Irska: Put oko otoka za 7 dana

Kako izgleda zemlja u kojoj ljudi pjevaju, plešu, vesele se?

Početak putovanja

Putovanje je počelo tapkanjem u mraku. Kasno navečer sletjeli smo u zračnu luku u Dublinu, ondje odmah unajmili automobil i neko vrijeme sjedili u mraku oprezno proučavajući vozačke komande na desnoj strani. Kad smo skupili dovoljno hrabrosti, zaputili smo se do prvog prenoćišta u blizini aerodroma i tako probili led vožnje po lijevoj strani ceste. Sutradan nas je dočekalo tipično irsko jutro koje bi se dalo opisati u dvije riječi: sivo i vlažno. Jutarnja magla polako se dizala, ali se time ništa značajno nije mijenjalo jer su se sivi oblaci utaborili nisko na nebu i nisu dali suncu da osuši vlažno irsko tlo.

U takvim vremenskim uvjetima, najbolji način za početak upoznavanja irskih krajolika bila je vožnja. Cijelu avanturu zamislili smo kao kružno putovanje uz obalu u smjeru suprotnom od kazaljke na satu. Nismo htjeli razmišljati o Irskoj kao državi, ni o Sjevernoj Irskoj kao dijelu Ujedinjenog Kraljevstva, nego o Irskoj kao otoku, dijelu našega planeta na kojemu je sve zeleno. Već nakon prvih nekoliko kilometara, čim smo se malo odmaknuli od grada, Irska je opravdala svoj status zelenoga otoka. Teško je opisati što to zelenilo čini tako posebnim, ali moglo bi se reći da je trava u Irskoj zelenija.

Brú na Bóinne

Vozeći se lagano uz istočnu obalu u pravcu sjevera, zavukli smo se nakratko u unutrašnjost i posjetili arheološko nalazište Brú na Bóinne. Riječ je o skupini neolitskih spomenika koji su izgrađeni prije Stonehengea, ali i prije egipatskih piramida, oko 3200 godina prije Krista. Ondašnji graditelji dobro su poznavali pojedine astronomske i znanstvene zakonitosti. Najbolji pokazatelj je središnji grobni humak Newgrange, širok 76 metara, u čijoj se sredini nalazi skučena odaja do koje sunčeve zrake dopiru samo pri izlasku sunca na zimski solsticij.

Kako bi prisustvovali tom događaju, deseci tisuća ljudi iz cijelog svijeta prijavljuju se mjesecima unaprijed, ali samo sto slučajno odabranih sretnika dobije priliku dočekati zimu u središtu građevine stare više od 5000 godina. To što za vrijeme našeg posjeta nije bila ni zima ni jutro, a nije bilo ni sunca, nije umanjilo naše oduševljenje prolaskom uskim i niskim hodnikom sve do središnje odaje duboko u unutrašnjosti humka.

Iz pomalo klaustrofobične unutrašnjosti vratili smo se na otvorene livade i pašnjake i zaputili se prema još otvorenijim vidicima. Cesta nas je brzo dovela do obale uz koju smo nastavili svoj put ka sjeveru. U gradovima koji su nam se našli na putu nismo se puno zadržavali, priroda nam je bila puno privlačnija i kako smo se približavali samom vrhu otoka, postajala je sve grublja i sirovija.

Giant’s Causeway

Nježne obronke zamijenile su divlje klisure, s naše lijeve strane uzdizala su se surova brda, dok je s desne strane more zapljuskivalo oštre stijene. Pred sam kraj dana sunce je uspjelo nadmudriti oblake spustivši se ispod njih i zasjalo sa strane prije nego što je nestalo za obzorom. Uz taj neobičan sumrak, u mojoj je glavi polako počelo svitati, počeo sam osvještavati djelovanje prirode na raspoloženje stanovnika ovoga otoka.

Prenoćili smo u malenom i mirnom selu Ballintoy na samom sjeveru. Odmorište je imalo tek nekoliko kućica skrivenih uz rub šume, pokraj livade na kojoj su pasle ovčice. Ujutro smo primijetili da je cijeli ovaj kraj prepun pašnjaka s ovcama pa se tako i obližnji otok zove Sheep Island. Ipak, naše odredište nije bio ovčji otok, nego obližnji Divov prijelaz, poznatiji pod engleskim nazivom Giant’s Causeway.

