Maori - misteriji i mitovi

Kojim si kanuom ti stigao?

Na maorskom jeziku ime Novog Zelanda je Aotearoa, “zemlja dugog bijelog oblaka”, a njihova je kultura više od turističkog razgledavanja muzeja. Oni žele da gosti, Whenua, dožive njihovu zemlju, jer maorska kultura ponajviše dolazi do izražaja u doticaju s prirodom koja je jedinstvena. Dan proveden s novozelandskim starosjediocima putovanje je u prošlost, pogled na predeuropski način života.

Nitko od posjetitelja ne smije ući u utvrđeno selo plemena Iwi dok ih se službeno ne pozdravi. Pleme pred posjetitelje šalje ratnika kako bi se utvrdilo dolaze li u miru. Slijedi “mirovni sporazum” i ceremonija pozdrava i dobrodošlice. Pozdravi odjekuju dvorištem popraćeni plesom. Zatim ulazimo u selo gdje nam Maori ponosno predstavljaju vještinu vitlanja štapom, izlažu autohtono oružje, recitiraju pjesme, igraju tradicionalne igre. Nastavak dobrodošlice odvija se u kući susreta ili Wharenui.Ta kuća, kažu, predstavlja njihove pretke.

Jelo s užarenog kamenja

Slijedi tradicionalni Hangi obrok koji se priprema pod zemljom na užarenom kamenju. Kamenje se zagrije do usijanja pa se s nekoliko grančica stavlja u pećnicu iskopanu u zemlji. Na vruće kamenje prvo se polažu košare s mesom, zatim košare s povrćem, a na vrh one s kolačem. Košare se prekrivaju mokrom tkaninom, a potom se preko njih naslaže zemlja kako bi se u zemljanoj pećnici zadržala potrebna toplina. Tako pripremljena hrana lagano se kuha tri-četiri sata u kombinaciji dima i pare. Rezultat je ukusan, mirisan i sočan obrok koji jedva čekate pojesti.

Večernji umjetnički festival nazivaju Kapa Haka. Teško je pronaći riječi koje bi opisale taj tradicionalni performans. Kao da ste istodobno na nogometnoj utakmici, rock koncertu i u kazalištu. Spoj nogometaške strasti, glasnog smijeha, buke iz publike, pjevanja kao na koncertu i koreografije u kojoj se prepliću ples i elementi kazališne umjetnosti – sve to čini Kapa Haku. “Ta je vrsta pjesme i plesa povezana sa znakovnim jezikom gdje svaki pokret ima određeno značenje”, objasnila nam je Meliss Crockett, mlada entuzijastica koja promovira maorsku tradiciju, a i sama potječe iz plemena Iwi.

Lica kao dijelovi knjige

Ako ne znaš pisati, izražavaj se simbolima, kao što su Maori svoju povijest bilježili tetovažama. Cijela jedna životna priča, primjerice, mogla se iščitati na licu strosjedioca. Tetovaže, Ta Moko, pričale su o obitelji, zanimanju ili, jednom riječju, životu. Muškarci su ih imali gotovo na cijelom tijelu, a žene uglavnom na bradi i oko usta. Bila je to bolna tradicija jer te tetovaže nisu poput današnjih. Motiv se u kožu urezivao oštricom koja je ostavljala udubine i brazde. Nakon toga obrisala bi se krv, a rez popunio pigmentom boje. Kad su počeli pisati, 1820. godine, tetovaže im više nisu bile potrebne.

Put do istine

Slušajući Maore na Novom Zelandu naučili smo da prvo treba pogledati unatrag kako bismo mogli krenuti naprijed. Riječ Tikanga označava maorske običaje i tradiciju koji su se usmenim putem prenosili s naraštaja  na naraštaj. Dolazi od riječi Tika, što znači istinit ili ispravan. Temelji Tikange, pričaju Maori, potječu iz davnina, kada riječi još nisu bile izgovorene i vlast još nije bila raspodijeljena.

Oni smatraju da je prošlost uvijek ispred nas, a budućnost nevidljiva i iza nas. Gledajući u prošlost svatko ima drukčiju Tikangu koja je za njega istinita ili ispravna. Nemojte osuđivati druge ako imaju  drukčije poglede jer je ono što oni vide u svojoj prošlosti razvilo njihovu Tikangu. Moramo tražiti istinu, a najbolji način za to je zaviriti u davnu povijest.