Tradicionalno lice Kine

Poziv da posjetim Kinu bio je posve neočekivan, a moje predodžbe o toj zemlji poprilično šture, jedva nešto sadržajnije od nekoliko stereotipa koji se o njoj provlače u medijima popularne kulture. Nije to bio nedostatak, nego prije svojevrsna prednost s obzirom na to da me dugogodišnje iskustvo naučilo kako je za dobru pejzažnu ili socijalnu fotografiju gotovo u pravilu bolje imati što manje intelektualnog predznanja jer se tada izvornije odnosite prema prizorima i u fotografiranju oslanjate na estetske i emocionalne dojmove. Na put sam krenuo s Ivom, svojom suprugom, koja se posebno veselila putovanju jer već neko vrijeme koketira s na Zapadu popularnom feng shui duhovnošću, derivatom tisućama godina stare kineske geomantije.

Od najniže točke Yunnana na 70 metara nadmorske visine pa do 6740 metara visokog vrha Kawagebo u planinskom lancu Meili Xue, svetog mjesta tibetskog budizma, raste oko 18.000 vrsta drveća i šumskog raslinja te 15.000 vrsta drugog bilja, među kojima su gotovo sve poznate vrste žitarica, ali i kava, čaj, opijum, cimet, kardamom, da nabrojimo samo neke od više stotina ljekovitih biljaka i začina. Južno od oblaka svetog Kawageba staništa su brojnih kineskih zaštićenih vrsta životinja, među kojima je i crvena panda, a na cijelom području obitava čak 1836 vrsta kralježnjaka.

Kunming je tipičan suvremeni kineski grad u kojem je stara gradska jezgra s tradicionalnom kineskom arhitekturom ob­rubljena prstenom kolonijalnih zgrada s početka 20. stoljeća, kao i grandioznih upravnih zgrada komunističke arhitekture te velebnih poslovnih zgrada moderne globalističke ere. Smjestili smo se u kunminško etno naselje u srcu modernog dijela grada, koji je sa svojim hotelima, dvoranama, malim trgovinama i restoranima promocijska inačica izvornog junanskog folklornog i gastronomskog bogatstva. Tamo se svakodnevno za goste iz svijeta i drugih dijelova Kine održavaju različite umjetničke priredbe u kojima se predstavlja folklorna baština junanskih etničkih manjina.

Ozračje iz zapisa Marca Pola

Svi ti plesni performansi egzotično odjevenih plesača i plesačica, kao i etno restorančići, i suviše su stilizirani i namijenjeni brzoj turističkoj kulturnoj konzumaciji – iako su na prvi dojam besprijekorni. Stoga sam jedva čekao da se prošećemo Kunmingom, tromilijunskim gradom koji je u Kini tek šesnaesti po veličini.
Požurili smo se prema staroj gradskoj jezgri ne bismo li možda pronašli što od drevnih običaja i vrijednosti koje su zahvaljujući­ zapisima Marca Pola obuzele moju maštu. Nisam,­ naravno, očekivao da ću sresti šamanističke iscjelitelje, niti da ću za neku od nevjerojatno ukusnih junanskih delicija što se spravljaju u malim pečenjarnicama morati dati sedefnu školjku, kako je to zapisao Marco Polo u svom sjećanju na boravak u Kunmingu.

Očekivao sam ipak barem nešto od ozračja grada „trgovaca, obrtnika, idolopoklonika, nestorijanaca i muhamedanaca“ iz opisa toga našeg Korčulanina. I da, ostalo je trgovačko šarenilo bezbrojnih tezgi na kojima se prodaje nevjerojatan broj začina i ljekovitog bilja, egzotičnog voća i povrća, a bile su tu i brojne tezge sa škorpionima, skakavcima, rakovima i neobičnim ribama, pa mali obrti različitih ukrasnih i upotrebnih predmeta te, naravno, neobični prodavači i prolaznici u živopisnim nošnjama, s tetovažama i zlatnim navlakama na zubima, baš kao u Marcovim zapisima. Više od svega ipak me se dojmila nevjerojatna ljubaznost i smirenost kunminških stanovnika, vazda sa smiješkom na licu, posve ravnodušnih što ih fotografirate, kao da se to radi tisućama godina.

