Filip Čargonja na Char Dhamu - hodočašću na koje ide svaki hindu

YAMUNOTRI

Nakon nekoliko kilometara uspinjanja asfaltirana cesta prelazi na bijeli krivudavi put izrešetan rupama i lokvama. Istovremeno, pred nama se otvara veličanstven krajolik Himalaje i svi očarano zurimo kroz prozore. Oči su nam istovremeno širom otvorene od ljepote i od straha. Naš kombi balansira na rubu provalije od 200 m dok mu kotači gaze jedva desetak centimetara od litice, a pritom vozač izbjegava vozila koja jure niz planinu bez kočenja, kao na nekom suludom reliju.

Dok pokušavam odvratiti pogled od potencijalno smrtonosnog ponora, primjećujem jednak užas na licima mojih zapadnjačkih suputnika i mnogo opušteniju nelagodu Indijaca. Čini mi se da je njihova duboka vjera u dobronamjernu višu silu toliko spontana i duboko usađena da im je lakše prevladati čak i strah za vlastiti život. U zemlji koju nastanjuje milijardu ljudi ta vjera kao da stvara neko umirujuće zaštitno polje. Nakon nekoliko sati izmjenjivanja straha, grča, divljenja prirodi, panike i oduševljenja napokon i ja počinjem osjećati smirenje i nužno prepuštanje te pomislim: „Što treba, neka se dogodi, ali ako može – ne danas!”

Jedan od hodočasnika

U duhovnoj raznolikosti hinduizma, rijeke Ganges i Jamuna zauzimaju posebno mjesto. One imaju status božanskih majki indijskog naroda i izvorište su dobrobiti u različitim aspektima života. Prema vjerovanju, osim što čiste fizičko tijelo, istovremeno pročišćuju i um te također osnažuju duhovnu sklonost duše. Zato je kupanje ili uranjanje u njihovu vodu jedan od najčešćih religijskih rituala. Rijeke su neophodne i za navodnjavanje rižinih polja, koja su u ovo doba godine bila zrelo žuta.

U kombinaciji s tirkiznom vodom Jamune i sivim himalajskim kamenom stvarala su čarobne kontraste koje sam želio zabilježiti fotoaparatom. Zbog toga sam konstantno dosađivao svojim suputnicima, htio sam da se zaustavljamo na svakom drugom zavoju ne bih li uhvatio čarobni kadar. Tako smo gubili puno vremena pa me je vođa puta brižno požurivao pokušavajući održati tempo putovanja zbog mog skorašnjeg avionskog leta.

Na odredište smo stigli oko podneva i odatle nas je čekalo još dva sata uspona do samog Yamunotrija. Put je iznimno lijep, relativno lak, šumovit i usječen u strmu stijenu. Vegetacija je bujna, gotovo tropski zelena i puna života, osobito glasnih i šarenih papiga. Mnogo je i hodočasnika, a onima kojima je teže hodati na raspolaganju su magarci ili nosači koji u posebnim nosiljkama na leđima prenose putnike. Yamunotri se smjestio na nadmorskoj visini od oko 3300 metara i na njemu se nalazi hram, nekoliko kuća i prenoćišta.

Hinduima je ovo mjesto sveto jer tu štuju izvor rijeke Jamune iako se on zapravo geografski ovdje ne nalazi. Pravi izvor je na ledenjaku Champasar, koji je od Yamunotrija udaljen dvadesetak kilometara i nalazi se na 4421 m nadmorske visine, a put do njega iznimno je nepristupačan i težak čak i za iskusne planinare. Zbog toga je hram sagrađen upravo na mnogo gostoljubivijem Yamunotriju, gdje se štuju takozvani topli i hladni izvor.

