Lika u jednom dahu

Kamo god pođete, ne možete pogriješiti

Prvo sam se zaputila u Kuterevo, mjestašce podno Velebita, najvećeg planinskog masiva u Hrvatskoj na kojemu se nalaze i dva nacionalna parka. Lika je sva okružena gorskim lancima: Velebitom na jugu, Velikom Kapelom na zapadu, Malom Kapelom na sjeveru i Ličkom Plješivicom na istoku. Lički krajolici su upravo čarobni, i kamo god pođete, ako ste zaljubljenik u prirodu, ne možete pogriješiti.

Do Kutereva iz Zagreba vožnja autocestom traje manje od dva sata, a od izlaza Otočac slijedi još trinaestak kilometara vožnje uskom i vijugavom cestom kroz bajkovit krajolik. Kad bismo od odvojka za Kuterevo nastavili dalje, stigli bismo u Krasno, odnosno Krasno Polje, prelijepo podvelebitsko mjesto, ujedno i središte Nacionalnog parka Sjeverni Velebit.

Kuća Velebita

Odatle, naime, počinje uspon na Zavižan, jedan od velebitskih vrhova s kojeg puca fantastičan pogled na Kvarnerske otoke. Sa Zavižana kreće i poznata Premužićeva staza, vjerojatno najljepša planinarska staza u Hrvatskoj, a podno samog vrha, na kojem se smjestio planinarski dom i meteorološka stanica, nalazi se, u svom prirodnom okruženju, izuzetno zanimljiv Velebitski botanički vrt.

Stoga je logično da je upravo u Krasnu prije tri godine otvorena Kuća Velebita – centar za posjetitelje Nacionalnog parka Sjeverni Velebit na čak četiri etaže. Krasno je nadaleko poznato i po Marijanskom svetištu čiji začeci sežu još u 13. stoljeće. Nekada je svetište Majke Božje od Krasna na Velebitu bilo najposjećenije marijansko proštenište u Hrvatskoj, posjećenije od Marije Bistrice i Trsata. U svetište su ljudi dolazili čak i pješice, s Krka, iz Bosne i Dalmacije.

Utočište za mlade medvjede

Budući da se Krasno nalazi blizu Kutereva, svakako ga treba uvrstiti u izlet. No kako sam ga već mnogo puta posjetila, sada sam odlučila krenuti iz Kutereva. U Kuterevu se znaju našaliti i reći da je u njihovoj blizini Krasno, a ovdje kod njih „Prekrasno“, no istina je da su oba mjesta, u okruženju čarobnih planinskih vrhunaca i mirisnih livada, prekrasna. Samo selo Kuterevo nekad je bilo poznato po predmetima od drva. Ovdje su vrijedni ljudi oduvijek se bavili šumarstvom, poljoprivredom i stočarstvom te već spomenutim drvodjelstvom, pa se tako u Kuterevu izrađuju tamburice-dangubice, drveno posuđe, alati, stolci, suveniri…

No, danas je Kuterevo popularno ponajviše zbog Utočišta za mlade medvjede koje se ovdje nalazi. Prema procjeni stručnjaka, u Hrvatskoj godišnje iz različitih razloga između pet i deset medvjedića ostane bez majke uz koju su prve dvije godine života vitalno vezani i bez koje ne mogu preživjeti u divljini. Iskustva koja steknu za vrijeme dok su s majkom odlučujuća su za njihovo samostalno preživljavanje. Uređenjem utočišta za mlade medvjede u prirodnom ambijentu, koji višestruko nadmašuje skučene standarde zoološkog vrta, medvjedićima se uz stalnu ljudsku skrb omogućuje da prežive i opstanu.

Zbog zemljopisnog položaja uz napučena medvjeđa staništa Sjevernog Velebita, Kuterevu je, na temelju stručnih savjeta, pripala čast da postane novi dom napuštenim mladim medvjedićima. Projekt je inicirao Hrvatski centar „Znanje za okoliš“, a na terenu ga je realizirala Velebitska udruga Kuterevo (VUK) u proljeće 2002. godine.

U suradnji s dr. Vladimirom Layem, iz Instituta za društvene znanosti „Ivo Pilar“ te uz pomoć eko-tima Zagrebačke banke, ostvareni su financijski preduvjeti za početak projekta. Stručnu pomoć pružio je i prof. dr. sc. Đuro Huber, glavni stručnjak za medvjede u Hrvatskoj, a inicijalnom timu priključio se i g. Ivan Crnković-Pavenka, voditelj velebitskog Utočišta za mlade medvjede, rođeni Kuterevčanin i čovjek koji s njima provodi najviše vremena, te arhitekt Ferdo Cvitaš po čijim su projektima građene i nastambe u Zoološkom vrtu Grada Zagreba.

