Posljednji konvencionalni Uskrs

U krevetu toplina. Jutarnje sunce prolazi kroz rolete, a na zidu pruge od svjetla pišu uzorke na tapetama. Jutro je tiho. Samo nježni miris biskvita i svježa esencija hrena u zraku potiču sjećanje i bude uspomene na već toliko puta proživljen scenarij. Tu negdje oko nas osjeća se i neodoljiv miris kuhanih jaja, sira i netom narezane šunke. Polako se rastežem u krevetu i kao da želim produljiti neizvjesnost. Napokon oblačim papuče i kućni ogrtač i krećem hladnim hodnikom do tople kuhinje, mjesta na kojem ću doživjeti uskrsno jutro.

Za stolom već sjede ukućani, piju jutarnju kavu, komentiraju ovogodišnju šunku, bezobraznu cijenu kuglofa, zločeste piljarice koje prodaju luk za cijenu suhog zlata, usput svi mljackaju pa i ne primjećuju da sam i ja sjela za stol. Ne bunim se i koristim ovu dobrodošlu izolaciju kako bih opet utonula u razmišljanje.

Kao da sam osjetila da je ovo posljednji Uskrs koji će za mene biti zapamćen kao neka vrsta nepotrebne konvencije. Zar je moguće da toliko ljudi na jednome mjestu doživljava isti praznik tako različito? Pa bila to i moja obitelj. Zar smo simboliku i sukus jedne priče zanemarili i zamijenili ispraznim razgovorima o trivijalnim temama svakodnevne prehrane?

Odlučila sam svom djetetu ostaviti drukčija sjećanja

Od tog mog posljednjeg konvencionalnog Uskrsa prošlo je više od dvadeset godina. U međuvremenu sam zasnovala vlastitu obitelj i odlučila Uskrs doživjeti ne samo kao vrhunac liturgijske godine već i kao simbolični trenutak buđenja prirode.

Željela sam svojem djetetu ostaviti u naslijeđe sasvim drukčija sjećanja od onih koje sam ja nosila. Čudo uskrsnuća i pretvaranja materije u novu ideju te stalno kruženje pozitivne energije mnogo su važniji od slijepog vjerovanja u tradiciju. Samo ideje koje rastu u vremenu nikada ne gube sjaj. Sjetila sam se same forme biblijskog pripovijedanja putem analogija i odlučila da čudo Uskrsa svojem djetetu objasnim preko analogija prirode, područja koje najbolje poznajem.

I tako smo mi jednog uskrsnog prijepodneva krenuli na izlet. Sjeli smo u auto i krenuli u naš zagorski vrt. Puste gradske ulice proletjele su uokvirene prozorom automobila, a u kadru se iznenada pojavila priroda, sramežljivo zelena i protkana nježnim paučinastim oblacima. Po poljima uz cestu pojavili su se izboji svijetlozelene mlade trave, a na šumskim proplancima ogrijani suncem njihali su se vjesnici proljeća na toplom proljetnom povjetarcu. Taj se tepih boja kretao kao prema nekom skrivenom ritmu, ponavljajući uvijek istu melodiju. Priroda se budila iz mrtvila i ponovno rađala u najljepše režiranom uskrsnuću.

kornelija
Nino Šoštarić kornelija
Disati punim plućima

Nikakve posebne simbolike ovdje nije trebalo. Nikakve ljudske intervencije. Slike su same prolazile pred našim očima i trebalo je samo gledati i disati punim plućima, udahnuti otvorenih nosnica, tako da se u njihovoj dubini pomiješaju svi oni vlažni i svježi mirisi tako posebni kao što je posebno uskrsno jutro.

Tek što smo s glavnog puta izbili pred posljednji šumarak, gdje se šikara spaja s cestom, a goleme divlje kupine tvore prirodnu zavjesu, zaustavili smo auto, ugasili motor i zašutjeli. Iz šume je izašla srna, pogledala kao da tek formalno provjerava okoliš, a potom su se iza nje pojavila dva mlada srndaća prateći majku u njima nepoznatu i opasnu avanturu.

Priroda nam je pokazala kako se u zimi daleko od naših očiju u dubini šume odvijao nama skriveni život, koji nam se u proljeće došao pokazati. Još je neko vrijeme trebalo proći dok nisu nestali u šumarku, pa da i mi ponovno upalimo auto i stignemo do naše kuće i vrta.PageBreak

Što to tako lijepo miriše, mama?

Vrt je, poput prirode koja ga okružuje, pokazao kako osjeća prve zrake sunca i kako se pod pokrovom slame u kompostu budi život. Na nekoliko mjesta između vlati slame provirile su zaostale biljke, ali i proklijalo sjeme kao zaostali trag onih vrsta koje su se same zasijale. Zemlja je mirisala divno. Čak je i moja mala djevojčica primijetila taj plemeniti miris: „Što to tako lijepo miriše, mama? Je li to možda slama.“

Umjesto da samo odgovorim na dječju radoznalost, to mi se pitanje učinilo prilikom koju sam čekala još dok smo ujutro polazili na put. Kako analogijom prirode objasniti djetetu čudo stvaranja ponovnog prelaska iz jedne materije u drugu? Kako objasniti složene procese koje i danas potpuno ne poznajemo, pa stoga i u znanosti često moramo vjerovati pretpostavkama.

Ljepota života je u tome što nikad nema kraja

Zato smo krenule prema kompostištu noseći košare s biljkama koje smo oplijevile u vrtu. „Vidiš“, rekla sam polako dok sam bacala biljke iz košare u kompostište, „sve što raste u prirodi ima svoj početak i kraj. Ali kraj jednog živog bića, bila to biljka ili životinja, nikada nije i kraj velike ideje života.“ Kad biljku bacimo u kompostište, ona se ne sasuši i ne propadne. Njezinim se biljnim sokovima i zelenim tkivom hrane mnoge korisne bakterije, mala bića koja tu biljnu hranu pretvaraju u najplemenitiju zemlju, koju zovemo kompost. Vidiš, pomiriši! Kad je pomirisala kompost iz moje ruke, kao da joj je sinulo. „Pa to je mama taj miris! To tamo miriše ispod slame. Znači da i tamo pod slamom nastaje kompost.

“Naravno i tamo, i ovdje u kompostištu, i tamo u šumi ispod suhog lišća, i svugdje oko nas. Iz tog će komposta ovog proljeća i ljeta izrasti mnoge prelijepe biljke i procvasti cvijeće sve do jeseni i zime, kad će opet nestati života i kad će sve opet utonuti u tišinu. To je to čudo prirodnog stvaranja i ponovnog rađanja.

Ljepota života je u tome što nikada nema kraja. Zato kad ugledaš pup ili cvijet na nekoj grančici, zaustavi se i dobro ga pogledaj. On je slavlje i najava novog života koji će se tek dogoditi.“ Nosile smo tako košare sa suhim biljem i punile komposter. A onda smo sjele na trijem kuće i gledale polje i livade u daljini. Sve je bilo tako mirno i prepuno smisla, toliko različito od onog zarobljenog Uskrsa na kuhinjskom stolu.