U sjeni suhozida
Život na otoku poseban je svijet. To je komad zemlje okružen morem na kojemu nema mjesta za slabe. To je dah prirode koji je stvorio alternativu besmislu i prikazu lažne užurbanosti i suvremene kulture. Život na otoku poseban je svijet.
Kad se netko odluči zaploviti u takvu životnu avanturu, tu više povratka nema. Brzo te zarobe prirodne sile. Opije te vjetar, osoli more, kožu ti osuši sunce. Karakter se oblikuje u pustinji koja je privlačna u mnogim pojavnostima. Zavođenje je pritom glagol koji plete ključnu nit, a ideja o samoći kao polazištu svake vrijedne misli ubrzo se pretvara u životnu filozofiju. I u tom trenutku događa se preokret, ponovno rođenje i preobrazba. Čovjek koji traži postaje otočanin.
I tek kad se dogodi ta preobrazba, naš se novopečeni Odisej može napokon uključiti u otočnu zajednicu, u kojoj vladaju posebna društvena pravila, recepti o ponašanju koje su napisala stoljeća suživota s prirodom. I nije to sve. Bilo bi sasvim nepravedno ne spomenuti još jedan važan element koji određuje otočni mentalitet. To je percepcija prirode, promatranje okoliša kao neke neupitnosti koja ne zavodi svojom bujnošću i prevrtljivošću, već se definira kao hermetična, ali snažna.
Mesnatice, rođakinje kaktusa
Topografski gledano otok je mikrokatastar s davno iscrtanim međama, mušama, mrgiljama ili kako su to već sve naši samozvani historici amateri davno nazivali granice opasane suhozidima. U tim se kamenim obzidima kao u gradskim dvorištima odigravao svakodnevni život, ali i obrađivala plodna zemlja. I da tih suhozidnih zdanja nije bilo, na otoku danas možda ne bi ni bilo zemlje, a onda bi vjerojatno nestalo i ljudi, pa bi otokom samo zavijao vjetar preko oštrih stijena.
No u sjeni suhozida čak i pod toplim suncem kapljicu vlage uhvate biljke koje cvjetaju čak i u ljetnim mjesecima. To su mesnatice, rođakinje kaktusa, koje su tijekom evolucije sačuvale sposobnost skladištenja toliko potrebne vode. Ima nešto zavodljivo u toj neobičnoj ljepoti. Kad pogledam kamene sive stijene uz koje viri zelena stabljika, a na vrhu se poput okrenutog narančastog zvona rascvjetao mali mesnati cvjetić kao diskretan poziv za otočne bumbare, osjetim onu iskonsku ljepotu. To je poseban smisao za lijepo. To može osjetiti netko tko manje osjeća kao više. Te biljke, sukulenti, vole rasti zbijene jedna uz drugu. Kad su tako zbijene, teže gube vodu, čuvaju ono malo prašine na kamenu, a i bura se lakše prebrodi. Pa kad padne noć i temperatura se naglo spusti s dnevnih vrućina u hladni dio skale na termometru, kamen će još dugo čuvati toplinu akumuliranu tijekom sunčanog dana.
Kapar, mali zeleni pup
Još je jedna zanimljiva biljka dom pronašla u stijeni suhozida. Kapar je od davnina stanovnik otoka. Ne postoji nitko tko bi sa sigurnošću mogao reći kako se uspješno može uzgojiti kapar. Čini se da ta biljka ima toliko mnogo zahtjeva da se može slobodno reći kako ima neki svoj karakter. Jednom sam razgovarala s jednim uzgajivačem koji je kapar pokušao uzgojiti iz reznica. To mu je naposljetku uz mnogo eksperimentiranja i uspjelo, ali je postotak ukorijenjenih biljaka bio vrlo mali. S druge strane, kapar osim na otocima možemo pronaći na najčudnijim mjestima kao što su balkoni, terase, zidine starih srednjovjekovnih gradova i kula.
Kapar svoje korijenje pruža duboko kroz kamene pukotine do plodne zemlje i, što je još važnije na otoku, do vode. U lipnju svake godine horde berača hitaju k otočićima i beru pupove ove zanimljive biljke. Ono što mi tako volimo, mali je zeleni pup koji se još nije rascvao. No kapar je danas ugrožen. Ne bi bilo tako strašno da berači umjereno beru pupove, no ono što se događa je doslovno devastacija. Umjesto da ih beru jedan po jedan, kako su to nekad radili naši stari, današnji berači otkidaju cijele grane te poslije skidaju pupove. Iza njih ostaje opustošen kamenjar koji rađa sve oskudnijim životom.
Naranče, limun, limete, gorke naranče
Odavno su otočani shvatili da je plodna zemlja i obilje sunca dobitna formula za uzgoj agruma. Stoljećima su stizale sadnice svakojakih citrusa kako bi se život u osami učinio zanimljivim ali i zdravim. Nemojmo zaboraviti kako su citrusi često bili jedini izvor vitamina C u kritičnim danima kad je zbog oštre klime i pada imuniteta život bio u opasnosti. Baš zbog toga su se stabla naranči, limuna, limete i posebno gorkih naranči čuvala kao nešto vrijedno, kao obiteljska ostavština.
Za velikih vrućina i suše stablo je trebalo očuvati. Kiša nije često padala, a voda se vadila iz gustijerni. Da ne bi isparila iz tla, voda se lijevala uz samo stablo, kako bi cureći niz koru završila u krugu korijena. Sazrijevanje kasnih naranči na otocima posebno je romantično. Tad mnoge kuće mirišu kao rajski vrtovi, a otočani imaju osjećaj da su ipak po nečemu privilegirani.
Kraljica aloa, moćan antioksidans
Kad bolje razmislim, ta stalna prilagodba zapravo je kreator pejzaža i naših otočnih vizura. Strastvena ljubiteljica i uzgajivačica egzotičnih biljaka Dagmar Meneghello na Palmižani mi je rekla da ondje mogu rasti samo biljke koje vole sunce. Ne možemo im, kaže, priuštiti vlagu pa su osuđene jedna na drugu, moraju se međusobno nadopunjavati i štititi od nemilosrdne klime. Zato je i Palmižana prepuna opuncija, agava i, što je još zanimljivije, aloa. Mnogovrsne aloe na otoku su se izvrsno adaptirale, kao da su oduvijek ondje.
Rastu u skupinama i u svibnju predivno cvjetaju. Od lista Aloe arborescens i Aloe vere izrađuje se napitak koji se pokazao odličan kao antioksidans. List aloe se očisti od kožice, pa se želatina iz njega smiksa u blenderu. Zatim se dodaje neki alkohol i med. Tinktura se pije svaki dan i mnoštvo svjedočanstava potvrđuje da ima učinak na mnoge bolesti. Priča o otočnim biljkama može teći u nedogled. Potrebno je samo isto mjesto posjetiti u različita godišnja doba. Tada će nam se raznolikim promjenama priroda otkriti u svojem pravom svjetlu.
.png)
.png)