Ritualno kupanje

Hladni izvor je sama Jamuna, koja ovdje više nalikuje na žustri planinski potok nego na moćnu rijeku. Njezino korito obloženo je srebrnim oblucima koji su toliko ispolirani moćnim protokom vode da se presijavaju i cakle pod svakim kutom. Naravno, voda je kristalno ledena i prilikom ritualnog kupanja hladni srsi prolaze do samih kostiju. No, u neposrednoj blizini hrama nalazi se i drugi, topli izvor, termalno jezerce iz kojeg se diže para. Prilikom kupanja u njemu neminovno se svakom hodočasniku od ugode otme barem jedan: „Aaaah“ jer izvor nudi toliko dragocjenu relaksaciju nakon zamornog putovanja.

‘Ženski’ darovi

S ovim toplim izvorom povezana je i priča o božici Jamuni, čije je pojavljivanje u materijalnom svijetu u svetim hinduističkim pismima Vedama ovako opisano: „Kći Boga Sunca zamolila je svog oca da na neki način okrijepi sve one koji je štuju dolazeći visoko u planine. Na to je Bog Sunca uzeo tračak svoje energije i bacio tu zraku na mjesto na kojem se stvorio topli izvor.“ Zato hodočasnici, kao znak štovanja, toplom izvoru prinose „ženske“ darove – cvijeće, plamen, crvenu kredu kojom žene ukrašavaju čelo, među ostalim, i paketiće riže.

Riža se zamota u platnenu krpicu i ubaci u topli izvor dok se ne skuha, a potom se nosi kući i nudi članovima obitelji kao posvećeno jelo prasadam. Zadržavši se kratko na izvoru, došlo je vrijeme da pođemo kući. Osjećao sam zadovoljstvo što sam se odazvao zovu Jamune, ali kao da je nešto ostalo nedorečeno. Tijekom 10-satnog povratka u Delhi, jedan suputnik povjerio mi je kako je tijekom meditacije na izvoru Jamune doživio njezinu prisutnost kao osobe koja ima svoje osjećaje i želju da teče i bezuvjetno služi, čak i kad je njen tok branom podijeljen u dva rukavca radi napajanja rižinih polja i industrijskih postrojenja. Pod dojmom te priče stigao sam na avion nadajući se da će moje fotografije barem malo pomoći očuvanju Jamune. 

GANGOTRI

Do mojeg drugog riječnog hodočašća prošlo je nekoliko godina, a okolnosti su opet bile obilježene žurbom. Ovoga puta moj je najbolji prijatelj imao rezerviran povratni let, ali svejedno smo odlučili posjetiti izvor Gangesa na ledenjaku Gomukh. Izvor leži na 4255 m nadmorske visine, ispod ledenih vrhova planine Bhagirathi. Do njega vodi pješačka staza duga 18 km, čije je polazište pokraj svetišta Gangotri, na 3415 m nadmorske visine.

Prema Gangotriju smo krenuli autobusom iz Rishikesha, a nakon sedam sati mučne vožnje ispod svakog prozora našeg autobusa ocrtavao se trag bljuvotine na prašnjavoj karoseriji. Na presjedanju vožnju smo morali nastaviti džipom, ali ona se nije bitno razlikovala: zavoji, provalije, odroni, zastoji… Imali smo čak i manji sudar, što nas je prilično usporilo. Kad smo napokon stigli u Gangotri, već je bio sumrak i himalajska noć dobrano nas je pothladila, a pansion u kojem smo se smjestili nije imao nikakvo grijanje.

S lokalnim nosačima

Nakon ledene i neprospavane noći osvanuo je divan sunčani dan pa smo kao gušteri upijali energiju i skupljali snagu za uspon dug 18 km. Čim smo se malo uzdignuli iznad mjesta, opčinilo nas je izrazito plavetnilo neba u kontrastu s jesenjim bojama šume. No, zanos prekrasnim kadrovima ubrzo se počeo pretvarati u zamor zbog rijetkog zraka, neispavanosti i teške opreme koju smo teglili sa sobom. Oba smo imali veliki ruksak na leđima, a manji sprijeda i fotoaparat u ruci, a izmjenjivali smo se u nošenju torbe s dodatnom fotografskom opremom.

