Što čini sretnima ljude od Zagreba do Delhija?

Što ljude diljem svijeta čini sretnima

Sarajevo i Sofija

Putovanje je počelo odvažnim odlaskom u – Sarajevo. Krenuli smo vlakom, kojim smo mislili putovati većim dijelom puta. Spletom okolnosti to je na kraju bio jedini vlak kojim smo se vozili do ulaska u Indiju. Poplave u Bugarskoj, naša slaba organizacija u Turskoj, rijetko prometovanje vlakova u Pakistanu, sve su to razlozi zbog kojih smo ostatak puta uglavnom proveli sjedeći u autobusima umjesto u vlakovima.

U Sarajevo smo došli po pakistanske vize koje su nam odobrene nakon otprilike deset dana čekanja. Potom smo krenuli autobusom preko Niša do Sofije u Bugarskoj, gdje sam imao priliku ponovno sresti neke stare i jako drage prijatelje. Proveli smo dan s njima, jeli lubenice i ukusnu bugarsku hranu, šetali po meni jako dragoj Sofiji i snimali za film. Dok sam tako snimao slijepoga uličnog pjevača potpuno udubljen u to što radim, osjetio sam kako me netko gleda, podignuo pogled i ugledao prijateljicu koju nisam ni vidio ni čuo dvije godine.

Gledala me i radosno se smijala. Nisam mogao vjerovati svojim očima! Odmah se priključila našoj maloj lutajućoj ekspediciji i dala svoj doprinos filmu. Rekla mi je kako smatra da je za sreću prije svega potrebno biti emocionalno zreo i pronaći vlastiti put. Dodala je i kako je za nju sreća i sama činjenica što je živa, što postoji te ima mnoštvo prijatelja. „Sreća je svuda, samo je trebaš potražiti i otvoriti joj se“, rekla je na kraju.

Mudrac u Rumijevu mjestu

Nakon Sofije počeo je naš stvarni odlazak u nepoznato. Nas trojica nikada nismo napustili Europu prije toga, a Teja nikada nije putovala na Istok, pa je Turska bila naš prvi ozbiljniji dodir s novom i nepoznatom kulturom, drukčijim mentalitetom i drukčijim ljudima. Prva veća stanica bio nam je Istanbul: nadasve lijep grad, pun predivnih građevina, džamija i bazara. Pozivi na molitvu koji su odzvanjali čitavim gradom pet puta na dan obilježili su naše putovanje od tog trenutka pa sve do izlaska iz Pakistana.

Iz Istanbula smo otišli u Konyu, mjesto u kojem je velik dio života proveo i vječno počivalište pronašao Rumi, veliki sufijski mistik i pjesnik. Sam je grad bio lijep i zanimljiv, ali najviše mi se u sjećanje urezala jedna produhovljena osoba koju smo upoznali. Muškarac srednjih godina koji se bavi prodajom tepiha pozvao nas je na čaj u svoj dućan nakon što nas je primijetio na cesti kako jedemo marelice. Odavao je dojam jako pametnog i mudrog čovjeka koji je dosta putovao i puno toga zna.

Razgovor s njim za mene je bio jedan od najinspirativnijih trenutaka na ovom putu. Među ostalim, rekao nam je da će sretan uvijek biti onaj tko nosi mir u srcu, a za postizanje tog mira čovjek mora poznavati sebe i imati kontrolu nad svojim egom.

Nastambe u stijenama

Pod dojmom tog susreta nastavili smo put do mjesta Goreme u Kapadokiji, području u Turskoj poznatom po neobičnim stijenama i naseobinama koje su uklesane u njih. Prizori koje smo vidjeli dok smo se približavali gradu bili su nevjerojatni: osjećali smo se kao da se nalazimo u nekom izmišljenom svijetu u kojem uokolo trče hobiti ili u najmanju ruku štrumpfovi. Nismo otišli spavati u jednu od preuređenih pećina pretvorenih u hotel, nego smo odšetali kilometar izvan grada i pronašli vlastitu nastambu.

Prostorije isklesane u stijenama postoje već stotinama godina i mnogi naraštaji u tom su području tražili sklonište od ratova kojima je Bliski istok obilovao tijekom povijesti. Prva noć u pećini za većinu nas bila je pravi izazov. Zvukovi noćnih životinja koji su dopirali kroz rupu u podu prostorije zvučali su zabrinjavajuće, pa je trebalo dosta vremena da svi zaspimo. Neki su bili budni zbog tih zvukova, a drugi zbog glasnog negodovanja i zanovijetanja onih među nama kojima su ti zvukovi unosili strah i nesigurnost.

