Kornelijin Uskrs u prirodi

Prošlo je više od 20 godina otkako je naša kolumnistica Kornelija Benyovsky Šoštarić posljednji put proslavila Uskrs konvencionalno, za obiteljskim stolom. Odonda taj najveći kršćanski blagdan slavi s prirodom i u prirodi koja pokazuje ...

Što to tako lijepo miriše, mama?

Izvor: Nino Šoštarić Vrt je, poput prirode koja ga okružuje, pokazao kako osjeća prve zrake sunca i kako se pod pokrovom slame u kompostu budi život. Na nekoliko mjesta između vlati slame provirile su zaostale biljke, ali i proklijalo sjeme kao zaostali trag onih vrsta koje su se same zasijale. Zemlja je mirisala divno. Čak je i moja mala djevojčica primijetila taj plemeniti miris: „Što to tako lijepo miriše, mama? Je li to možda slama.“

Umjesto da samo odgovorim na dječju radoznalost, to mi se pitanje učinilo prilikom koju sam čekala još dok smo ujutro polazili na put. Kako analogijom prirode objasniti djetetu čudo stvaranja ponovnog prelaska iz jedne materije u drugu? Kako objasniti složene procese koje i danas potpuno ne poznajemo, pa stoga i u znanosti često moramo vjerovati pretpostavkama.

Ljepota života je u tome što nikad nema kraja

Zato smo krenule prema kompostištu noseći košare s biljkama koje smo oplijevile u vrtu. „Vidiš“, rekla sam polako dok sam bacala biljke iz košare u kompostište, „sve što raste u prirodi ima svoj početak i kraj. Ali kraj jednog živog bića, bila to biljka ili životinja, nikada nije i kraj velike ideje života.“ Kad biljku bacimo u kompostište, ona se ne sasuši i ne propadne. Njezinim se biljnim sokovima i zelenim tkivom hrane mnoge korisne bakterije, mala bića koja tu biljnu hranu pretvaraju u najplemenitiju zemlju, koju zovemo kompost. Vidiš, pomiriši! Kad je pomirisala kompost iz moje ruke, kao da joj je sinulo. „Pa to je mama taj miris! To tamo miriše ispod slame. Znači da i tamo pod slamom nastaje kompost.

Izvor: Nino Šoštarić “Naravno i tamo, i ovdje u kompostištu, i tamo u šumi ispod suhog lišća, i svugdje oko nas. Iz tog će komposta ovog proljeća i ljeta izrasti mnoge prelijepe biljke i procvasti cvijeće sve do jeseni i zime, kad će opet nestati života i kad će sve opet utonuti u tišinu. To je to čudo prirodnog stvaranja i ponovnog rađanja.

Ljepota života je u tome što nikada nema kraja. Zato kad ugledaš pup ili cvijet na nekoj grančici, zaustavi se i dobro ga pogledaj. On je slavlje i najava novog života koji će se tek dogoditi.“ Nosile smo tako košare sa suhim biljem i punile komposter. A onda smo sjele na trijem kuće i gledale polje i livade u daljini. Sve je bilo tako mirno i prepuno smisla, toliko različito od onog zarobljenog Uskrsa na kuhinjskom stolu.