Sve je oko nas bilo fascinantno, od boja, flore, prirode do neba, a ja sam razmišljao samo o tim torbama. Da muka bude veća, stalno smo sretali lokalne nosače (Šerpe) koji su s osmijehom nosili goleme terete hodajući u natikačama. U meni je rastao ego – što će meni netko nositi torbe, mogu ja to sam, kad sam ovako krenuo, izdržati ću do kraja... i zasjenio mi veselje putovanja.

Od jednog mudrog čovjeka čuo sam da svako hodočašće podrazumijeva određeni napor jer se i svojim tijelom i svojim umom želimo uzdignuti, a za to uvijek treba uložiti trud. No kad se fokusiramo samo na taj napor, trpljenje postane samo sebi svrha, usmjerimo se na dokazivanje ponosa i samoveličanje, što je posve suprotno od smisla hodočašća. Promišljajući lekciju svojih nažuljanih leđa i stopala, u sumrak smo stigli do baznog kampa Bhojbasa. Tu je bilo nekoliko šatora, sklepanih koliba i skromnih prenoćišta. Vedro večernje nebo bilo je išarano tisućama blistavih zvijezda, a pod jakom mjesečinom ocrtavali su se strogi planinski vrhovi.

Požurili smo kako bismo stigli na ritualno večernje pjevanje, no kad smo stigli u kolibu duhovnog učitelja Bengali Babe, sa žaljenjem nam je rekao da su se svi upravo razišli. Ipak, pozvao nas je da uđemo pa smo zajedno kratko mantrali, a pritom nam se činilo kao da se nalazimo u spilji jednog jogija. Poslije nam je Bengali Baba pričao koliko mu je unutarnjeg mira i blagoslova donijelo ovo škrto, ali divno mjesto na kojemu živi. Iako ga svake godine prijatelji pozivaju da prezimi kod njih u toplijim krajevima, njemu je draže ostati na Himalaji. Upitali smo se kako li to samo izgleda ovdje u jeku zime i krenuli na počinak u našu vlažnu i zagušljivu kolibu. Bili smo toliko umorni da smo zaspali čim smo zakopčali vreće.

Sveta rijeka

Nakon doručka pozdravili smo se s Bengali Babom i primili njegove blagoslove. Put nas je vodio prema istoku pa nam je jutarnje sunce tuklo u lice i kroz rijedak zrak palilo našu blijedu kožu. Put krivuda uz korito rijeke u koje se slijeva bezbroj potočića, a krajolik je sad već posve pust i kamenit poput Mjesečeve površine. Vegetacija je škrta, ali ima je dovoljno za divokoze koje su skakutale uokolo. Pomalo se počinjemo osjećati poput uljeza kojima je ovuda dozvoljen prolazak, ali se ne osjećamo pozvanima da ostanemo. Kao da je prisutna energija kojoj ne pripadamo svojom razinom svjesnosti i stava. Prolazimo pored brojnih kamenih stećaka na kojima su na sanskrtu ispisana sveta imena.

Prema svetoj predaji, rijeka Ganges je nastala u pradavna vremena kada se Višnu jednom inkarnirao kao mali dječak – patuljak zvan Vamana. Očaran njegovom ljepotom, moćni demon Bali, tadašnji vladar Svemira, ponudio mu je ispuniti jednu želju. Vamana ga je zamolio za samo tri koraka njegovog kraljevstva, na što se Bali nasmijao i udovoljio mu. Tada je dječak počeo rasti i prvim je korakom prekoračio sve planetarne sustave. Kad je drugim korakom svojim nožnim palcem probio omotač Svemira, iz njega je potekao Ganges.