'Što sam udaljenija od doma, to sam bliže sebi'

Ta prva noć bila je kratka. Oko pet sati ujutro probudili su nas glasni zvukovi. Izašli smo iz pećine da vidimo o čemu je riječ i vidjeli nevjerojatan prizor. Stotine balona na topli zrak te prateća mašinerija i ljudstvo bili su rašireni po cijelom području. Kakvo neobično jutro! Nastavili smo istraživanje Goremea te ubrzo upoznali zanimljivog čovjeka koji je odrastao u jednoj od pećina i čija obitelj već generacijama živi u tom području.

Ispričao nam je kako je putovao po cijelom svijetu da bi pod stare dane otvorio restoran u Goremeu i svirao lutnju gostima koji dođu na večeru. Njegov odgovor na pitanje o sreći bio je: „Moraš osjetiti druge ljude. Ne možeš sve napraviti sam. Ako se možeš povezati s ljudima oko sebe, to će ti donijeti puno sreće.“ Kapadokija je uistinu nevjerojatna.

Na putu prema Iranu upoznali smo nizozemsku novinarku koja već godinama živi u Turskoj te se baš tih dana preselila na tursko-iransku granicu, gdje će živjeti i raditi neko vrijeme. „Što sam više udaljena od doma, to sam bliže sebi“, rekla nam je i ta mi se misao puno puta vratila u misli u nastavku putovanja. Nije li to negdje u ljudskom genomu? Nismo li prije nego što smo odlučili stati i osnovati sela i gradove bili putnici? Nije li nomadski način života vrlo prirodan svakome od nas i baš zato toliko ljudi jedva čeka da imaju slobodne dane pa da se odmaknu od svoje rutine? Nije li ta rutina ono što nas čini nesretnima i umornima?

Od Zagreba do Delhija za samo 600 eura

Istina je, barem u mojem slučaju, da sam mnogo puta na ovom putu poželio sjesti na avion i otputovati kući. Onako, nakratko, od pet do deset dana, da se malo družim s obitelji i prijateljima, pojedem hranu koja je tako lagana mojem tijelu i toliko ukusna mojim čulima. Puno sam puta sve to poželio, ali mi unatoč tomu ni na trenutak nije bilo žao što putujem, i to na dosta nelagodan način.

Prava je istina da sam u šest tjedana za samo 600 eura došao od Zagreba do Delhija, da sam doživio nevjerojatne stvari, upoznao predivne ljude i snimio dobar materijal od kojeg imam namjeru napraviti odličan film. Film za koji se prije svega nadam da će donijeti osmijeh na lica onih koji ga budu gledali.

Najluđi je promet u Teheranu

Autobus kojim smo putovali dalje prema Teheranu bio je najbolji u kojem sam se vozio, a takav tip autobusa služio nas je sve do izlaska iz Irana. Zovu ih VIP autobusi, otprilike su dvostruko skuplji od standardnih i imaju samo 24 sjedala, što znači da za svakog putnika ima dva i pol puta više mjesta nego u standardnom autobusu. Sjedala se mogu namjestiti za ugodno spavanje, pa su nam noćna putovanja odjednom postala vrlo ugodna. U Teheranu nas je dočekao Mazi, prijatelj kojeg smo upoznali u Sarajevu. Smjestio nas je u svojem domu, lijepom i prostranom stanu. S njim smo proveli dva dana lutajući Teheranom, obilazeći bazare i druga značajna mjesta. Odgovorno tvrdim, unatoč sličnom indijskom i pakistanskom iskustvu, da je promet u Teheranu najluđi.

Ispričat ću vam samo jednu anegdotu. Na cesti koja ima četiri traka u svakom smjeru te koja se križa s istom takvom cestom, stajali smo čekajući da nam se upali zeleno svjetlo. Umjesto četiri, u svakom se smjeru pružalo sedam redova automobila, jer je u Iranu sasvim prirodno da se iskoristi svaki milimetar prostora. Kad se na semaforu uključilo zeleno svjetlo, svi ti automobili krenuli su u osvajanje prazne ceste, no iznenada je u raskršće uletio motor. Prošao je kroz crveno svjetlo nama s lijeve stane te okomito projurio između nadolazećih automobila. Kako bi koji automobil naišao, tako bi vozač automobila potpuno smireno i bez živciranja propustio vozača i suvozača na motoru. I što je najbolje, sve se to odvilo tako da ni motor ni vozači automobila ni u jednom trenutku nisu smanjili brzinu! Jesam li spomenuo da se pritom nitko nije živcirao?