Ugrožena i dragocjena životinjska vrsta

Osnovni cilj ovog projekta je očuvanje smeđeg medvjeda te edukacija lokalnog pučanstva i posjetitelja o ovoj ugroženoj i dragocjenoj životinjskoj vrsti.

Zanimljivo je da su smeđi medvjedi koji obitavaju u Hrvatskoj najrasprostranjeniji od svih medvjeda na svijetu. Njihovo stanište uključuje veći dio sjeverne hemisfere, od granica Sjeverne Amerike s arktičkim morima, preko Europe i Azije, šuma Kanade i Rusije do Meksika i Irana.

U Europi, gdje su smeđi medvjedi nekad bili vrlo rasprostranjeni, danas se mogu naći samo na Pirinejima, Skandinaviji, Karpatima i planinama Balkanskoga poluotoka. U Hrvatskoj ih najviše ima na području Primorsko-goranske županije i Velebita, a pojavljuju se i na Žumberku i u Istri.

No, cijeli projekt Utočišta, bez obzira na financijsku i stručnu pomoć, ne bi uspio bez podrške i truda Kuterevčana. Kako je medvjed stanovnicima Kutereva i ostalih podvelebitskih i goranskih sela oduvijek bio omražen pojam o kojem se pričalo sa strahom i nelagodom, projekt Utočišta otvorio je novi put prema zbližavanju kako posjetitelja, tako i lokalnog stanovništva s ovom osebujnom životinjom. Promatrajući ih u igri i svakodnevnim aktivnostima, pomažući pri izgradnji njihovih nastambi i hranjenju, Kuterevčani su se polako oslobodili svog praiskonskog straha.

Devet mladih medvjeda

Danas je divno svjedočiti skladnom suživotu ljudi i medvjeda u Kuterevu. Nastambe su s vremenom proširene i poboljšane, a entuzijazam voditelja Utočišta, do danas nije splasnuo. Štoviše, upravo je užitak gledati kako Ivan Crnković-Pavenka uči strane volontere u Utočištu hrvatskom jeziku, što je također jedan od preduvjeta za volontiranje u Kuterevu.

Naime, ovdje se komunicira isključivo na hrvatskom, pa su nam volonterke iz Belgije, Njemačke i Bjelorusije na pristojnom hrvatskom pričale o medvjedima, prezentirale nam suvenire koji se izrađuju od drva i ostalih prirodnih materijala i odgovarale na naša pitanja, sve uz čvrstu podršku i mentorstvo Ivana Crnkovića-Pavenke, dobrog duha kuterevskog Utočišta.

U Utočištu se trenutačno nalazi devet medvjeda, koji će do kasne jeseni biti izuzetno aktivni, pa je sad idealna prilika za posjet. Kuterevski medvjedi veći su od onih izvan ograde i žive gotovo duplo dulje nego oni na slobodi. Naravno, to je prvenstveno zbog toga što su ovdje zaštićeni i dobro uhranjeni, pa tako i sami Kuterevčani znaju reći: „Naši medvjedi su duplo veći i duplo zadovoljniji.“

Pogača pečena u listu kupusa

Zbog povećanog broja posjeta Kuterevu i boravka volontera, u selu je otvoreno i nekoliko ugostiteljsko-smještajnih objekata. No, ako poželite kušati neki od tipičnih ličkih specijaliteta, predlažem OPG obitelji Butina u kojem se može i prenoćiti. Seoski turizam bračnog para Butina, na samom ulazu u selo, osim tri apartmana i obiteljskog restorana, nudi i organizirane aktivnosti poput planinarskih izleta, upoznavanja s kuterevskim tradicijskim zanatima i radionica.

Kod Dubravke i Tome može se sudjelovati i u brojnim poljoprivrednim aktivnostima, kao što su spremanje sijena, branje šljiva, izrada pekmeza i ostalo, uz, naravno, prethodnu najavu. Na hladovitoj drvenoj terasi njihova OPG-a uživat ćete u ličkim polama s domaćim kobasicama, janjetini s ražnja ili ispod peke, ličkoj kalji – kuhanoj janjetini s kupusom, palenti, domaćem siru i ukusnom povrću iz njihova uzgoja.