Marco Polo imao je, u skladu s ondašnjim katoličkim duhovnim obzorima, vrlo jednostavne kriterije u razvrstavanju religija. Postojali su štovatelji jednoga boga, kršćani, muslimani i židovi, dok su svi drugi bili idolopoklonici. Tako je on u isti koš strpao junanske animiste, budiste, taoiste i konfucijevce. Osobe u živopisnim nošnjama koje smo sretali u staroj jezgri Kunminga posve su sigurno bile pripadnici jedne od 25 etničkih manjina koje žive u Yunnanu, najvjerojatnije su bili i animisti, premda ni to nije sigurno jer su u vremenima nakon Marcova boravka u Kini pojedine etničke skupine prešle na budizam, a pojedinci u najnovije vrijeme i na kršćanstvo, zadržavajući pritom ponekad bizarne rituale škropljenja bolesnika kravljom krvlju umjesto blagoslovljenom vodicom.

Prženi skakavci

Budući da smo planirali posjet selima Weng Ding i Mang Tuan, u kojima žive pripadnici naroda Wa i Dai – od kojih su prvi animisti, a drugi budisti – nisam se u Kunmingu previše trudio zapitkivati o animistima i zadovoljio sam se prženim kozjim sirom u kombinaciji sa šunkom, glasovitim specijalitetom naroda Dai. Naravno, kušali smo i pržene skakavce, koji bi s istim začinima okusom bili vrlo slični našim prženim kozicama.

U Kunmingu sam zato sve preostalo vrijeme posvetio zapitkivanju o kineskom budizmu, razgovarajući s nekoliko upućenih domaćina te obilazeći velebni Yuantong, valjda jedini budistički hram na svijetu u kojem se pod istim krovom nalaze tri molitvene dvorane, gdje se mole pripadnici triju najvećih grana budizma – hinayane, mahayane i tantrayane. Yuantong je star dvanaest stoljeća i danas ga dnevno posjećuju tisuće lokalnih vjernika i štovatelja iz cijelog svijeta.

Okružen je jezerom koje je prepuno riba, kornjača i žaba te je ispresijecano brojnim mostovima, a izgrađen je u karakterističnom kineskom arhitektonskom stilu s dvoranama i predvorjima u kojima ste suočeni s velikim pozlaćenim kipovima Buddhe, stotinama arhata ili pak golemim izrezbarenim žutim i zelenim zmajevima. Nažalost, unutrašnjost hrama zabranjeno je snimati.

Iva je na jednom od štandova ispred hrama, na kojima se prodaju razne relikvije, kupila suvenire za rodbinu i prijatelje, a najviše su joj se svidjeli oni od žada. Zanimljiva je bila tronoga žaba jin chan, koja je prema feng shuiju zaštitnik dobrih novčanih prilika, a čuva i od loše sreće.

Liberalni seksualni običaji

Put prema Mang Tuanu – selu etničke skupine Dai, koja živi uglavnom uz granicu Yunnana s Mjanmarom, u tropskim i suptropskim nizinama uz rijeku Mekong i uz područja tropskih prašuma – bio je povratak u priču o fascinantnoj junanskoj prirodi i pejzažima.

Prvo su nas odveli do bambusova mosta na rijeci Mekong između gradova Meng Ding i Nan Sang, gdje su domaćini za nas priredili posve nadrealistički performans u kojem su manekenke u etno odjeći šetale visećim mostom. Izgledalo je to kao nešto između neobična sna i neshvatljiva kiča.

Na putu prema tim udaljenim selima navratili smo jedan dan u Lincang, grad tek nešto manje napučen od Kunminga, u kojem smo posjetili muzej čaja, svete biljke kineskog budizma koju su redovnici redovito upotrebljavali i uzgajali. Yunnan je zbog svojih klimatskih obilježja područje u kojem uspijevaju najkvalitetniji kineski čajevi. U muzeju je izloženo poprilično vrsta čajeva, kao i drevne vrijedne umjetničke posude i drugi predmeti koji su služili u zapravo vrlo kompliciranom ritualu spravljanja tog stimulativnog napitka.

