Venecija - san pod mjesečinom

Šteta što tone

Serenissima...

Vaporetto je smjelo klizio između otoka La Giudecca koji se prostire s desne strane (na jugu) i same povijesne jezgre s lijeve strane. Prizor koji se na tom pjenušavom putu otvarao nikad neću zaboraviti. Ako ste se ikad pitali može li čovjek budan sanjati, zakoračiti u one divne, zlaćano-magličaste predjele na renesansnim uljima, evo odgovora – moguće je. Vaporetto kao da je bio brod Petra Pana i kao da smo odlazili u Nigdjezemsku. Jer ti prizori i nisu više s ovoga svijeta. Takav grad, takvo mjesto ne postoji više nigdje, osim još samo tu, u svojoj vremenskoj ograničenosti.

Ili, kako mama kaže, šteta što tone. Goethe je s ljubavlju Veneciju nazvao najvećom dabrovom republikom jer ona je podignuta na milijunima zbijenih balvana, usred močvarnog tla, na sjeveru Jadrana, u laguni između ušća rijeka Po i Piave.

Iz one tipične maglice što se diže za toplih dana ponad voda, nicali su karakteristični sfumato prizori sa starih razglednica i slikarskih platna: palače, crkve, bijeli kamen, obrubi od zlata, ružičasta, narančasta pročelja... Neki dalek, nestvaran, snovit svijet. Sanjam li ja to? U grudima samo čista ljubav i sreća. Ne čujem prijatelje na vaporettu, čujem samo šum vode, i valove koji izgovaraju jedno sjetno ime: Serenissima... Serenissima...

Zbog nemoći da se njena ljepota opiše samo jednom riječju, Venecija je dobila brojne nadimke: Grad Svjetlosti, Grad Vode, Grad Mostova, Dominantna... No, meni se nekako u ovome trenu najviše činilo da je spokojna. Najspokojnija. Serenissima. Ne brine je više prošlost iako ona sama jest prošlost, no distancirana od svega. Dragulj mora, grad s onu stranu dobra i zla. Razmišljah, ako se i za koji grad to može reći da je s onu stranu dobra i zla, onda je to Venecija. Podignuta na muci i boli mnogih ljudi, u ime koje su posječene čitave šume i ogoljele čitave planine, stasala je u najljepšu princezu renesanse i baroka.

Trg koji nikad nije prazan

Sam prilaz vapporetta Uvali svetog Marka (Bacino di San Marco), prema Duždevoj palači i poznatom Zvoniku (Campanile) doživljaj je koji sebi nema ravna. Nakon plutanja u balonu onostranog slijedi silazak na rivu i sudar s tisućama turista, škljocanje, uzdasi, gužva, guranje... Kažu da su doista rijetki dani kad se Venecijom može normalno hodati, uglavnom se stalno krećete u gusto zbijenoj masi.

Prvo kuda vas put vodi s rive jest popločan prostor pokraj 99 metara visokog, od crkve odvojenog, zvonika, pa pokraj Duždeve palače (Palazzo Ducale), do Trga svetog Marka (Piazza San Marco), veličanstvenog, kićenog, raskošnog prostora dužine 175 metara i bazilike svetoga Marka (Basilica di San Marco). Izlazak na trg koji za visokog vodostaja zna poplaviti („šteta što tone“) donosi novi val neopisive sreće i radosti prizora.

Trg svetog Marka glavni je trg u Veneciji, njezino središte i mjesto održavanja mnogih venecijanskih festivala. Teško će se dogoditi da možete slikati pročelja i trg s manjim brojem ljudi ili, ne daj bože, prazan. Prepun je raznih turističkih, vođenih grupa, no ono što vrijedi za sve druge prilike, ovdje je naprosto marginalno: gužva ne postoji, ljudi ne smetaju jer ste ionako zatečeni ljepotom i nevjerojatnom snagom, širinom i božanskom nadahnutošću ljudske kreacije.

398 mostova

Čovjek je uz ovakva djela u kamenu, opeki ili drvu naprosto jako sitan i skroman. Ovaj je trg samo za pješake, promet se ionako odvija kroz 175 kanala, koliko ih Venecija broji. Nad tim kanalima uzdiže se 398 mostova i moram priznati da sam se čudila kako to da je najveći venecijanski kanal, Canal Grande, od svih tih 398 mostova dobio svega tri. K tomu je, do sredine 19. stoljeća, imao svega jedan most, Ponte di Rialto.

