Eksplozija boja 1001 noći
Put u Marakeš obuhvaća topla, crvena područja posuta kaktusima i kvrgavim drvećem argan, na koje se nevjerojatnom spretnošću penju mršave, žilave koze pokušavajući obrstiti pokoji list. Kroz prozor vlaka pratila sam suhu i prašnjavu crvenu panoramu. Tirkizno nebo još je pojačavalo ionako intenzivne prirodne boje. Obojen i topao, Marakeš je pravi južni grad. U njemu se osjeća pustinjski zrak. Pečat je Afrike, i crne i zlatne. Ovdje je bio put crnog roblja koji je za sobom ostavio zlatne palače i opet taj vječni dojam marokanskog kontrasta.
Došla sam nespremna, bez rezervacije hotela, s namjerom da pronađem smještaj u nekom od starih rijada. Rijad je stara kuća u kojoj su davno živjele velike arapske obitelji, baš kao one iz priča o haremima i gomili djece koja sjede u zatvorenim rajskim vrtovima, od vanjskoga svijeta skrivena visokim zidovima, te sa svojim majkama, tetama i bakama čekaju da muškarci dođu s pričama iz bučne medine. Te prelijepe kuće iz čijih se harema nekad nije moglo izaći, a još manje zaviriti u njihovu intimu, sada su neizmjerno romantične gostionice u kojima spavate kao da ste u jednoj od tisuću i jedne Šeherezadine priče.
U potrazi za pravim rijadom, u vrtoglavu labirintu medine stigoh naposljetku do unutarnjeg dvorišta iza kapije sa zvekirom, gdje su me na klupi pod bademovim drvetom dočekale tri djevojke bademastih očiju. Prekinula sam ih u prelijevanju ulja sandalovine iz velikih posuda u keramičke ćupove. Odvele su me do mjesta gdje sam znala da ću odsjesti, ali nisam bila sigurna kad ću poželjeti otići.
Trg Djemaa el-Fna
Omiljeno mjesto onih koji su nekoć živjeli u ovakvim kućama bile su gornje terase na samom vrhu kuće. Samo s njih može se vidjeti cijela arhitektonska zbrka u zidinama staroga grada. Pogled privlači zadimljeni trg, srce Marakeša, do kojeg se kao žile kucavice slijevaju sve krivudave uličice medine i bude želju da se sjuriš do tog kaosa. Trg Djemaa el-Fna bio je prijestolnica trgovaca iz južnog Maroka i s Visokog Atlasa, a danas je beskrajna pozornica uličnih svirača, pripovjedača, gatara, krotitelja zmija, fakira i crtača kanom.
Predstava koja se na njemu odigrava nije samo za turiste, to je zabava i za Marokance, mjesto gdje se okupljaju i druže. Poseban doživljaj je tradicionalna zajednička večera na trgu, gdje se za samo nekoliko sati svakog dana postave stotine tezgi na kojima kuhari u dimu pripremaju hranu i oko kojih svi zajedno sjede u krugu i večeraju. Znam da bi mnogi strahovali jesti na tom mjestu, ali za takvu pustolovinu vrijedi riskirati.
Fes i njegova medina
Kada pomislite na Maroko, gotovo je uvijek prva asocijacija Fes i njegova medina.
Medinu Fesa UNESCO je zaštitio kao spomenik kulture. U uskim ulicama, pokušat ćete pronaći neki red, ali to će vam teško poći za rukom među zelenim krovovima prekrivenim žutim cvijećem, ćilimima i maramama koje zaklanjaju svaki ugao, dok se spotičete o red ručno izrađenih doboša jer ste se zagledali u tezgu s najljepšim berberskim nakitom. Odmah zatim okrećete u smjeru košara sa sušenim pupoljcima jasmina, shvaćate da ste se izgubili dok sjedite na ulaštenom pločniku neke nepoznate ulice i isprobavate još jedan par čuvenih marokanskih papuča.
Medina u Fesu je poput živog muzeja starih zanata, keramičara, kožara, obućara, krojača i kovača. U njezinim se uskim uličicama bezuspješno pokušavate mimoići s pretovarenim magarcima koji nose bale kože i stručke svježe metvice, a onda prilijepljeni uza zid neke kuće u nevjerici čekate da prođu konji koji klecaju pod teretom sanduka coca-cole.
U Fesu je sve podređeno tradiciji i svi koji u njemu žive time se ponose. Tradicionalno bojenje kože u kamenim bazenima koji zajedno čine more boja prizor je koji se još samo ovdje može vidjeti. Fes je kulturno-povijesno središte Maroka, u njegovim školama i medresama (škole u sklopu džamija) stanovnici toga grada trude se što životnije održati svu posebnost svoje tradicije i prenijeti je na potomke.
Zavodljive pustinjske poslastice
Orijentalna čarolija koja se krije u mandolatima, kadaifu, kolačima s cimetom i medom, ušećerenim bademima posjetitelja Maroka navest će na grijeh isprobavanja barem četiri-pet vrsta vrsnih poslastica na dan. Nema se potrebe opirati.
Možda je i moguće izbjeći jednu ili dvije tezge s mandolatima, ali na kraju ćete podleći grančici palme na kojoj se šepure svježe sočne datulje koje će vas natjerati da ulijepite prste tom zavodljivom pustinjskom poslasticom. Iskreno, bila bi šteta propustiti sve te začinjene zalogaje, egzotične kus-kus mješavine, sočne pastile koje sve prati nezaobilazni marokanski čaj. Marokanci se ponose svojom čuvenom kuhinjom, a posebno svojim tradicionalnim pićem.
Piće koje u šali nazivaju marokanskim viskijem zeleni je čaj u kojem je pregršt mirisne, svježe metvice. Naravno, previše šećera nude vam na svakom koraku. Ni u kojem ga slučaju ne smijete odbiti jer nećete moći zaboraviti uvrijeđen izraz na licu domaćina čiju ste šalicu čaja odbili.
.png)
.png)
