Djeca zmajevi

Više od uživanja u lijepom putovanju

Dolazak na Bali

Na Bali sam stigla sredinom lipnja, usred noći. Dočekao me vlasnik pansiona u kojem sam odsjela, Ketut, koji je trubio cijelim putem do Ubuda. Poslije sam saznala da stanovnici Balija ne trube iz istih razloga kao mi na Zapadu: trube jer se ispriča­vaju duhovima, životinjama i ljudima čiji su put možda presjekli dok su prolazili. Već to mnogo govori o žiteljima tog otoka, o njihovoj blagosti, susretljivosti i toplini. Ketut pri tom našem prvom susretu nije mnogo pričao: znao je da sam umorna i da će biti vremena da postanemo prijatelji.

Nakon trideset dva dana, kad me zagrlio na odlasku, rekao mi je da sam mu postala poput kćeri. Iako sam se ondje susretala s brojnim žiteljima, o Baliju sam mnogo naučila upravo od Ketuta.­ Bivši vojnik, koji me iznenadio svojim emocijama na kraju, pokazao mi je otok kroz svoje oči.

Tko razumije, razumjet će

Pričao mi je o korumpiranoj vladi i o tome da se već pet njegovih radnika oženilo japanskim, kanadskim ili njemačkim gospođama koje su došle na Bali na odmor. Kad god sam bila s njim u društvu, ljudi su otvorenije pričali, a teme su im najčešće bile vlada i politika te novac od turizma koji odlazi u glavni grad Indonezije, Jakartu, dok žitelji Balija žive u siromaštvu.

Pitala sam ih zašto nešto ne poduzmu, no odgovorili su mi da su sretni i da će Bog sve to riješiti. Balijci su narod vrlo nesklon konfrontacijama i s tom njihovom osobinom stalno sam se susretala. Jedan žitelj rekao mi je jednom prilikom: „Mi radimo samo da bismo jeli, a vlada nam jede novac“, a ostali su se pritom smijali. Ljudi se ondje vole smijati i vrlo su šarmantni. Ketut mi je sve to pokazao kroz stvarni život i malo riječi. Govorio bi mi: „Uvijek se pokazalo istinitim – tko razumije, razumjet će.“

Zdravlje majki

Već prije puta znala sam da se Indonezija bori sa siromaštvom, neadekvatnom infrastrukturom, slabom edukacijom, teškoćama s provedbom financijskih i ekonomskih reformi, korupcijom i nejednakom raspodjelom sredstava među regijama (otocima). Da spada u zemlje visokog rizika od infektivnih bolesti vidjela sam i sama, na terenu, volontirajući u klinici u Denpasaru. Doktori su mi rekli da su dva glavna uzroka zaraznih bolesti u njihovoj zemlji slaba higijena i manjak edukacije. Jedan je od gorućih problema i zdravlje majki, koje rađaju vrlo mlade, bez kvalitetne medicinske skrbi.

U to sam se također sama uvjerila: cijeli jedan dan provela sam u klinici gledajući 17-godišnju djevojku kako rađa bez ikakve pomoći osim držanja za ruku. To iskustvo jako me potreslo. Zabrinjavajuća je činjenica da Indonezija, sa smrtnošću od 220 žena na 100.000 živorođene djece u prvih godinu dana, spada među prvih 25 posto država po smrtnosti majki pri porodu.

Prvi dani podučavanja

Iako me rad u bolnici ispunjavao, na Bali sam prije svega došla volontirati u udruzi Bali's Children Project, koju vode dvije gospođe iz Amerike. Gotovo svaki dan lokalna koordinatorica Eka vozila me iz Ubuda na svome malom motoru u jedno od sela u okolici u kojem sam održavala radionice. Nikad se nisam vozila na motoru, ali na Baliju nisam baš imala izbora – ondje je to glavno prijevozno sredstvo. Strah je nestao i ubrzo sam naučila uživati u vožnji i u krajolicima koje sam putem viđala. Ipak, kad sam bila sama, radije sam se vozila biciklom, zbog čega su mi se svi smijali jer se na Baliju bicik­lom voze samo djeca (i to možda do 14 godina).