Na Trgu svetoga Marka smještena je i bazilika svetoga Marka, najpoznatija venecijanska crkva, iako ne i najveća. U Veneciji ima čak 124 crkve iz raznih razdoblja, podignutih u bizantskom, gotičkom, renesansnom i baroknom stilu. Bazilika svetoga Marka podignuta je u 11. stoljeću, ali je tek od početka 19. stoljeća sjedište venecijanske nadbiskupije. Njezina unutrašnjost prepuna je pozlaćenih bizantskih mozaika, a pod je, zbog brojnih poplava, naboran. Neobičan kontrast.

Spojena je s Duždevom palačom sagrađenom u gotičkom stilu. Palača je uvijek bila rezidencija vladajućih duždeva koji bi se tu uselili nakon što bi bili izabrani da vladaju Republikom. Cijeli ovaj kompleks, s bazilikom, Duždevom palačom i zvonikom dovoljno je impresivan da tu provedete više od pola dana.

Uznesenje Djevice

Osobno sam, međutim, prilično čvrsto inzistirala na tome da pronađemo crkvu Santa Maria Gloriosa dei Frari u kojoj se krije Tizianov rad Uznesenje Djevice. Malo je smiješno reći krije jer je riječ o najvećoj oltarnoj slici u Veneciji, platnu promjera gotovo 7 x 3,5 metara. Ovdje valja naglasiti kako je Venecija zbog svojih brojnih uličica, kanala i mostova grad u kojem lako možete zalutati, a ova crkva baš i nije bila na ruti koju smo si inicijalno bili zadali još u autobusu.

Zato je društvo, prije polaska u nesigurno, htjelo baciti pogled na Most uzdaha (Ponte dei Sospiri), gdje su uzdahe onih koji su zadnji put kroz prozorčić mosta gledali u slobodni svijet, prije odlaska u zatvor iz kojeg se, uglavnom, nisu vraćali, zamijenili s uzdasima nestrpljivih turista željnih finog talijanskog cappuccina. Crkvu smo ipak brzo pronašli, valjda u želji da realiziramo i ono neobavezno i lijepo druženje u nekoj maloj trattoriji i poslije na kavici uz sabiranje dojmova.

Kava na kanalu Grande

Jesam, tu sam sliku vidjela u monografijama, no vidjeti takav rad uživo ipak je nešto posebno. Ni društvo mi na kraju nije ništa zamjerilo. Tizianu su trebale dvije godine da je naslika (a meni je teško napisati nekoliko kartica teksta u dva tjedna... To je razlika između smrtnika i genija!). Ova je slika Tiziana vinula među najveće europske slikare.

Uz baziliku svetoga Marka i crkvu koju smo netom napustili, svakako treba spomenuti i najznačajniju baroknu građevinu Venecije, crkvu Santa Maria della Salute, podignutu u znak zahvalnosti zbog suzbijanja kuge u 17. stoljeću. Smještena je na rtu između kanala Grande i uvale svetoga Marka. Ova atraktivna lokacija čini je najčešće fotografiranom crkvom, ne samo u Veneciji nego i u cijeloj Italiji. Nismo je posjetili jer je bilo vrijeme da pronađemo neku hranu, a za to su nam još kod kuće savjetovali da „nestanemo“ u sporednim uličicama, što dalje od kanala Grande, jer ćemo tako puno povoljnije proći. O talijanskoj hrani i kavi ne treba mnogo trošiti riječi, ti okusi ostaju s vama još neko vrijeme.

Peggy Guggenheim

Popodnevna šetnja gradom-spomenikom ponudila je dodatne veličanstvene prizore jer Venecija, uz crkve, obiluje i grandioznim palačama. Uz Duždevu palaču, najpoznatija je „zlatna kuća“, Ca’ d’Oro. Smještena je na glavnom venecijanskom kanalu (Canal Grande) i zbog pozlaćene dekoracije na pročelju smatra se najljepšom palačom Venecije.

U manjoj i skromnijoj palači Venier dei Leoni, no ipak lijepo smještenoj na istom kanalu, trideset je godina provela velika ljubiteljica i kolekcionarka modernističke umjetnosti Peggy Guggenheim, a ta je palača, zajedno s njezinom zbirkom, danas otvorena posjetiteljima. Priznajem, uspjela sam društvo nagovoriti da skoknemo i do nje, jer nije bila suviše daleko od naše finalne postaje kod Akademije (Gallerie dell’Accademia). Prijatelji su mi rekli da se upravo tu, u blizini mosta kod Akademije (Ponte dell’ Accademia), jednog od ona tri na kanalu Grande, može popiti izvrsna kava, a konobari su uvijek nasmijani i susretljivi.