Slično raznim sortama čaja, u Yunnanu uspijevaju i brojne vrste riže. Narod Dai bavi se intenzivnim uzgojem riže, s prosječno tri žetve godišnje, i smatra se većom i prosperitetnijom etničkom manjinom u Yunnanu, s nešto više od milijun pripadnika. Nezaboravni su prizori terasa s rižinim poljima, sjajni nenamjerni land art, nešto poput naših vinograda babića ponad Primoštena ili Starogradskog polja na Hvaru samo u intenzivnim nijansama zelene boje. U istim suptropskim nizinama uzgaja se i duhan te niz drugih vrijednih poljoprivrednih kultura.

Dai, čije ime znači „bijela odjeća“, vrlo su pitoreskan narod, a njihove žene iznimno privlačne susjednim narodima, što zbog atraktivna izgleda, što zbog tradicionalno liberalnih seksualnih običaja. Mladićima i djevojkama tradicionalno je dopušten predbračni seks, štoviše na to ih potiču. Mlade djevojke imaju prije braka prostoriju odvojenu od svojih roditelja kako bi mogle biti sa svojim odabranicima.

Vjerovanje u duhove i reinkarnaciju

Mang Tuan tipično je selo Daija, koji žive u selima od 40 do 100 obitelji, u prostranim kućama, s peradi i svinjama u dvo­rištu te malim vrtom s povrćem. Razgovarao sam s jednim starcem uz pomoć našeg vodiča o vjerovanjima u Mang Tuanu. Malo me iznenadilo kad sam saznao da seljani vjeruju kako ljudi nakon smrti postaju duhovi te da tih duhova ima svagdje, nekih dobrih, a drugih zlih. Kad je vidio moje čuđenje, vodič mi je rekao da Daijima nimalo ne smeta da istodobno vjeruju i u reinkarnaciju.
Pijetao i slon svete su životinje tog naroda i donose sreću, a samo je poglavaru zajednice dopušteno da jaše na slonu kad se ženi.

Tetovaža je njihov zaštitni znak u doslovnom smislu. Iako mnogi posjetitelji pomisle da je crno-plava čipkasta tetovaža na bedrima muškaraca običaj star stotinama godina, on datira od japanske okupacije Kine, jer su Daiji tako štitili svoj život dajući Japancima do znanja da nisu Kinezi naroda Han. Druge vrste tetovaža, kao one slonova i tigrova, doista su drevan običaj, a o njima je pisao i Marco Polo. Pozlata zdravih zuba još kod djece drevni je običaj u selima Daija i znatno manje estetski privlačan, posebno kad im zubi pocrne zbog žvakanja betelovih oraha, koji su vrlo rašireni psihostimulator među Daijima, kao i kod većine stanovnika istočne Azije.

No zato su pravi estetski užitak njihovi tradicionalni obrti i umjetničke kreacije. I dalje, kao prije tisuću godina, proizvode prekrasan pamuk i brokat na drvenim razbojima, kao i različite predmete te namještaj od ratana i bambusa. Ipak, zaštitni znak naroda Dai, a i sela Mang Tuan, drevni je obrt izrade rižina papira, iznimnog proizvoda koji u Kini služi za različite namjene, među ostalim i za izradu onih čarobnih lampiona koji se upotrebljavaju u brojnim tradicionalnim svetkovinama.  

Buddha od ratana

Na odlasku iz Mang Tuana kupio sam malog Buddhu od ratana da me, za svaki slučaj, čuva od zlih duhova, koji bi, unatoč svemu, ipak mogli biti svuda oko nas. Tim prije, pomislio sam, jer krećemo prema Weng Dingu, selu naroda Wa, koji su animisti i sigurni su da ne postoji mjesto bez duhova. Uz to, ta je mala etnička zajednica, koja ima oko 350 tisuća pripadnika, poznata po opasnim ratnicima kojih su se bojali engleski kolonijalisti, carska kineska vlast, narkobosovi, pa čak i burmanski generali.