Mene je najviše osvojio šuljak, lički kruh zanimljiva imena. Riječ je o ličkoj pogači, vrsti beskvasnog kruha koji se radi od integralnog brašna uz dodatak svinjske masti. Peče se zamotan u list kupusa, a kad se kida rukama, pogača se lagano lista. Nekad su ovdašnji pastiri ovu pogaču nosili sa sobom u planinu, pa je nisu radili s kvascem kako bi se što dulje očuvala. Ovako ukusan kruh možete jesti samo ovdje, u srcu Like, a Dubravka i Tomo spravljaju ga isključivo po tradicionalnoj recepturi.

Gacko polje

Nakon okrepe, nastavljam put do obližnjeg Otočca, vozeći se uz rijeku Gacku, našu najpoznatiju ponornicu i treću najveću ponornicu u Europi. Gacko polje oduvijek je bilo premreženo vodom, otocima i otočićima, a na jednom od njih nastao je i grad koji je, zahvaljujući upravo takvom položaju, dobio naziv Otočac. Otočac je grad bogate povijesti, a prvi put se spominje krajem 11. stoljeća u zapisu na Baščanskoj ploči.

Sve do 18. stoljeća bio je utvrđen na otočiću usred rijeke Gacke, a po prestanku opasnosti od Turaka, počeo se razvijati i izvan zidina, uz obale rijeke. Ljudi su u stara vremena živjeli u sojenicama, a međusobno su se posjećivali na plavima. Plav je plovilo izrađeno od jelova trupca s udubinom u sredini. Bogato riječno bilje stanovnici ovog kraja nazivali su rese. Koristili su ga kao dohranu za stoku, i to tako što su rese kosili iz čamaca, a bilje je dalje plutalo do brana gdje se skupljalo i izvlačilo na kopno.

Flora i fauna ovog područja uvijek je bila bogata, pa tako i pastrve u Gackoj rastu pet puta brže nego u drugim rijekama, što je čini izrazito popularnom među ribičima. Ovdje ćete, osim naših ribiča, često naići i na talijanske goste koji uživaju u ribolovu.

U središtu Otočca nalazi se i Muzej Gacke, smješten u zgradi s kraja 19. stoljeća. Za razgled muzeja treba izdvojiti četrdesetak minuta, a stalni postav sastoji se od šest cjelina kroz koje ćete upoznati povijest Otočca i iznimnu važnost rijeke Gacke za ovaj kraj.

Sirana Runolist proizvodi na tradicionalan način

Ja sam, pak, u Otočac stigla s drugom namjerom – posjetiti siranu Runolist koja se izvorno nalazila u selu Krasno, a unatrag desetak godina glavni pogon sirane preseljen je u Otočac. U Krasnu i dalje postoji prodavaonica sira, no u Otočcu se odvija cijeli proizvodni proces zaokružen u jednu lijepu priču. Ta obiteljska priča traje već gotovo trideset godina i provlači se kroz tri generacije obitelji Tomaić.

Pogon i kušaonica međusobno su povezani, pa će vas nakon kušanja sira netko od obitelji provesti kroz cijeli proizvodni proces. Tako sam saznala da je organizirana proizvodnja sira u krasnarskom kraju započela u drugoj polovici prošloga stoljeća. Ispočetka se mlijeko samo prikupljalo i u sirovom stanju slalo u Senj. Prvi oblici prerade, korištenjem bakrenih kotlova i zagrijavanjem mlijeka, čime se potiče sirenje bez pasterizacije, javljaju se 60-ih godina.

Ovakav način uporabe sirovog mlijeka za izradu sira jedan je od starih tradicionalnih načina proizvodnje, pa nakon ratnih devedesetih godina Vladimir Tomaić pokreće proizvodnju sira upravo metodom kuhanja u bakrenom kotlu. Desetak godina poslije, obitelj Tomaić otvara proizvodni pogon u Krasnu, a 2009. godine, sufinancirani sredstvima Ministarstva poljoprivrede i predpristupnim fondom, odlučuju otvoriti veći pogon u Otočcu, gdje sam ih sada i posjetila.

