Borneo - srce divljine

Treći po veličini otok na svijetu

Malezijska kuhinja

Grad u kojem sam započeo istraživanje otoka bio je Kota Kinabalu, glavni grad malezijske države Sabah, smješten na sjeverozapadnoj obali. Tu me najviše oduševila noćna tržnica: mjesto gdje sam nepcem proputovao cijelu malezijsku gastronomiju. Malezijska se kuhinja temelji na svježim namirnicama, a s indijskim i tajlandskim začinima čini, kako mnogi tvrde, jednu od najboljih svjetskih kuhinja.

Raznoliki mirisi putovali su zrakom među veselom masom koja je glasno razgovarala i uživala u druženju. Mještani imaju običaj objedovati na tržnici svake večeri jer su cijene pristupačne čak i za njihov skromni standard. Rado sam im se pridružio svake večeri, a oni su spremno sa mnom dijelili i hranu i priče. Tih sam dana brodom posjetio Manukan i Mamutik, dva pješčana otočića u tirkiznome Južnokineskome moru. Jacques Cousteau opisao je ovaj arhipelag kao jedno od najboljih mjesta za ronjenje na svijetu.

Hodao sam po tankome sloju pijeska na obali s tek pokojom palmom i promatrao savršenu, tanku liniju pučine. Vjetar je nosio miris oceana, a melodiju cvrkuta i pjeva ptica remetili su tek pokoji val i šuštanje palmi. Pronašao sam potpuni mir. Dok sam sjedio na plaži, iza mene među raslinjem zašuškalo je lišće. Plašljivo se pojavio varan, a ja sam ga promatrao potpuno iznenađen i pomalo prestrašen. Kad me opazio, brzo je nestao u džungli.

Ljudi iskrena i neiskvarena duha

Moje sljedeće odredište bio je Nacionalni park Kinabalu, područje divljine u podnožju planine Kinabalu visoke čak 4095 metara. S obzirom na to da sam tu namjeravao ostati nekoliko dana, pronašao sam smještaj u jednoj od gostinjskih kuća u malenom selu Kundasang nedaleko od parka. U to selo došao sam jedino zbog jeftinog smještaja, pa nisam puno očekivao, no kako sam već mnogo puta doživio, gotovo te uvijek oduševe stvari od kojih najmanje očekuješ.

U selu je bila tržnica povrća: šareno i simpatično mjesto koje vode mještani, pripadnici etničke skupine Dusun. Na toj sam se tržnici osjećao kao da sam se vratio nekoliko stotina godina unatrag. Ljudi su me oduševili svojim iskrenim i neiskvarenim duhom te jednostavnim načinom života. Iako loše govore engleski, trudili su se pronaći način i sa mnom započeti prijateljsku komunikaciju.

Nacionalni park Kinabalu

Odmah nakon dolaska sjeo sam u obližnji kafić ne bih li se sklonio od kiše te sam proveo poslijepodne ispijajući teh tarik, crni čaj s mlijekom, nezaobilazno piće u Maleziji. Tijekom cijelog boravka na Borneu pratila me kiša. Najčešće su to bili kratkotrajni i jaki pljuskovi zbog kojih bi se, u kombinaciji s visokim temperaturama, krajolik na nekoliko sati izgubio u gustoj magli. Sjedio sam i promatrao kako magla isparava, a veo se diže i otkriva veličanstven panoramski pogled na oštru, nazub­ljenu, granitnu krunu Kinabalua, najviše planine između Himalaje i Nove Gvineje.  

Iduće sam se jutro zaputio prema parku. Nacionalni park Kinabalu, u kojem uspijeva više od 4500 biljnih i životinjskih vrsta, osnovan je 1964. godine, što ga čini jednim od najstarijih parkova u Maleziji. Ujedno, to je prvi malezijski park pod zaštitom UNESCO-a. Svjež planinski zrak koji miluje nosnice, moćni i glasni vodopadi koji se gube u raspršenim kapima, neprohodne staze kroz džunglu, neobični kukci i biljke mesožderke zaokupili su moju pozornost te sam nekoliko idućih dana proveo lutajući prirodom i svakodnevno otkrivajući nove slikovite krajolike.

Cvijet leševa

Nezaobilazan dio probijanja kroz džunglu bile su pijavice – neugodne, ali potpuno bezopasne životinje koje su već prvi dan uspjele pronaći put do mojih nogu dok sam fotografirao. Iako su bezopasne i ugriz im je bezbolan, svejedno mi ih nije bilo ugodno vidjeti na svojoj koži. Dok sam hodao obraslim stazama osluškujući zvukove džungle i pjev ptica, osmjehnula mi se sreća i pronašao sam ono čemu sam se nadao dok sam proučavao floru Bornea – parazitsku biljku bez stabljike, lišća i pravoga korijena iz roda Rafflesia.