Kineska nacionalistička stranka Kuomintang unajmljivala ih je kao plaćenike u svojim borbama protiv kineskih komunista, baš kao i Komunistička partija Burme u svojim obračunima s rojalistima i vlastitim narodom. Waiji su planinski narod, nastanjen uz granicu s Mjanmarom i uglavnom su animisti koji vjeruju da vremenske prilike ili bolesti uzrokuju duhovi prirode koji žive u vodi, drveću ili planinama.

Povratak u Grad proljeća

U zajednici tradicionalno njeguju kult predaka jer vjeruju da pokojnici živima donose sreću ili nesreću, ovisno o tome kako ih živi tretiraju. Zato duhove uvijek nastoje pridobiti u obredima vezanima uz rađanje i umiranje, žrtvovanjem životinja i gatanjem iz kokošjih nogu.

Kineski komunisti zabranili su te običaje 50-ih godina prošlog stoljeća, iako se vjeruje da su se održali još neko vrijeme unatoč činjenici da je mnogo seoskih šamana stradalo u kineskoj kulturnoj revoluciji. No preživio je specifičan način prehrane, tj. konzumacija sirova mesa, i to tako da se najbolji dijelovi jedu praktično bez dodataka, dok se lošiji dijelovi i iznutrice jedu u umaku od češnjaka i uz dodatak različitih začina. Zanimljivo je, pomislio sam, da su im seksualni običaji vrlo slični onima u narodu Dai, unatoč njihovu posve različitom duhovnom habitusu.

Priznajem da me količina i raznovrsnost vizualnih sadržaja pomalo zamorila jer smo se nevjerojatnom brzinom premještali iz jednog u drugi ambijent i jedva sam čekao da se vratimo u Kunming, Grad proljeća, kako ga zbog blage klime zovu Kinezi – da sredim dojmove i iskopam na internetu neke podatke o prostorima i ljudima koje smo upoznali.

Ručak na listovima banane

Usprkos umoru, bili smo oduševljeni ručkom koji je bio poslužen na listovima banane, na kojima je bilo svih vrsta tradicionalne hrane, riže s različitim umacima, ribe, mesa, povrća, začina i korijenja zapaljiva okusa. Ne znam koliko je točno da listovi banane u svojem sastavu imaju antiseptičnu supstanciju te su sterilni, ali definitivno je točno da je ta vrsta „tanjura“ vrlo praktična jer se poslije jela jednostavno baca i lako razgrađuje, a estetski je ugođaj blagovanja s bananina lista fantastičan.

Na povratku smo još svratili u selo Baiyang u okrugu Zhenkang i posjetili osnovnu školu. Djeca i učiteljice bili su toliko koncentrirani na nastavu da je izgledalo kao da nas i ne primjećuju. Bilo mi je zanimljivo čuti da danas u Kini 90 posto djece prima obvezno obrazovanje koje traje devet godina. Iako sam bio čuo za kinesku politiku jednog djeteta koja je započela 1979. godine s ciljem smanjenja nataliteta, saznao sam još jedan zanimljiv podatak: u kineskim gradovima bračni parovi smiju imati samo jedno dijete, dok na selu imaju pravo na dvoje ako je prvo djevojčica. Etničke manjine također mogu imati dvoje ili čak troje djece.

U Gradu proljeća, nažalost, nismo više imali vremena za nove susrete, tek za jedan vegetarijanski obrok s tofuom, rezancima i nekom vrstom poriluka u umaku od kima. U zrakoplovu iz Moskve za Zagreb Iva je sanjarila, možda o palači od žada, a ja sam bio siguran da ću se jednog dana vratiti u Yunnan i zaroniti u još nekoliko čarobnih priča i krajolika o kojima sam u Kunmingu čuo od upućenih znalaca. I ovjekovječiti ih fotoaparatom.