Otočka flora uvijek je nekako iznenađujuća i neuhvatljiva. Sreća je kad pogodite trenutak i kad vam se pred očima pokažu sve biljke koje ste maštali pronaći, a razdoblje vegetacije proteže im se tek na dva-tri tjedna, pa onda opet nestanu sve do iduće godine. Takve su baš te biljke koje sam došla upoznati, biljke kojima ću osvježiti i probuditi svoj organizam iz zimske uspavanosti i tromosti. Zato ne žurim. Prošetat ću po kamenoj obali, udahnuti svježi ljekoviti povjetarac i poslije se uputiti prema vrhu Palmižane stazom koja vodi kroz borovu šumu.

Čudesni motar

Uz samu obalu gdje se more spaja s kopnom, a stijene su izbrazdane snažnim naletima mora, kao da su razbijene u nekom potresu, zjape pukotine i protežu se desecima metara u daljinu. U tim se pukotinama na višim slojevima obale nakupila zemlja donesena vjetrom. Ima je tek toliko da započne novi život. Te su pukotine postale skrovita mjesta koja zemlju štite od zapuha vjetra, a toplina cjelodnevnog sunca koja i noću isijava iz kamena postaje grijalica i štiti mlade biljke od noćne hladnoće i mraza.

U takvim teškim i oskudnim uvjetima svoj je dom pronašao mali motar, biljka vrlo neugledne vanjštine, koja pomalo nalikuje na minijaturne sukulente. No motar u sebi krije mnogo više nego što bi površno oko promatrača moglo zaključiti. On je začinska namirnica par excellence koja se jednostavno mora probati u kombinaciji s jelima mediteranske kuhinje. Rekla bih da se u motaru krije više okusa. Nije svejedno kada se bere ova biljka, na koji se način konzervira i, na kraju, na koji se način konzumira.

Zimski i ljetni motar

O tome bitno ovisi i njezina vitalnost, a i naš doživljaj promjenjivosti okusa koju ova biljka nesumnjivo posjeduje. Ljetni je motar najpoznatiji, to je biljka vrlo aromatična okusa koji vuče na koromač prožet pikantnošću pupa kapara i resku svježinu limunove trave u tragovima. To bi bila moja definicija okusa. Naravno, okus varira od slučaja do slučaja. Vrlo je važno raste li motar na osunčanome mjestu ili u polusjeni, je li otopina kvasine u koju se nakon kupke u morskoj vodi stavlja i tako konzervira jaka ili slaba. I na kraju je li motar zimski ili ljetni.

Ja volim zimski, tj. ostatak od prošle vegetacije, jer takav motar ima nekako stabiliziran okus u kojemu nijedna nota ne preteže. Takav motar vraća onu vitalnu energiju koju nećete naći ni u jednoj drugoj biljci jer u njemu ravnotežu eteričnih ulja određuju bura, kiša, sunce, kamen i more. To je dovoljno da ga kušamo i uvedemo svoju prehranu u sasvim drugu dimenziju.

Divlja blitva

Nedaleko od motara, na nižim stijenama uz obalu, u malim pukotinama raste još jedna čudnovata biljka, povrće koje bismo zadnje očekivali na tako nepristupačnome mjestu. Divlja se blitva u malim rupicama u stijeni zakorijenila i kao da joj odgovara slani zrak i ono malo prašine što se tu nakupilo. Zalijeva je rijetka kiša, a ona se razmnožava i širi prema gornjem dijelu obale, pa i dalje, u borovu šumu. Taj spoj sunca, oskudne zemlje, borovih iglica i rijetke kiše daje ovoj biljci superioran okus.

Ako volite izvorne okuse Mediterana, pa na tržnici kupujete tzv. mišancu, onda će vas divlja blitva sigurno oduševiti. Najbolja je kad se samo obari u vrućoj vodi s nekoliko grumena fine morske soli i tek par kapi maslinovog ulja. To je zdrava hrana, ali i hrana koja daje neku sasvim drukčiju energiju. Interesantno je kako se nakon takvog jednostavnog obroka osjećate sito, ali biste u isto vrijeme mogli plivati, trčati i šetati šumom bez potrebe za odmorom.

Ja kažem da je to zelena energija koja se usvaja u kretanju karakterističnom samo za prirodu. Samonikle biljke, nekultivirane, genetski nemodificirane i neprskane kojekakvim otrovima, prenose tu izvornu energiju prirode kroz zelene listove u mnogo većoj mjeri od onih koje kupujemo na tržnici. One su katalizatori zdravlja i sreće.

Šparoge

Kad sam napokon odmaknula od obale u gustu borovu šumu gdje vijuga poljski put, a s lijeve i desne strane otvaraju se proplanci koji su zarasli u zelenilo svakojakih vrsta, pred mojim se očima otvorila nova priča. Uz stabla bora rasle su vijugave šparožine, bodljikave i vitke. Znala sam, gdje ima šparožine, tu su i mlade šparoge. I nisam pogriješila. Za vrlo kratko vrijeme skupila sam stručak šparoga, baš onoliko koliko je potrebno jednoj osobi za laganu večeru.

Mogla sam ih nabrati još, no neke su virile svojim crvenkastim izdancima iz zemlje i jednostavno ih je trebalo ostaviti da rastu jer su bile premale. Šparoge treba ostaviti i da se osjemene. Po tome se uostalom i vidi razlika između iskusnog berača i slučajnog prolaznika kojemu se učinilo da bi mogao nabrati malo ovih ukusnih biljaka. Branje samoniklih biljaka posao je koji treba obavljati odgovorno. Ako jedan dan nestane samoniklog bilja, bit ćemo zakinuti za najvitalniji proizvod prirode.

Mišanca

Uz šparoge, često volim u rano proljeće brati i mlade izdanke maslačka, koji u Dalmaciji nazivaju divljim zeljem, a na Palmižani ga ima mnogo. To je biljka gorkasta okusa i kad je žvačete, a ja je žvačem sirovu, jednostavno osjetite snagu i koncentraciju željeza kojim ona obiluje. Zato se vjerojatno u mišanci miješa s divljim lukom i divljom blitvom kako bi se postigla harmonija okusa koja od svake biljke uzima ponešto, tako da nijedan okus ne dominira.

Kad sam napunila košaricu tim raznolikim zelenilom, uputila sam se niz putić okružen opuncijama u cvatu do starog ljetnikovca obitelji Meneghello, gdje me je uz lonac ključale vode i crno vino na stolu dočekala moja draga prijateljica gospođa Dagmar. Imali smo pravu palmižansku gozbu: škrpinu s mojom mišancom, kolač od rogača, divlje naranče i crno vino. Sve na stolu bilo je autentično i nekako istinito i jednostavno. Onako kako samo život na otoku može biti.