Zapravo jedini dio koji se može vidjeti jest njezin golemi crveni cvijet, najveći poznat među biljkama, koji živi samo nekoliko dana te se zbog toga vrlo rijetko viđa. Impresivno i potpuno nestvarno ležao je na tlu, a ja sam ga u čudu dugo promatrao. Iz biljke se širio neugodan miris trulog mesa koji privlači kukce, a od lokalnog sam stanovništva poslije saznao da ga nazivaju „cvijetom leševa“.

Palmino ulje

Moja je sljedeća destinacija bila gradić Sandakan. Vožnja iz Kundasanga bila je duga i iscrpljujuća te sam gotovo zaspao, no šokirali su me nepregledni nasadi palmi koji su se protezali s obje strane ceste, svih 250 kilometara puta. Čitao sam mnogo o tome, no nikada to nisam tako zamišljao. Dokle mi je god pogled sezao, mogao sam vidjeti samo palme, a šume se nisu ni nazirale u daljini. Kao i mnoga preostala područja divljine na svijetu, Borneo je ugrožen na više načina.

Neodrživ način poljoprivrede siromašnog stanovništva i paljenje šuma kako bi se prenamijenile u poljoprivredne površine narušio je mnoga staništa. No mnogo je veći problem u palminim plantažama u koje su posljednjih nekoliko desetaka godina počele ulagati velike tvrtke iz svih krajeva svijeta, uništavajući prašume zastrašujućom brzinom.

Palmino ulje nalazi se u svakom desetom proizvodu u supermarketima: upotrebljava se za kuhanje, u kozmetici, desertima, sapunima, a uskoro će procvjetati njegova uporaba kao biogoriva. No najveći problem nije u samim plantažama, nego u ilegalnom, neodrživom i pohlepnom načinu na koji se ta industrija širi. Vlada je često korumpirana ili potpuno nemoćna pred korporacijskim divovima, a siromašno stanovništvo nema izbora nego im prodati svoje zemljište.

Tužna i zabrinjavajuća priča

Kad biste pogledali satelitske snimke Bornea, možda biste zaključili da je zabrinutost zbog deforestacije pretjerana. Taj otok veličine Teksasa još je napola prekriven prašumom, a na planinama u unutrašnjosti nalaze se tisuće hektara nedirnutih i neprohodnih šuma u kojima još žive autohtona lovačka plemena. No jedna potpuno drukčija priča, vrlo zabrinjavajuća i tužna, leži u nizinama Bornea, koje su riznice bioraznolikosti tog područja.

Posljednjih 20 godina svake godine nestaje dva milijuna hektara prašume u nizinama, ugrožavajući vrste poput orangutana i slonova. Neke su studije pokazale da će do 2010. godine nestati sve nizinske prašume. Vlada je u međuvremenu uspjela usporiti ilegalnu sječu i izvoz, no rezultat je, nažalost, samo odgoda dana u kojem će nestati i posljednje stablo.

Centar za rehabilitaciju orangutana

Kasno poslijepodne stigao sam u Sandakan, drugi najveći grad u Sabahu, i pronašao smještaj u malenoj gostinjskoj kući. Iduće sam jutro otišao posjetiti centar za rehabilitaciju orangutana udaljen 25 kilometara od grada. Centar je otvoren 1964. godine i bio je prvi takav projekt u svijetu. Upoznao sam jednog tamošnjeg volontera, Francuza Alexandrea, koji mi je ispričao da se u centru nalaze mladi orangutani koji su bili kućni ljubimci ili su spašeni iz posječenih staništa i od ilegalnog lova. Te se životinje pripremaju za samostalno preživljavanje u divljini, a bivaju puštene čim postanu spremne.

Oduševilo me koliko je centar velik i nalik divljini; orangutani se ondje slobodno kreću svojim prirodnim staništem. U centru se tada nalazilo oko 80 jedinki. Zaista je bilo čarobno iskustvo promatrati ta čudesna bića i znati da će uskoro lutati divljinom. Osim toga, nakon šoka s palminim plantažama, bilo je lijepo čuti priču sa sretnim završetkom.

Rijetke životinjske vrste

Nastavio sam svoj put prema rijeci Kinabatangan, drugoj najdužoj rijeci Bornea, mjestu koje sam s nestrpljenjem iščekivao. Priča te rijeke istodobno je čudesna i tragična – sječom šuma za plantaže potpuno je devastirano područje u blizini rijeke, no na čudan i ironičan način to područje ima jednu od najvećih bioraznolikosti na planetu. Uz rijeku je preostao uzak sloj prašume u koji je, s obzirom na to da je okolni prostor devastiran plantažama, migrirao cijeli okolni divlji svijet.

Nakon poslijepodnevne kiše, koja je osvježila zrak, zaplovio sam s lokalnim vodičem niz rijeku. Bila je iznim­no tiha i pitoma, tek bi povremeno izvirila pokoja goletna stijena. Spazio sam nekoliko tropskih ptica jarkih boja kako prelijeću rijeku ponosno šireći krila. Sa svoje desne strane čuo sam šuškanje s obrasle strme litice te sam u gustim krošnjama opazio skupine majmuna dugorepih nosana, životinja endemičnih za Borneo, zanimljivih zbog izrazito dugačka nosa i crvenog krzna na leđima, dok im je trbuh siv, a lice narančasto.

