neku žrtvu jer nam ona u konačnici beskrajno mnogo daje i nesebično nas časti svojim darovima.

Ljudi me često pitaju kako da se riješe krtica. Nikako, odgovaram. Neka me to uopće ne pitaju. Jer to je korisna životinja koja se hrani kukcima i nametnicima, a to što je travnjak prepun krtičnjaka – pa što? Je li tako na svakoj livadi? Jest. To je priroda i zato poručujem – dovedite životinje u svoj vrt. Ako želimo biti u prirodi, zašto se onda od nje izolirati? U svojem vrtu imam ježa i nekoliko kućica za ptice. Svi su moji saveznici. Jedan par sjenica u jednom danu pojede i do dvije tisuće kukaca. Samo neobrazovan i primitivan čovjek iz prirode tjera životinje.

U slobodno vrijeme uglavnom čitam literaturu vezanu uz posao. To je moj hobi i to me relaksira i opušta. Priznajem da za dnevne novine i gledanje televizije imam jako malo vremena. Trudim se iz života što više izbaciti crnu kroniku i dnevnu politiku jer me te informacije opterećuju, a ne mogu ništa promijeniti. Nisam to odlučila svjesno, došlo je spontano i donijelo mi mnogo duševnog mira.

Jedan od mojih projekata je pokazati ljudima da i na vlastitu balkonu mogu uzgojiti krumpir, mahune, rajčice, luk ili krastavce. Na svojem balkonu uzgojila sam, primjerice, krumpir. Raste kao lud. U teglu sam stavila kvalitetnu zemlju i od tri gomolja koja sam zakopala dobila sam nekoliko kilograma vrhunskog krumpira. Nije to količina koja će prehraniti moju obitelj, ali je pravo zadovoljstvo gledati tu biljku kako raste i cvjeta predivnim bijelim cvjetovima. Osim toga, teško da će u središte Zagreba, baš na moj balkon, sletjeti krumpirova zlatica. Zato je na balkonu mnogo lakše uzgajati povrće nego u prirodi jer mu možemo pružiti optimalne uvjete. PageBreak
Zapravo mi je ideju dala prijateljica koja stanuje u najužem središtu grada i koja mi je u jednom razgovoru rekla da ona ne kupuje mini rajčice, već ih sama uzgaja na balkonu. Pomislila sam: Isuse, kako si ti pametna cura! Danas i ja imam na balkonu svoj peršin i bosiljak koje uberem netom prije nego što ću ih staviti u jelo. Lijepo je imati ukrasno cvijeće, ali i rajčice i krastavci su predivne biljke penjačice i, uz to što su jestive, mogu biti ukras svakog balkona.

Stručnjaci već desetljećima upozoravaju da se svjetske zalihe vode drastično smanjuju, pa će zalijevanje travnatih površina i cvijeća uskoro postati pravi luksuz. Ako trošimo vodu za biljke od kojih ćemo imati koristi, onda to ima opravdanja. Zašto se ne bismo onda već danas tako ponašali? I ja obožavam ukrasno cvijeće, ali ove godine želim eksperimentirati s uzgojem povrća.

Prije nekoliko godina za Flora art osmislila sam mali projekt povezan s čuvanjem vode. Napravila sam tzv. nanovrtove. U posebno dizajniranim staklenkama u obliku kapljica vode stvorila sam samodostatan svijet koji čuva vodu, sam se zalijeva prirodnom kondenzacijom i razmnožava kako želi. Na dno posude stavila sam drenažu, malo zemlje i posebnim alatima zasadila u nju različite tropske biljke. Zanimljivo je da se u takvim staklenim vrtovima biljke zalijevaju samo jednom u šest mjeseci. Vrlo jednostavno! Kad se kroz taj vrlo maleni otvor na vrhu staklene kapljice jednom ulije destilirana voda, ona se kondenzira na stijenkama i opet vraća u zemlju na dnu. Nakon nekog vremena voda se prestane kondenzirati, ali zemlja i dalje ima dovoljno vode i biljke uspijevaju. Htjela sam pokazati kako bi mogao izgledati idealan vrt u kapi vode. Rezultatima smo prezadovoljni jer su moji vrtovi završili u hotelu Palace u Dubrovniku i nekoliko javnih ustanova u Zagrebu.

Pitaju me što me fascinira kod biljaka. Odgovaram da se od biljaka možemo naučiti strpljenju. U užurbanom svijetu u kojem živimo nerijetko želimo sve i odmah i ako to ne postignemo, postajemo nesretni i frustrirani. Biljke su strpljive, imaju svoj ritam – točno znaju kad rastu, kad cvjetaju, kad daju plodove i kad se odmaraju. Predivne su jer su prilagodljive i strpljive. Kad god s njima dolazimo u kontakt, i mi postajemo smireniji, opušteniji i bolji ljudi.