Jednako kao što djeca s vremenom nauče ustati na vrijeme prije polaska u školu bez ikakve budilice, tako i mi odrasli s godinama stječemo svojevrsni životni tempo. Isprva, on se odnosi na male, dnevne navike, no postupno se uvlači i u godišnja doba, pa negdje prije odlaska na more već sanjamo kupanje, miris ručnika poslije brisanja i kojekakve intimne sitnice vezane isključivo uz dolazak ljeta.
Za mene, ljeto je oduvijek bilo vrijeme radosti. Kao djevojčica provodila sam ga s obitelji u Dalmaciji, uvijek u istom malom mjestu. Nažalost, većina tih dana nepovratno je izgubljena u zaboravu, no neki se ipak s vremena na vrijeme pojave i vrate trenutak djetinjstva kao da se maločas dogodio. Upravo je tako bilo i nedavno, kad mi je u jednoj trgovini prodavačica otvarala tester kreme za lice. Krema je mirisala na smilje i ja sam se istog trena sjetila svog herbarija, selotejpa koji lijepi grančicu zlatnožutog cvjetića u Lipa Mill teku, podbuhlu od gomile prešanih biljaka koje sam u nju smjestila. Osjetila sam toplinu i sreću, onakvu istu kao i onih dana kad sam kao desetogodišnjakinja strastveno skupljala bilje za svoj herbarij.
Takva brza, snažna sjećanja koja u nama izazivaju mirisi, poznata su neurološka činjenica. Zahvaljujući oftalmološkim receptorima koji povezuju naš mozak i naš nos, određeni mirisi mogu nas, brže od bilo kakvog prisjećanja, vratiti u trenutak prošlosti kada smo bili povezani s određenim snažnim mirisom. Riječ je o potisnutom, malo korištenom osjetilu koje ipak s vremena na vrijeme izađe na površinu, pa je u nekim posebnim trenutcima sposobno čak i preuzeti dominaciju. To su trenuci kada smo opijeni, nerealni, izvan razumskog i racionalnog, to su trenuci sreće. No u suvremenom društvu, kada se svako osjetilo mora iskoristiti komercijalno, takve trenutke sreće domišljato i prepredeno iskorištava industrija mirisa, smišljajući načine da u nama stvori potrebu za parfemima, mirisnim deterdžentima, mirisima za domove i automobile, sredstvima za pranje i naravno svom silom kozmetičkih proizvoda. Danas više nije dovoljno da smo čisti, moramo i lijepo mirisati.
I gdje je sada tu ono ljeto s početka priče? Gdje su u svemu tome mirisi djetinjstva, mirisi smilja, ružmarina, muškatne kadulje, lavande i bora uz koje me vežu sjećanja na ljeta provedena u Dalmaciji? Srećom, još su tu. I svaki put kada putujem avionom u Split, dolazak u zračnu luku za mene je izniman mirisni doživljaj. Let od Zagreba traje tek nešto više od pola sata, pa je to priličan klimatski šok za naše nosove. No čak i poslije, kada se donekle priviknem na nove mirise, i dalje ih intenzivno osjećam. I tada se događa promjena. Osim što se izuvam iz sandala u japanke, i osim što svu šminku ostavljam u torbici, ostavljam i sve one umjetno stvorene potrebe za mirisima. Svaka čast dizajnerima parfema i čuvenim „nosovima“, ali oni se ne mogu mjeriti ni s jednim jedinim danom provedenim u Dalmaciji. Prepuštam se prirodnim mirisima mediteranskih biljaka i uživam u njihovoj blagodati.
Nažalost, snažni mirisi Dalmacije premalo se koriste u komercijalne svrhe. Tek tu i tamo poneki entuzijast pokušava proizvesti sapune i pokoju bočicu eteričnog ulja. No to je sve nedovoljno. U to sam se i sama uvjerila u nedavnom posjetu otoku Hvaru i mjestima Velom Grablju i Brusju, nekad čuvenima po proizvodnji lavande. Nažalost, posljedice teškog požara iz 1984. koji je uništio polovinu hvarskih nasada još se osjete. Nastojanja postoje, no proći će još godine dok se hvarska lavanda ne vrati među svoje gromače i nadoknadi nekadašnji sjaj. Pa ipak, sve je na Hvaru vezano uz lavandu: nazivi butika, restorana, hotela, pa čak i autobusne kompanije nose naziv ove biljke koju je bez jasnih uputa zapravo teško i naći.
Za otok koji je nekada, u razdoblju od Prvog svjetskog rata do 80-ih godina, činio 10 posto ukupne svjetske proizvodnje eteričnog ulja lavande današnji su rijetki nasadi tek sjećanje na slavne dane. I što je još gore, većina sapuna, krema, pa čak i čuveno eterično ulje koje se može na otoku kupiti uopće nisu s Hvara, već iz Petrinje, Marije Bistrice ili Slavonije, mjesta na kojima ta divna mediteranska biljka nikada neće mirisati kao na Hvaru. Jer otok je otok i Dalmacija je samo jedna, pa kako god to postavili, i dalje su njezino sunce, blizina mora, vjetrovi i žega prednosti zbog kojih biljke poput lavande mirišu doslovno nezaboravno.
Stariji stanovnici Veloga Grablja još se sjećaju dana kada su cijele obitelji ljeti bile zaposlene oko žetve i destilacije lavande. Voljeli su svoja ljubičasta polja, voljeli su sigurnost i blagostanje koje im je donijela. Naime, nakon Prvog svjetskog rata, u vrijeme kada je peronospora poharala vinovu lozu u cijeloj Dalmaciji, jedan je stanovnik Veloga Grablja donio na otok prvu sadnicu lavande. Mještani danas kažu da ju je sam Bog poslao, jer su ubrzo shvatili da se njezin uzgoj itekako isplati. U usporedbi s proizvodnjom eteričnog ulja ružmarina, čuvenom Quintessenzom, koju su do tada uspješno proizvodili, lavanda je davala čak deset puta više ulja.
Zahvaljujući podneblju, miris i kvaliteta toga ulja bili su vrhunski, pa su nekadašnji prostori za uzgoj vinove loze ubrzo zamijenjeni nepreglednim poljima ljubičastih cvatova. Cijele su obitelji stekle na taj način i veliko bogatstvo pa su postupno počeli kupovati kuće u Hvaru i baviti se turizmom. Mladi ljudi ne provode više ljeta u žetvi, pa preostale nasade održavaju tek pravi zaljubljenici u čuvenu hvarsku lavandu. A upravo zbog njih na otok ciljano dolaze tisuće turista iz svih dijelova svijeta. Gledaju, mirišu i dive se, pa osim fotografija kući odnose i male vrećice ispunjene suhim cvjetovima lavande. I svaki put kada ih tamo negdje daleko u svojim domovima pomirišu, sjetit će se trenutka provedenog u ljubičastom polju, sjetit će se Dalmacije.
.png)
.png)