Trenutačni kapacitet omogućuje preradu do 5000 litara mlijeka dnevno, a među sirevima koji se posebno ističu svakako je sir Runolist – polutvrdi kravlji sir što zrije najmanje šezdeset dana i koji mi se posebno svidio. Za one koji vole blaže okuse tu je Lički sir koji zrije upola kraće, samo 30 dana, pa bismo ga mogli nazvati mladim sirom. Pravim siroljupcima zasigurno će se svidjeti i Gacki tvrdi sir – od kombinacije ovčjeg i kravljeg mlijeka.

Naravno, tu je još i tradicionalni škripavac koji se proizvodi od kravljeg mlijeka i, kako mu i ime govori, lagano škripi pod zubima. Škripavac se može jesti sam, no i u kombinaciji s ličkim polama, suhomesnatim proizvodima, a ja često njime punim pečene paprike te ih potom uz dodatak maslinova ulja lagano okrenem na tavi dok se sir ne počne topiti. Ono što cijeloj priči daje dodatnu vrijednost jest to da se svi ovi sirevi prave od mlijeka krava i ovaca koje pasu na području Velebita i Gacke doline, na pašnjacima s mnogo ljekovitog bilja.

Riblje delicije uz Gacku

Ako vam je za posjeta medvjedićima u Kuterevu bilo prerano za ručak, možete se nakon Otočca uputiti do hotela Gacka, u smjeru Ličkog Lešća, nedaleko od Vrila Gacke. Ovdje, uz samu rijeku Gacku te simpatične drvene sjenice i mostiće, idealan je ugođaj za kušanje ukusne gacke pastrve i uživanje u svježini rijeke. Zbog obilja hrane potočna pastrva može narasti i do pet kilograma.

Ribolovna sezona na rijeci počinje u ožujku i završava krajem listopada. U mjestu Sinac, u neposrednoj blizini, postoji i ribogojilište Gacka, a nalazi se i objekt za preradu ribe i proizvodnju širokog asortimana ribljih proizvoda poput dimljenog fileta gacke pastrve te posebnih delicija kao što su pašteta i kavijar, također od gacke pastrve.

Nastavljam put do izvora rijeke Gacke, ili kako to ovdje zovu – vrila. Tijekom 20. stoljeća na Gackoj i njenim pritocima radilo je oko šezdeset mlinica, a danas ih nalazimo samo nekoliko, i to upravo na vrilima, tj. izvorima. Nekad se u „meljavu“ putovalo satima iz udaljenih krajeva Krbave i Like.

Dovozilo se žito na volovskim kolima, a zimi saonicama. Sve je vrvjelo od pokreta, živosti i ljudi. Za količinu brašna od stotinu kilograma bilo je potrebno čekati oko šest sati, tako da se ponekad na red za mljevenje čekalo i do tri dana. Za to vrijeme mlinari su svojim klijentima osiguravali smještaj i hranu, a uz mlinice su se tako razmjenjivala znanja i iskustva, učvršćivale su se veze i stvarala nova prijateljstva.

S vremenom su mlinovi prestali raditi, a velik broj stanovnika iselio se u Kanadu i Australiju, pa su tako, govore mještani, ostali brojni neriješeni imovinski odnosi. No, sredstvima Grada Otočca, Ministarstva kulture i Ministarstva turizma, obnovljen je kompleks mlinica na dva vrila i time očuvano sjećanje na tradicijske građevine i ovaj stari, gotovo izumrli obrt. Vrila Gacke u međuvremenu su proglašena hidrološkim spomenikom prirode.

Danas se na Majerovu vrilu i istoimenom mlinu iz prve ruke, od obitelji Majer, može kupiti brašno proizvedeno na starinski način koje se, tvrde oni koji ga koriste, ne može usporediti sa standardnim brašnom kakvo kupujemo u trgovini. Osim toga, ovdje se bez straha možete napiti vode direktno iz vrila, a oni hrabriji mogu malo uroniti i noge u rijeku. Gacka je prilično hladna, njezina temperatura ne prelazi deset stupnjeva, a posebice je hladna ovdje na izvoru. Stoga, uživajte, ali budite oprezni!

S oprezom možete uživati ploveći po Gackoj u prozirnom kajaku što je, s obzirom na njezinu čistoću, zaista jedinstven doživljaj. Uz Gacku također možete i šetati, voziti bicikl, kanu ili quad, okušati se na ziplineu, igrati tenis uz rijeku ili jednostavno osluškivati prirodu, promatrati ptice ili planinariti. Pritom nemojte smetnuti s uma da se u blizini može naći i kakav zalutali medo!