Ime je dobio prema legendi koja kaže da je prijelaz koji je spajao Irsku i Škotsku izgradio irski div Fionn mac Cumhaill nakon što ga je škotski div Benandonner pozvao da se bori protiv njega. Priča o postojanju prijelaza vjerojatno je nastala zbog sličnih reljefnih oblika koji se mogu naći i na škotskoj obali, točno preko puta Giant’s Causewaya. O čemu je zapravo riječ?

Prije 60 milijuna godina vulkanska erupcija proizvela je velike tokove bazaltne lave koji su prekrili područja sjeverne Irske i zapadne Škotske. Kada se takva lava brzo hladi, prvo nastaje tamna stijena, a onda i okomite pukotine koje stvaraju visoke, pravilne, najčešće šesterokutne stupove. Na ovom ih području ima oko 40.000 i mnogi su od njih poprimili različite popularne nazive poput Dimnjaka ili Divovskih orgulja. Hodajući po njima, činilo nam se kao da koračamo po golemom pčelinjem saću. Penjali smo se i spuštali sve dok nismo došli do najisturenijeg mjesta gdje bazaltni stupovi uranjaju u more. Već milijunima godina more obrađuje grube rubove ove nevjerojatne skupine stupova među kojima ima i pravih divova od 12 metara.

P.S. Volim te Galway

Otkucalo je podne i krenuli smo dalje po zamišljenoj kružnici koja opisuje irsku obalu. Na putu su se nizali gradovi Derry, Donegal i Sligo između kojih smo prolazili nepreglednim nizinama. Sve što je pogled mogao obuhvatiti bilo je obloženo gustom zelenom travom. Upravo je ovaj dio otoka bio neiscrpna inspiracija irskom pjesniku Williamu Butleru Yeatsu, dobitniku Nobelove nagrade za književnost 1923. godine.

Njegove pjesme prepune su motiva vezanih uz krajolik, folklor i legende sjeverozapadnog dijela Irske. Ovaj je predio oduvijek bio zanimljiv ne samo pjesnicima, nego i romanopiscima koji su nemali broj puta radnju svojih djela smjestili upravo u okolicu Galwaya, mjesta u kojem smo odlučili prenoćiti.

Galway je opjevan i u mnogim tradicionalnim irskim pjesmama među kojima je najpoznatija Galway Girl. Popularnosti pjesme, ali i samoga grada, zasigurno je pridonio i film P.S. Volim te snimljen prema knjizi irske spisateljice Cecilije Ahern. Nije trebalo dugo da nas Galway uvuče u svoj film: mnoštvo ljudi na ulicama, raspjevane Irkinje i Irci, gužva u pubovima, živa svirka violina, harmoničica, drvena flauta, ples, zajedničko pjevanje refrena, visoko podignute čaše, Sláinte!

Pravo vrijeme za odlazak na plažu

Svanulo je još jedno sunčano jutro, prodavačica u slastičarnici u kojoj smo doručkovali rekla nam je da dugo nije bilo ovoliko sunčanih dana u nizu i da je ovo savršeno vrijeme za odlazak na plažu. Baš zgodno, jer zapadna obala južno od Galwaya obiluje plažama. No prije nego što smo se približili moru, nepredvidiva irska obala podignula nas je 200 metara iznad nadmorske visine. Upravo su toliko visoki klifovi Mohera, oštro odrezanog zapadnog ruba Irske koji u podnožju zapljuskuje Atlantski ocean. Obično valovi Atlantskog oceana i njegovo beskrajno plavetnilo izgledaju zastrašujuće, ali ovdje je situacija obrnuta. Ovdje su se stijene nadvile visoko nad morem i ukrotile „ovčice“ koje se valjaju na pučini.

Na vrhu klifova, kao stražari, rasporedile su se prave ovčice s jedne strane, kravice s druge, dok sve nadlijeću skupine galebova, a zagleda li se čovjek malo bolje u stijene u podnožju klifova, može razaznati takozvane morske papagaje (puffinus), vrlo neobičan rod morskih ptica. Uputili smo se nekoliko kilometara južnije i začas se našli na dugačkoj pješčanoj plaži. Nevjerojatno je da se na tako maloj udaljenosti nalaze 200 metara visoki klifovi i pješčane plaže kojima šeću surferi u potrazi za valovima. Izgleda da su mnogi poslušali savjet prodavačice iz slastičarnice i iskoristili sunčan dan za uživanje na plaži.