Nevjerojatan je prizor vidjeti te životinje kako se ponosno šepure u svojem prirodnom staništu. Mogao bih sjediti i promatrati ih satima. I kao da to nije bilo dovoljno, ponovno mi se osmjehnula sreća. Moj je vodič spazio veoma rijetkog i ugroženog malezijskog slona kako se hrani skriven među stablima. Tiho smo mu prišli i promatrali ga. Sa svakim njegovim korakom mogao sam osjetiti koliko je snažan, čuti kako se grane lome pod njegovim nogama. Nažalost, posljednjih se pedesetak godina populacija tih slonova prepolovila.

Oči u oči s krokodilom

Na povratku, u sumrak, opazili smo nešto na površini vode na udaljenosti od pedesetak metara. Prvo sam pomislio kako je to grana, no grana se ubrzo pomaknula i počela rezati površinu vode, a crvene oči krokodila nakratko su zasjale i odmah nakon toga utonule u dubinu. Moje uzbuđenje miješalo se sa strahom i strahopoštovanjem.  Kao da mi sve to još nije bilo dovoljno, te sam večeri otišao na noćno pješačenje kroz džunglu. Sklisko lišće i obrasle staze jako su usporili moje kretanje. Dok sam hodao uz jednu stijenu, otkrio sam ulaz u spilju. Ulaz je bio prilično tijesan, a visina nešto niža od moje.

Tišinu u spilji razbijali su tek povremeni šišmiši leteći oko moje glave. Prošuljao sam se kroz nju, a na izlasku iz spilje na svjetlu baklje zasjala su dva golema smeđa oka. Duguljastim prstima, nalik na žablje, držao se za granu avetnjak, maleni noćni primat. Tijelo mu je bilo kratko i zdepasto, a dugačak rep visio je ispod njega. Savršeno miran promatrao me s čuđenjem, a ja sam se trudio da ga ne uplašim. To mi je bio najdraži trenutak putovanja, a iskustvo je samo povećalo divljenje i strahopoštovanje koje gajim prema divljem svijetu.

Grad zvan mačka

Konačno je došlo vrijeme da posjetim i Sarawak, drugu državu malezijskog dijela Bornea. Ime glavnoga grada Kuchinga potječe od malajske riječi kucing, što znači „mačka“. U gradu živi velik broj mačaka, a i sam grad čini se kao da će se poput mačka svaki tren protegnuti, razgibati ili odšuljati... Za razliku od nekih drugih gradova Bornea, povijesne građevine u Kuchingu uspjele su preživjeti Drugi svjetski rat i mnoge su obnovljene.

U tom su mi gradu dani zaista brzo prolazili. Bilo je dovoljno izgubiti se u uskim ulicama, odlutati za nekim mirisom ili zvukom, zaboraviti se u razgovoru s lokalnim stanovništvom...

Neobične stijene
Posljednja dva dana otišao sam posjetiti Nacionalni park Bako, smješten tridesetak kilometara sjeverno od Kuchinga. Milijuni godina erozije na tom su području oblikovali kilometarske pješčane plaže, okružene velikim strmim stijenama koje izgledaju poput zidova. Iz mirne površine mora izdižu se crvenkaste stijene svakakvih oblika – boja potječe od željeza koje se nalazi u njima. Potpuno nespreman i nepripremljen, čekajući da se oslobodi moj smještaj, prošetao sam nekoliko kilometara dugom stazom u parku.

Prvi dio puta probijao sam se kroz džunglu te sam brzo potrošio sve zalihe vode. Znoj se cijedio s mene, a na licu mi se mogao vidjeti umor. Došao sam do keranga, specifičnih vrlo kiselih staništa, čiji naziv na malajskom znači „zemlja na kojoj se ne može uzgajati riža“. U ovome dijelu nije bilo raslinja, nego samo brojnih niskorastućih mesožderki. Naivno nisam računao na to da je sunce ovdje nekoliko puta jače nego u džungli s obzirom na oskudnu vegetaciju. Iscrpljen i s glavoboljom, jedva sam se uspio vratiti. Nažalost, bilo je prekasno pa sam posljednjih nekoliko dana putovanja proveo u krevetu, a sunčanica je polagano mučila moje tijelo.

Što još reći o Borneu? Mnogi će se složiti da je to jedan od najljepših kutaka preostale divljine na planetu, s čudesnom florom i faunom, prekrasnim i velikodušnim ljudima. Također će se složiti da još nije kasno za očuvanje tog otoka. Potrebno je samo pronaći način za očuvanje tog blaga: promijeniti stare ideje, prihvatiti nove istine i pronaći nove modele očuvanja divljine.