Sardinija: Novo odredište hodočasnika

Utjecaj Afrike

Relativno daleko od glavnog kopna Italije, udaljena od njega otprilike 190 km, Sardinija je kroz povijest uspjela očuvati velik dio tradicije, kao i karakterističan dijalekt koji teško razumiju čak i izvorni govornici talijanskog jezika. No Sardinija je gotovo jednako toliko udaljena i od Tunisa (oko 180 km zračne linije), a utjecaj Afrike ponajviše se osjeća u jeziku – kako u dijalektu, tako i na nepcu.

Svako putovanje započinje prvim korakom pa tako i ovo naše, i to doslovno. Nakon dvodnevnog obilaska glavnoga grada, slikovitog i šarenog Cagliarija, krećemo put zapada, pješice, prateći put u nastajanju – Cammino 100 torri, odnosno Put 100 kula. Naša tročlana skupina odlučila je krenuti do otoka Sant’Antioco da bismo čuli priču o neobičnoj morskoj svili koja se samo tamo proizvodi. Namjeravamo prehodati 120 km od Cagliarija do istoimenog mjesta na otoku, spavajući u kampovima po putu.

Nadahnuće - Camino de Santiago

Jutro u Cagliariju. Tržnica vrvi ljudima, a premda grad broji oko 150 000 stanovnika, ipak ostavlja dojam manjeg, tipičnog otočkoga grada. Na ribarnici ima više vrsta ribe nego što smo mogli zamisliti da ih pliva Mediteranom, a trgovci nas srdačno pozivaju do štandova. Nicola Melis, predsjednik udruge Cammino 100 torri, našao se s nama u Cagliariju da bi nam dao karte dionica koje su pred nama i popis kampova po putu i ukratko nam ispričao nešto o tom projektu.

U proljeće 2013. Nicola je s ocem krenuo na Camino de Santiago, poznato hodočašće. Na samom početku na um mu je pala uzrečica da svako hodočašće započinje od praga vlastite kuće. „Mnogo je lakše to izvesti ako već živiš na nekoj od europskih ruta za Santiago, ali ne i ako si na otoku kao što je Sardinija, kojim ti putovi ne prolaze“, kaže Nicola.

No, kako je putom sretao brojne hodočasnike koji su prema Santiagu krenuli iz svojih domova, ta je ideja malo-pomalo počela puštati korijenje. Pri povratku na Sardiniju, nakon Camina, počeo je ozbiljnije razmišljati o putu koji bi prelazio preko cijelog otoka nudeći posjetiteljima mogućnost da Sardiniju obiđu pješice, a hodočasnicima koji su na putu za Santiago novu rutu koja će prelaziti preko Sardinije i Korzike umjesto kroz unutrašnjost Italije.

Kule na putu

U razgovoru s istomišljenicima i tijekom prvih hodanja rađa se Cammino 100 torri, put koji prati obalu Sardinije i spaja stotinjak kula razmještenih po obali i međusobno udaljenih 30-ak kilometara. Te su kule u srednjem vijeku služile za obranu i komunikaciju, izvještavajući o opasnosti koja je prijetila s mora, najprije od Saracena, a zatim i tijekom Drugoga svjetskog rata. Danas su neke od njih pretvorene u muzeje ili kulturne centre. Put je ukupno dug 1284 km, a teren obuhvaća kozje putove, makadam, asfalt i pijesak te spaja netaknute pješčane dine, duge plaže i guste šume.

Posebnost puta je u tome što se ni u kojem trenutku ne udaljava od obale više od nekoliko kilometara pa more u svakom trenutku služi kao orijentir. Projekt je nastao i razvija se isključivo voljom volontera i ljubitelja hodanja koji su odlučili stvoriti put nalik onome u Španjolskoj. Rad udruge u kojoj su se okupili sastoji se u traženju najboljeg puta kojim bi se kule povezale, a da se pritom ne prelazi preko privatnih posjeda ili brzih cesta. Na njihovim se internetskim stranicama može pronaći popis kula, smještaja i GPS tagovi, a u pripremi su i tzv. hodačke putovnice u koje će se moći udarati žigovi tijekom puta. Osim pješice, put je moguće prevaliti i biciklom.

U predgrađu Cagliarija nalazimo se s Nicolom koji će nas pratiti tijekom prvog dana hodanja. Budući da su karte još manjkave, a put samo djelomično označen, Nicola nam pomaže da što lakše dođemo do kraja dnevne dionice i pronađemo mjesto na kojem ćemo provesti noć – pješčanu plažu koja gleda na otočić San Macario. Na njemu ponosno stoji jedna od prvih kula koju smo ugledali.