No kad sam se sudarila s motorom i razderala ruku i nogu, ljubazni prolaznici u sekundi su me unijeli u prvu kuću, stavili mi aloe veru, dali mi vode i bili sa mnom dok se nisam smirila. Moj prvi dan podučavanja u Tulikupu nije prošao onako kako sam očekivala. Nisam mislila da bi nešto moglo poći po zlu jer imam iskustva s vođenjem raznih radionica za djecu i mlade te pokrivam širok spektar tema (primjerice, pubertet, reproduktivno zdravlje, emocije, higijena, pušenje, alkohol, droge, zdrave životne navike itd.). Dogovor je bio da ću slične radionice voditi i na Baliju, ali situacija na terenu odvela me u posve drugom smjeru.  

Već u prvih nekoliko minuta otkrila sam da su balijska djeca vrlo znatiželjna, ali da vrlo slabo govore engleski. Nije bilo šanse da im na tom jeziku predajem o zdravlju i sličnim temama pa sam im silom prilika postala i učiteljica engleskoga. Djeca koju sam podučavala imala su između 6 i 17 godina i mogu reći da je rad s tako raznolikom grupom velik izazov. Osim toga, na nastavi smo često imali i nekoliko kokoši ili psa, što je pridonosilo sveopćem metežu.

Priča o zmajevima

Budući da nisam imala iskustva s podučavanjem engleskoga, moj prvi dan sveo se više-manje na bespomoćno gledanje u Eku svakih nekoliko minuta i mnogo improvizacije. Svijetla točka bio je kraj dana, ne čak toliko zato što je nastava bila gotova, nego zato što su svi htjeli da igramo neku igru, a ja znam dobre igre! Pjevali smo i plesali i u dubini duše odahnula sam jer sam u tom trenutku znala da će sve biti u redu. Djeca zmajevi prihvatili su me u svoje redove i pustili me da poletim s njima.

Možda je ovo pravi trenutak da vam ispričam zašto sam ih počela nazivati djecom zmajevima. Svaki dan na odlasku iz Tulikupa (ili bilo kojeg drugog sela u kojem sam držala radionice) pratilo me nebo puno zmajeva. Malih zmajeva s kojima se djeca tamo jako vole igrati i puštati ih da lete. Prvi put kad sam ih primijetila, vozila sam se na motoru iza Eke, gladna, umorna i vjerojatno još malo preplašena od vožnje. Slučajno sam pogledala prema nebu i ugledala ih: male, smjele zmajeve svih učenika s kojima sam provela dan. Kao da su puštajući ih htjeli reći: „Hej, svijete, vidiš li nas? Mi smo jednako prekrasni kao ovi zeleni, crveni i žuti zmajevi i možemo letjeti čak i više od njih! Naše su boje tako lijepe da nemaju ni imena. Ako nas vidiš, veliki svijete, znaš li koja je boja ljubavi?“

Nevjerojatna želja za učenjem

Moja nesigurnost u podučavanju engleskog ubrzo je nestala i svi su mi dani postali savršeni od početka do kraja. Naučiti predavati engleski, čak i uz pomoć sveznajućeg interneta, bio mi je izazov, ali uživala sam u svemu. Učila sam ih osnovama sporazumijevanja na engleskom, učila ih o prirodi, obitelji, hrani, higijeni i sportu, koji im je bio omiljena tema.

Kod djece zmajeva najviše me se dojmila nevjerojatna želja za učenjem. Kad bih ih nešto pitala, najčešće bi se sve male ruke vinule u zrak, a onda, kad bi prozvala nekog od njih, mališan često ne bi znao odgovor. I to je jedan od razloga zbog kojeg će ta djeca vjerojatno zauvijek ostati u mome srcu. Nije uopće važno što često nisu znala odgovor. Važno je što takvu glad za znanjem i entuzijazam nikad nisam vidjela podučavajući u zapadnome svijetu. Indonezija se u izdvajanju novaca za edukaciju svrstava među posljednje države na svijetu (137. mjesto). Vidjeti djecu koja toliko žele učiti, a znati da im to nije omogućeno, jedna je od stvari na koje čovjek ne može ostati ravnodušan.

Najranjivije skupine na otoku

Balijci jako vole djecu jer vjeruju da su ona nedavno izašla iz ruku bogova i da ih to čini posebnima. Sviđa mi se to objašnjenje. Stanje djece u Indoneziji unatoč tome vrlo je loše na razne načine, ne samo kad je riječ o edukaciji.