Šatori u gradskom parku gdje spavaju putnici

Sličan nas je promet pratio i u Pakistanu i u Indiji, gdje smo osim motora i auta imali priliku vidjeti i druge neobične sudionike u prometu: rikše ili zaprežna kola koja su vukli volovi, deve, magarci ili pak konji, zatim slonove, dječake na konju, bicikliste, pješake koji tumaraju posred ceste... Uistinu nevjerojatno čega sve ima na tim cestama. No usprkos svemu, nisam vidio nijednu prometnu nezgodu tijekom cijelog putovanja.

Nakon dva dana u Teheranu, napučenom gradu s 18 milijuna stanovnika, krenuli smo na petodnevni izlet prema jugu Irana. Posjetili smo Širaz, gdje smo iskusili kako je to spavati u šatoru usred gradskog parka. Naime, u Iranu se mnogo putuje, a velik broj putnika spava u šatorima po gradovima. Za razliku od Indije, gdje uz cestu uglavnom spavaju ljudi koji nemaju drugi dom osim tih nekoliko krpa prebačenih preko štapova, u Iranu su šatori privremeni smještaj za velik broj ljudi i obitelji koje se kreću iz jednog mjesta u drugo iz razloga koji nisam uspio otkriti.

Možda hodočašće, možda turizam, ne znam. Uglavnom, obično bismo ujutro gledali sve te ljude kako rastavljaju svoje putujuće domove, spremaju ih u auto i kreću dalje. Za nas savršeno. Spavanje u parkovima Širaza i Esfahana bilo je divno iskustvo. Uza svaki takav veći park stoji mala policijska stanica, a policija bi nas kao strance obično smjestila odmah pokraj nje, pa smo imali i zaštitu tijekom noći.

Gostoprimstvo Iranaca

Prije početka ovog putovanja malo sam se pribojavao putovanja kroz Iran i Pakistan, s obzirom na to što se sve moglo čuti o tim zemljama, no ono što sam doživio tamo još mi je jedanput dokazalo da ne treba u potpunosti vjerovati informacijama iz medija. Iran je zemlja s najdivnijim ljudima koje sam dosad imao prilike upoznati. Bogata kultura i povijest oblikovali su naciju iznimno susretljivih i dragih ljudi, a prisilna izolacija pretvorila ih je u društvo koje željno očekuje strance i dočekuje ih s velikom radošću i gostoprimstvom.

Ako netko poželi upoznati uistinu divne ljude, vidjeti iznimno lijepe i stare gradove te doživjeti nešto drukčije, svakako bi trebao neko vrijeme provesti u Iranu. Tamo je na naše pitanje o sreći najčešći odgovor bio da onaj tko želi biti sretan treba početi raditi dobre stvari za druge. Taj smo odgovor čuli od jako puno ljudi tijekom našeg putovanja Azijom.

Nakon povratka u Teheran zaputili smo se u Jazd: grad s najvećim brojem zoroastrijaca koji još uvijek žive u Iranu. Jazd je možda najzanimljiviji grad koji sam vidio tijekom ovog putovanja. Stara jezgra grada napravljena je od blata i puna je uskih prolaza i ulica te velikih spremnika za vodu koji su se stoljećima rabili u tom pustinjskom području. Posjetili smo i zoroastričko svetište Chak Chak, gdje smo imali priliku razgovarati sa svećenikom koji čuva hram i o njemu se brine. On nam je rekao da je za njega put prema sreći zahvalnost Bogu za sve što ima, obožavanje Boga te molitva i razgovor s Bogom u potpunoj tišini.

Pakistan

Nakon ulaska u Pakistan uvidjeli smo praktičnu vrijednost nošenja turbana, koje smo odmah i kupili da bismo se zaštitili od sunca i vrućine. Taj način hlađenja glave vrlo je jednostavan: rubac veličine plahte za krevet namoči se u vodu, pri čemu popije litru i više vode. Potom se tako mokar zaveže oko glave na jedan od bezbroj načina koje smo vidjeli u različitih ljudi. Poenta je da se zaštiti čitava glava uključujući i lice ako puše vjetar koji nosi pijesak. Tako zamotan rubac polagano se suši i hladi glavu, a time i ostatak tijela. Litra vode iz njega ishlapi nakon možda pola sata na popodnevnom suncu, tako da turban treba često vlažiti.