„Ali tvoje kraljevstvo nije dovoljno veliko za moja tri koraka“, rekao je Vamana. Prepoznavši Višnua i očaran njegovom moći, Bali ga je zamolio da u trećem koraku stavi stopalo na njegovu glavu, predajući mu se u potpunosti iz ljubavi i divljenja. No kako svojom silinom Ganges ne bi razorila Zemlju, Šiva se ponudio da je prihvati na svoju glavu i niz pramenove kose spusti u materijalni svijet. Zato se Ganges smatra vrlo svetom rijekom jer je došla iz duhovnih sfera i oprala Višnuova stopala i Šivinu kosu. Ona je vječno čista i ima moć pročišćenja te buđenja predanosti Bogu.

Protiv ponosa

Što se veličina planinskih vrhova više otkrivala, moja vlastita se smanjivala. Ispred veličanstvenih prizora postajao sam sve ponizniji, a i moj ponos dobrog tegljača posve se istopio. Shvatio sam da moja zadaća nije tegliti teret, nego snimati tu ljepotu i dijeliti je s drugima. Napokon mi se razriješio i onaj unutarnji konflikt koji mi je ostao od odlaska na Yamunotri, kada sam dvojio trebam li zanemariti svoj poziv iz obzira prema drugima. Udubio sam se u misli sve dok nismo stigli pred veličanstveni Gomukh.

Rijeka silovito izbija ispod modrosivog nazubljenog ledenog zida i energično širi svoj tok. Sve, pa čak i kamen, djeluje živo i protočno, kao da je u nekom nevidljivom, neprekidnom kretanju. Podsjetilo me to na jedan stih: „Kao što rijeka Ganges oduvijek nezaustavljivo teče prema moru, svladavajući sve prepreke, neka i moja privlačnost bude vječno usmjerena prema Tebi bez oklijevanja.“ Nakon odmora i meditacije odlučili smo se okupati u ledenoj izvorskoj vodi. Tri brza uranjanja bila su i više nego dovoljna da tijelo zabridi i smrzne se, ali osjećaj ugodne nepovezanosti s fizičkim u potpunosti me opijao, izmjenjujući se s valovima unutarnje topline.

Do sljedećeg susreta

Zbog zanesenosti prizorima i divnim iskustvima Gomukh smo napustili mnogo kasnije nego što smo planirali, ali smo i dalje bili odlučni spustiti se sve do Gangotrija, bez stajanja u Bhojbasi. Fizički smo bili posve iscrpljeni, ali mentalno obnovljeni, kao resetirani. Što smo odlučnije hodali, to smo brže napredovali iako se noć već spustila. Pogasili smo lampe i pustili noge da same idu stazom, vođene samo našom namjerom.

Naposljetku smo stigli u Gangotri oko osam sati, točno na zadnji obred u hramu. I imao sam dojam da je krug zatvoren te da ništa nije ostalo nedovršeno. Štoviše, ujutro, prije prijateljevog polaska na avion, pošli smo se još jednom zajedno ritualno okupati u Gangesu. Dok smo tražili mirno i zabačeno mjesto izvan čestih putova, primijetili smo jednog zapadnjaka s djetetom. Nakon kraćeg promatranja u njemu smo prepoznali našeg dragog prijatelja Miloša! Znali smo da je on također ovih dana u Indiji, ali su nam se planovi višestruko mimoilazili. Kao da se sama Ganges pobrinula da se sretnemo!

Naime, upravo mi je Miloševa supruga svojim pričama još davno prije usadila želju da posjetim Gangotri i dala mi mnoge praktične informacije o dolasku do njega. Dok smo se ozareni družili uz obale rijeke, promatrao sam jesenje lišće koje je plutalo na njezinoj površini. Nošeni rijekom vječnosti i naše se duše i priče susreću poput lišća na vodi. U nekom trenutku se dotaknu, plove zajedno i razdvoje se kad ispune svrhu svoga dodira. Sve do sljedećeg susreta.