Odlazak na plažu u Irskoj ima nešto drukčije značenje nego u Hrvatskoj. Budući da je more prehladno za kupanje, plaža ima funkciju parka kojim se stariji šeću i čitaju knjige, obitelji se druže i objeduju na prostirkama, najmlađi se igraju u pijes­ku i skupljaju školjke. Svi su u kupaćim kostimima osim nas kojima je hladno i u vjetrovkama. Naime, sunčan dan u Irskoj znači dvadesetak stupnjeva, a ako se tome doda hladan vjetar i blizina još hladnijeg oceana, postaje jasno zašto nama baš i nije bilo do sunčanja.

Ljubljenje kamena i umijeće govora

Sljedeće odredište bilo je mjestašce Killarney, gdje smo noćili u kolibi napravljenoj prema uzoru na stare drvene kolibe sa slamnatim krovovima. Odlučili smo cijeli sljedeći dan provesti u prirodi, u nacionalnom parku Killarney i okrugu Kerry. Uz obalu smo opet nailazili na zavučene pješčane plaže koje su se ovaj put skrivale između stijena izbočenih duboko u more.

Prolazeći uskim cesticama prema unutrašnjosti, vraćajući se prema Killarneyju, ugledali smo izgubljenu ovčicu kako zbunjeno stoji uz cestu. Pokušavala se vratiti na pašnjak, ali nije mogla preskočiti živicu. U strahu da je neki automobil ne pregazi, nakratko smo zaustavili promet, jedan gospodin nam je priskočio u pomoć i zajedno smo naveli ovčicu do mjesta gdje je uspjela preskočiti živicu i vratiti se svojem stadu.

Mi smo se vratili u Killarney, gdje smo opet noćili i sutradan nastavili naše kretanje u smjeru suprotnom od kazaljke na satu. Bili smo već skoro na samom jugu otoka što je značilo da lagano krećemo prema istoku. Ponovo su se pojavila brdašca i doline, jezera i rijeke, guste šume iza kojih se skrivaju srednjovjekovni dvorci... Jedan takav našao nam se na putu od Corka prema Kilkennyju. Riječ je o dvorcu Blarney, gdje se nalazi kamen zvan Blarney Stone.

Legenda kaže da onaj tko poljubi kamen automatski biva obdaren vještinom govorenja. Priča seže daleko u prošlost kada se graditelj dvorca obratio božici za pomoć na sudu. Ona mu je rekla da poljubi prvi kamen na koji naiđe na putu prema sudu pa je on tako i učinio. Po dolasku na sud, održao je pobjednički govor i bio oslobođen svih optužbi, a Blarney Stone je postao toliko popularan da je riječ Blarney čak ušla i u rječnik označavajući obmanjujuće govorenje.

Lagodnost življenja

Ne bih htio „blarnijati“, ali iako se Irska ne doima velikom, jedan tjedan nije dovoljan da se obiđe i iskusi sve ono što ovaj otok nudi. Naše putovanje bližilo se kraju, krug se polako zatvarao. Vozili smo se istočnom obalom put Dublina, nad cestu su se nadvile guste krošnje kroz koje su probijale sunčeve zrake. Sunce je sjalo već šesti dan zaredom, kažu nam Irci da ne pamte kad se zadnji put to dogodilo. Zelena nam se boja za kraj putovanja odlučila pokazati u svim svojim nijansama, a za takav efektan završetak zaslužan je nacionalni park Wicklow.

Jednom sam negdje pročitao da zelena boja smiruje i opušta, da simbolizira stabilnost, svježinu, nadu, rast... Sličan učinak ima i plava boja, veže se uz smirenost, razumijevanje, povjerenje, smatra se korisnom za um i tijelo. Okupani zelenom i plavom bojom, moj um i tijelo počeli su osjećati ono što je, zaključio sam, pokretač vesele irske naravi, a to je bezbrižnost ili bolje rečeno – lagodnost življenja.