U posljednjih dvadeset godina na Baliju se udvostručio broj sirotišta, koja rade pretežno zahvaljujući donacijama turista. Trenutačno ih je 78 i u njima je nekoliko tisuća djece. Većina njih nisu siročad, nego su im roditelji presiromašni da bi se o njima brinuli. Osim toga, svake godine više od milijuna balijske djece odustane od osnovne škole, ponajviše zato što im roditelji ne mogu priuštiti ni školsku opremu. Indonezija ima i poteškoća s provedbom Konvencije o pravima djeteta, i to iz više razloga, od praktičnih, poput činjenice da se zemlja sastoji od 6000 otoka, do manjka novca jer se Azija još oporavlja od ekonomskog kolapsa 1997. godine.

Američko Ministarstvo vanjskih poslova izvijestio je da su dječji rad i seksualna eksploatacija velik problem u zemlji. To se posebno može vidjeti na glavnoj turističkoj destinaciji, u Kuti, gdje su brojni maloljetnici seksualni radnici.

Stranci seksualno iskorištavaju djecu

Sretna sam što sam sa starijom djecom u svojim grupama ipak svaki dan uspjela organizirati radionice koje su i bile razlog mog dolaska te o kojima kao buduća doktorica ipak više znam nego o predavanju engleskoga jezika. Govorila sam im o raznim zdravstvenim temama, s naglaskom na spolnom i reproduktivnom zdravlju koje je velik problem u cijeloj Indoneziji.

Kad je riječ o spolnom zdravlju, situacija je zaista loša: ta zemlja 19. je u svijetu po broju ljudi s HIV/AIDS-om te 27. po broju smrti povezanih s tom bolešću. Procjenjuje se da je na Baliju 8000 seksualnih radnica, a za više od 18 posto zna se da imaju HIV/AIDS. Po onome što sam čula od brojnih lokalnih ljudi, mnoge seksualne radnice mlađe su od 18 godina, neke čak imaju 10. Nažalost, velik broj stranaca dolazi na Bali seksualno iskorištavati djecu, a lokalna policija uhiti samo jednog svake tri godine. I sama sam tijekom boravka ondje vidjela kako najranjivije skupine (djeca i žene) u Indoneziji žive u strašnom siromaštvu, sa slabim pristupom edukaciji i zdravstvenoj zaštiti te u nesigurnom životnom okruženju.

Znanje mijenja svijet

Tri mjeseca nakon povratka iz Indonezije sjedim u svojoj udobnoj sobi u Zagrebu i razmišljam kako smo mi zapadnjaci uglavnom pobijedili teškoće s kojima se bore Indonežani. Osjećam se zahvalno što živim u zemlji u kojoj živim. Zahvalna sam što naša djeca znaju što su to olimpijske igre (u 32 dana, koliko sam predavala na Baliju, nisam upoznala ni jedno jedino dijete koje je čulo za OI) i imaju mogućnos­ti za dobru edukaciju. Znanje je sve. Jedan čovjek s kojim sam bila bliska jednom mi je rekao: „Mogu ti oduzeti sve, zemlju, novac, nogu ili čak dostojanstvo. Ali, dok god si živa, ne mogu ti oduzeti znanje.“ Živim s tom idejom i nakon Balija pitam se o demonima zapadnog svijeta. Koristimo li mogućnosti koje imamo? Trudimo li se znati ili smo postali razmaženi? Znanje mijenja svijet i pomiče granice.

Dok pišem ove posljednje retke, razmišljam i o šarenim zmajevima koji su me uveseljavali svakog popodneva na Baliju. Zmaj je biće mita i legende. Simbol sreće i znak velike moći. Zmaj je predivno biće, šareno i vatreno. Zmajevi moraju biti slobodni, bezbrižni i nesputani. Baš poput djece.

Kad sam odlazila iz Tulikupa, djeci koju sam podučavala poklonila sam zmaja. Cijena je sreće na Baliju samo jedan dolar. Ta cijena čini mi se poštenom iako se sreća ne može kupiti. Za mene je sreća sama pomisao na sićušna lica gladna znanja koja sam svakodnevno podučavala. Neiz­mjerno sam zahvalna što sam barem nakratko bila dio njihova života.