Prvi grad na otoku

Put je još u nastajanju, a njegovo ime nije još zaživjelo, pa mještani najčešće ne znaju za njega. Koristimo naše hodanje da bismo ga spomenuli i time podržali rad udruge. Prolazimo kroz vrlo raznolik krajolik bogat arheološkim nalazištima. Jedno od njih je i Nora, ostaci predrimskog naselja nedaleko od grada Pule. Legenda kaže da je Nora bila prvi grad na otoku i svojedobno važna trgovačka luka. Danas, stotinama godina poslije, to je muzej na otvorenome, a ostaci nekadašnjeg amfiteatra povremeno se koriste za održavanje ljetnih koncerata.

Zaobilazimo obližnju lagunu i niz otmjenih hotela. U tom dijelu Sardinije postoji mnogo vikend-naselja s visokim okućnicama i zatvorenim prilazima moru. Nastavljamo put prema mjestu Chia, gdje se napokon više ne da naslutiti blizina velikoga grada, a plaže poprimaju oblik onih s razglednica. Kako nastaje put, nastajemo i mi kao putnici, sve manje opterećeni onime dokud ćemo stići, gdje ćemo spavati i kad ćemo se probuditi. Sve više se približavamo početku godišnjeg odmora, ali trebao nam je zalet od 30-ak kilometara da se konačno prepustimo trenutku.

Premda teži tome da postane dio hodočasničkog puta od Jeruzalema do Santiaga, Cammino 100 torri zasad nema gotovo nikakve sličnosti s poznatim putom Camino de Santiago, osim činjenice da se prelazi pješice. Vođeni sasvim drugačijim ciljem, tu smo da istražimo otok i da to radimo što je moguće sporije kako bismo uživali u svim njegovim čarima. A jedna od njih je i Tuerredda, poznata pješčana plaža na kojoj provodimo gotovo cijelo poslijepodne čekajući da popusti prva prava svibanjska vrućina.

120 kilometara hoda

Vjetar neprestano premješta dine pa se zna dogoditi da se cijela jedna pješčana plaža preseli na drugi kraj otoka, ovisno o vjetru i morskim strujama. Svega nekoliko biljaka uspijeva preživjeti u pijesku plaže Porto Pino, jedne od najpopularnijih destinacija na otoku, pješčane plaže duge otprilike 4 km, čije su velike bijele dine danas zakonom zaštićene.

U sedam dana hoda i 120 prevaljenih kilometara od Cagliarija do otoka Sant’Antioco upoznali smo jugozapadni rub otoka, odnosno regiju Sulcis, sasvim drugačiju od ostatka Italije. Tu još nije razvijen masovni turizam, a turist je i dalje gost, zbog čega smo se osjećali dobrodošlo gdje god smo se pojavili i mogli smo se pouzdati u pomoć lokalnog stanovništva. Sedmog dana stižemo u Sant’Antioco, jedan od prvih centara feničke kolonizacije, prepun arheoloških nalazišta.

Otprilike 500 m od Arheološkog muzeja nalazi se Tofet, drevno groblje iz 8. st. pr. Kr. na kojem su Feničani i Kartažani pokapali svoju prerano rođenu djecu. Danas je to otok koji istovremeno nastanjuju živi i mrtvi, u opojnoj mješavini stvarnosti i sna opaljenoj suncem.

Ovčji sir

Na otok Sant’Antioco stižemo preko mosta koji ga spaja s glavnim dijelom kopna i u istoimenome mjestu završavamo svoju pješačku avanturu. U nekoliko dana koje ćemo provesti na otoku namjeravamo posjetiti Muzej morske svile, kušati lokalne riblje specijalitete i saznati kakav je život ovdašnjih mještana.

Lokalno stanovništvo bavi se pretežno stočarstvom, ali mladima nije zanimljivo dane provoditi vodeći koze i ovce na ispašu, premda je Sardinija nadaleko poznata po vrhunskom ovčjem siru. Mladi su uglavnom ostali živjeti u većim gradovima diljem Italije u kojima su i studirali pa je broj stanovnika otoka u konstantnom padu.

Ove je godine otok pogodila strašna suša. Nekoć zelena unutrašnjost otoka sad je žuta i opustjela. Zakržljala pšenica poput ispucanih krajeva kose žuti i vapi za vodom. Pastirski su stanovi prazni, nema čak ni pasa, a nebo bez oblaka ne ulijeva povjerenje i ne budi nadu u skorašnji blagoslov kišom.

Posljednja čuvarica tajne

Museo del bisso, odnosno Muzej morske svile, nalazi se nedaleko od bazilike sv. Antioca i sastoji se od jedne jedine prostorije pregrađene bijelom plahtom. U njenom su prednjem dijelu izložene razne tkanine, obrađene i grube, kao i priznanja koja je voditeljica muzeja primila tijekom godina, od kojih su neka uistinu impresivna, poput priznanja talijanskog predsjednika. U drugom je dijelu skupina od četvero mladih koja usredotočeno radi na različitim tkalačkim strojevima.