Poljubac ispod mosta

U suton smo promatrali gondole, prelijepe male lađe koje elegantno klize kanalima. Njihova nas je priča vrlo nadahnula: u neka davna i opulentna vremena vlasnici gondola su se malo zaigrali, željeli su pokazati svu raskoš i sjaj svoje kuće, svoga računa, i jako im je godilo vrlo vidljivim učiniti svoje neizmjerno bogatstvo, pa su gondole bivale sve veće, sve kićenije, stvari su poprimale nevjerojatne razmjere i onda je dužd naprosto morao intervenirati.

U drugoj polovici 17. stoljeća donesena je Uredba za suzbijanje rasipništva (jasno je da smo procijenili kako takva uredba ne bi ni nama škodila!) kojom je definiran današnji izgled gondole: crna, duljine 11 m, širine 1,75 m i težine 700 kg. E basta! – rekli bi Talijani. Pardon, Venecijanci. U neka davna vremena Venecijom je prometovalo čak 14.000 gondola! Danas ih je u optjecaju oko 500 i prava su turistička atrakcija. Osobito zbog legende koja nalaže da, ploveći gondolom ispod mosta, svakako trebate poljubiti osobu koju volite jer to jamči vječnu zaljubljenost.

Najljepša pod mjesečinom jer joj se ne vidi prljav vrat

U suton su počele polako igrati sjene, tad je Venecija tek postala ono što ona doista jest, mistična dama pod maskom. Theodor Fontane je, aludirajući na logične mirise kanala i (pokoju) nečistoću grada, bio malo drzak kad je govorio da je riječ o djevojci koja je najljepša pod mjesečinom jer onda joj se ne vidi prljavi vrat. Venecija je, dakle, navukla svoju masku i počela nježno kliziti pod mjesečinom, onako kako to čine i one elegantne prilike tijekom venecijanskog karnevala.

Duga je povijest maskiranja u Veneciji, a ovakav grad vas jedino i može zvati upravo na to, hvatanje sjena, stvaranje mistike, brisanje u javnosti percipiranog identiteta. Maske su tu da nas obrane od nas samih, od istine koja nije uvijek ugodna, da živimo nekakve uloge, da malo pustimo Dioniza u sebi. Jasno je da su se Venecijanci neprekidno željeli maskirati, no i ta je priča, poput one s gondolama, uzela maha pa je i igra skrivača zauzdana uredbom po kojoj se maske smiju nositi samo u razdoblju od blagdana Sv. Stjepana do Pepelnice.

Bauta

Venecijanske se maske izrađuju od gipsa i zlatnih listića, ručno se oslikavaju i ukrašavaju perjem i dragim kamenjem. Najpoznatija maska je bauta koja pokriva cijelo lice, nema otvor za usne (nema koketiranja, uživanja u domjencima, čista mistika!) i na njoj je puno pozlate. Ona je baš za mene! Posve me skriva i omogućuje transcendenciju u neko mitološko biće. Popularna je i moretta, ovalna maska s crnim baršunom i velom.

Nekad su je nosile žene prilikom posjeta samostanu, no kako je ovo maska koja doista naglašava ljepotu i ženstvenost, danas se za nju mnoge žene odlučuju neovisno o svom cilju kretanja. Treća popularna maska je larva, to je ona tipična bijela venecijanska maska koja pokriva gornji dio lica, uz nju se nosi plašt i šešir (često trorog). Izrađena je od voska i fine tkanine, i omogućuje... flert na mjesečini!

Rodit će se ljubav...

Napuštajući ovo mistično mjesto, to nepoznato lice iza prekrasno oslikane maske, Venecija je u mojem sjećanju ostala princeza koja sniva pod mjesečinom. Ona je samo san i to jedan od onih snova koji polako sipe, poput pješčanoga sata. I ona doista nestaje na takav način, godišnje po dva milimetra, sustavno, polako, opraštajući se svojom nenadmašnom ljepotom. I iako pjesma kaže kako je dovoljno „pod mjesečinom se provozati gondolom“, te da će se „u susretu osmijeha i zavodljivog pogleda roditi ljubav“, iako je u konačnici rodno mjesto slavnog zavodnika Casanove, ovaj grad ne vežem uz ljubav i ljubavnike. Tu čast ostavljam Parizu.

Venecija je u mojim mislima grad misterija, tajni, skrivanja, polusjene, mjesečine, neko mjesto koje postoji između sna i jave. Ona je, zapravo, grad sanjara. Pisaca, slikara i pjesnika. A njihove ljubavi žive u njihovim djelima, maskirane, na mjesečini.