S turbanima na glavi prešli smo beludžistansku pustinju i 600 km vrelog pijeska, pa smo nastavili svoj put prema Lahoreu, koji se nalazi na granici s Indijom. U tom smo gradu ostali nekoliko dana. Lahore vrijedi posjetiti zbog predivnih i prastarih građevina te fantastičnih ljudi i hrane. U šetnji kroz grad upoznali smo mladića koji je upravo bio položio ispit sličan našoj državnoj maturi. Dobio je izvrsne ocjene i rekao nam da želi postati inženjer. Prišao nam je sa željom da nas upozna i razmijeni koju riječ s nama, a završilo se tako da nam je postao vodič po Lahoreu tijekom čitavog poslijepodneva i večeri.

Pokazao nam je mnoga povijesna i vjerska mjesta, a na pitanje o sreći odgovorio je da njega sretnim čini baš to, posjećivanje takvih mjesta. Također je rekao da ga čini jako sretnim to što je položio ispit s najboljim ocjenama jer je na taj način ispunio želje svojega oca. Za kraj je rekao da je jako sretan što je sreo nas i da mu je ovo bila prva prilika da s nekim progovori na engleskome. Pretpostavljam da je mislio izvan škole jer mu je engleski bio dobar.

Indija

Iza granice nalazila se Indija, cilj našeg putovanja. Nakon što sam zadnji novac potrošio na kartu do Delhija, nešto novca za daljnji boravak i snimanje sakupio sam od prijatelja i poznanika. Naša se družina u Indiji razišla i svatko je krenuo za svojim interesima u zemlji koja nudi puno prilika za avanture, čuda i pronalazak odgovora na pitanje što je sreća. Ja sam, među ostalim, posjetio Vrindavan, Krišnino rodno mjesto koje zbog prljavštine i onečišćenja na mene nije ostavilo neki dojam. No moj krajnji cilj zapravo je bio jug Indije, gdje sam određeno vrijeme proveo u ašramu u blizini Bangalorea.

Tamo je smješten međunarodni centar fondacije Umijeće življenja, čiji sam volonter, pa sam, osim raznih projekata na kojima sam sudjelovao, prisustvovao i proslavama velikih hinduističkih praznika s desecima tisuća ljudi iz cijelog svijeta. U tom dijelu putovanja ispunio sam i svoju veliku želju da se okupam na najjužnijem dijelu Indije, na mjestu gdje se spajaju Indijski ocean, Arapsko more i Bengalski zaljev. Posjetio sam i plaže u Tamil Naduu, gdje sam susreo jednog neobičnog svamija. Prišao mi je na plaži, a razgovor s njim bio je toliko zanimljiv da sam se nastavio družiti s njim nekoliko dana, učeći od njega o indijskoj duhovnosti i kulturi. Boravak u ašramu i taj susret donijeli su mi duhovno ispunjenje i pravo shvaćanje o tome što je i gdje se nalazi sreća.

Moj put k sreći

Originalni plan povratka kući kroz Nepal, Tibet, Kinu, Kazahstan, Rusiju, Ukrajinu, Rumunjsku i Srbiju nažalost nisam uspio ostvariti zbog financija. Drugi plan povratka onim putem kojim smo došli otpao je zato što nam iranska viza nije odobrena na vrijeme. Naposljetku nas je avion vratio u Zagreb prekriven snijegom. Sada nam preostaje probavljanje svega doživljenog i rad na filmu koji će, iskreno se nadam, prenijeti ljepotu ovog iskustva svima koji ga budu imali priliku vidjeti.

A moje spoznaje o sreći? Ljudi koje sam susreo imali su različite ideje o tome koji je najkraći put do sreće. Neke od njih mogao bih nazvati izrazito duhovnima, dok su drugi bili obični ljudi uronjeni u materijalni svijet. Za mene je na ovom putu bilo puno sretnih trenutaka, no ono što sada znam jest da se sreća nalazi unutra, da za nju nije potrebno učiniti ništa ni putovati, samo je trebamo otkriti u svom srcu, shvatiti da je ona naša prava priroda.