U trenutku kad smo stigli unutra je bilo još nekoliko posjetitelja za koje smo poslije saznali da su novinari. Gospođa Chiara Vigo, voditeljica muzeja koji je otvorila u vlastitom podrumu, sjedila je na malenom stolcu, četkala neku tamnu nit i čistila je od grumenčića pijeska i sitnih školjki. Sklopila je oči i počela pjevušiti neku pjesmu na nepoznatom i neobičnom jeziku. Dok je to radila, povlačila je tamnu nit i rastezala je. Kad je otvorila oči, okrenula je nit prema prozoru, a obasjana sunčevom svjetlošću, nit je postala zlatna. Djevojka kojoj je izrađivala narukvicu radosno ju je promatrala dok joj je Chiara Vigo vezala nit oko zapešća.

Nit je bila napravljena od drevnog materijala, poznatog kao morska svila, za koji se kaže da je pronađen čak i u grobovima faraona. Neki vjeruju da se radi o tkanini kojim je Mojsije, po Božjem naređenju, prekrio prvi oltar. Bila je to najfinija tkanina poznata u drevnom Egiptu, Grčkoj i Rimu, posebna po tome što na svjetlu postaje blistavo zlatna i praktički nema nikakvu težinu.

Morska svila

Morska je svila vrlo rijetka i skupocjena tkanina napravljena od dugačkih svilenih končića koje ispušta plemenita periska (Pinna nobilis) kojima se pričvršćuje za morsko dno. Ta se školjka, koja zna narasti i do jednog metra, pričvršćuje za stijene smotuljkom snažnih končića, a posebna žlijezda izlučuje tvar koja u dodiru s vodom formira niti.

Školjka se prednjim, šiljastim dijelom ljušture zakopava u tlo na dubini od 2 do 30 metara, pričvršćena tzv. bisusnim nitima. Te niti, koje znaju biti duge do 6 cm, predu se i tretiraju limunovim sokom i začinima nakon čega poprimaju zlatnu boju koja se nikad ne ispere. Periska je sredozemni endem i osim u Tirenskome moru, rasprostranjena je i u cijelom Jadranu.

Chiara nam priča kako u rano jutro zaranja pod morsku površinu, vadi niti, čisti ih i teše. „Jedina sam na svijetu koja to još zna raditi“, kaže. Potrebno je od 300 do 400 uranjanja godišnje da bi se prikupilo 200 grama sirovog materijala. Stara umjetnost izrade morske svile gotovo je zaboravljena. Zna se da se proizvodila u mediteranskom području od doba drevne Grčke do početka 20. stoljeća. Smatralo se da donosi sreću i plodnost, a još u antičko doba nosili su je kraljevi.

Strogo čuvana tajna

„Svila se ne prodaje i ne kupuje, ne služi da bi se ostvarila financijska korist“, kaže Chiara i dodaje: „Ona pripada ženama koje čuvaju ezoterično. Ovaj sam zanat naslijedila od svoje bake koja mi je ostavila u naslijeđe 90 kg morske svile koju je ona, pak, naslijedila od svoje majke.“ Međutim, nije lako biti posljednja osoba na svijetu koja čuva tajnu kao što je tajna izrade morske svile, a da se pritom ne uništi školjka koja je proizvodi. Prema Chiarinim riječima, u njezinoj se obitelji iz generacije u generaciju prenosilo znanje kako što nježnije odvojiti svilenu nit kojom se periska drži za dno.

Uskoro napuštamo muzej sa svilenim narukvicama na zapešćima, ostavljajući Chiaru s novinarima i učenicima tkalačke škole u drugom dijelu prostorije. Razotkrivanje tajne o tome je li Chiara uistinu posljednja na svijetu koja zna tkati morsku svilu ostavljamo za drugi put budući da do druge dvije bakice, koje za sebe tvrde isto, nismo uspjeli doći.

Naše putovanje po Sardiniji završava na obližnjem otočiću San Pietro, omiljenom odredištu mnogih turista, kako domaćih, tako i stranih. U mjestu Carloforte, najvećem na otoku, djeca svih uzrasta predvečer se okupljaju na takozvanom Trgu četiri stabla i igraju se uz ciku i galamu, dok odrasli bezbrižno čavrljaju oko njih. Unajmljujemo bicikle da bismo istražili svaki kutak tog malog otoka i konačno zaključujemo da je Sardinija uistinu izvrstan odabir za sve one koji traže fizički aktivan odmor s obiljem različitih sadržaja, ali i divnim pješčanim plažama uvijek nadomak ruke.