Božić u New Yorku: Gdje bajke postaju stvarnost

Kao mali Vito

Tada, kao i danas, bojala sam se iste stvari – da nešto slučajno ne pođe po zlu i da me ne vrate kući. Tome strahu su pridonijela neka prijašnja odbijanja viza, ali i kultna scena iz Kuma kad malog Vita kredom označavaju kao osobu koja će još neko vrijeme provesti u karanteni, prije nego što dotakne tlo Novoga svijeta.

Srce svijeta

Ništa se od toga nije dogodilo. Veseli carinici postavljaju šaljiva pitanja i puštaju me sa srdačnim „welcome“ u grad koji nikad ne spava. Mojoj radosti nema kraja! Budući da sam došla na kratko, nemam vremena za pokuse pa iz zračne luke uzimam taksi do Manhattana. Njujorški taksi nudi flat rate za pedesetak dolara i ako je promet normalan, za malo manje od sat vremena bit ćete u srcu svijeta.

Blaženi jet lag ispunjava me budnošću i adrenalinom čak i nakon iscrpljujućeg putovanja od devet sati pa nakon što ubacujem stvari u svoju sobu u hotelu Cosmopolitan, u četvrti Tribeca, odmah izlazim u bučni grad.

Pošten, topao i zdrav obrok za malo novca

Četvrt Tribeca financijski je puno stradala nakon napada na Blizance, pa je Robert de Niro s filmskom producenticom Jane Rosenthal i građevinskim investitorom Craigom Hatkoffom 2002. osnovao Tribeca Film Festival, kako bi vratili vitalnost tom dijelu grada. Tribeca se danas smatra najsigurnijom četvrti na Manhattanu, a poznata je po rezidencijama slavnih umjetnika i glumaca. Ja, dakako, nisam vidjela nijednog. Ili ih nisam prepoznala u „svakodnevnom“ izdanju.

Sedam je uvečer, snijega nema, prohladno je. U mnogo me je navrata te zime neka viša sila vodila u pravom smjeru, iako sam mislila da lutam. Koraci su me vodili pokraj trgovine Whole Foods, mjesta gdje se za malo novca može dobiti pošten, topao i zdrav obrok, što je bila dobra informacija za nadolazeće dane, jer ne bi bilo dobro da me uhvati „monstruozna glad“ usred luksuzne Pete avenije, gdje bih za obrok ostavila malo bogatstvo.

Barnes&Noble

U istom je bloku knjižara Barnes&Noble, mjesto gdje putnik namjernik može popiti kavu, pojesti kolač i uživati u beskrajnom moru najrazličitijih naslova, uronjen u san o tome da izdavaštvo ipak nije propalo. Knjižara radi do devet navečer, i to je vrijeme dokad i ja u njoj ostajem.

Zasad još ne ostavljam puste dolare, procjenjujem, blizu je hotela pa još stignem promisliti čime ću opteretiti svoje kofere. Pet minuta šetnje od knjižare, i dalje držim isti pravac (zapad) po istoj ulici (Warren Street) i izbijam na rijeku Hudson. Udišem svjež njujorški smog na obali rijeke i lagano se osvrnuvši ulijevo ugledah užarenu baklju u daljini...

Kip slobode

Nekome tko nije cijeli život sanjao da će barem na kratko doći u Ameriku, trenutak susreta s „damom od slobode“ ne znači apsolutno ništa. Meni je Kip slobode simbol utopije o kojoj sam zalud sanjala gotovo cijelu mladost, možda zato što je rodbina pristizala iz te zemlje neograničenih mogućnosti puna priča o vlastitim uspjesima.

Jasno je da sam kao odrasla osoba raskrinkala tu prijevaru, no neke je zapise u srcu teško izbrisati. U tome trenutku, na obali rijeke Hudson, ja sam već drugi put bila na američkom tlu, ali sam prvi put osjetila da sam doista stigla ondje gdje sam trebala stići.

Prijatelj mi je još u Zagrebu tumačio da ne gubim vrijeme na obilazak Kipa slobode, karta je skupa, dugo se čeka, izgubit ću cijeli dan, a idem na kratko. Otpisala sam tu pustolovinu, uvjerena kako ću kip vidjeti nekom drugom prigodom. Prosinačka večer, prva u Velikoj Jabuci, odmah je odmotala svoj prvi poklon. Prepuna blagoslova i s osjećajem da je netko ili nešto sa mnom, neka čudna energija, vibracija i ritam, vratila sam se u hotel i zaspala snom pravednika.

Grad u kojem vlada čovjek

Drugi dan bio je predviđen za must have ovoga putovanja. Crvena metro linija, broj 1, kultno mjesto svih krimića, vozi me prema sjeveru Manhattana, up town. Njezin ritam, dok tutnji pokraj čeličnih stupova, vrlo mi je poznat. Njime kao da vibrira cijeli grad. Čula sam ga u špici nekada popularne serije Njujorški plavci, čula sam ga i u brojnim drugim filmovima.

Izlazim u tome ritmu tri stanice prije najluđeg trga na svijetu, Times Squarea, i još malo odgađam ulazak u adrenalinsko ludilo. Tu, na zapadnoj 28. ulici (W 28th St), pokušavam ponovo otkriti gdje je istok, a gdje zapad. Zanimljivo je da se odlično snalazim u svim gradovima svijeta, osim u američkim. Tu redovito sve promašim.

Ipak, New York je grad u kojem vlada čovjek, kako je svojedobno rekao Hercule Poirot, pa ulice, lijepo, pod pravim kutom posložene i pobrojane, nude lakoću kretanja. Ono što tražim opet je zapravo kartolina iz paralelnog svijeta mojih sjećanja. Ondje je pohranjeno mnogo slika iz bezbroj odgledanih filmova. Sada kao da kročim svim tim setovima i na svakom uglu očekujem vidjeti Audrey Hepburn, Ala Pacina, Meg Ryan, ludu Sarah Jessicu Parker...

Ljubav u knjižari Rizzoli

Iz jedne od ljepših ljubavnih priča snimljenih 1984., Falling in Love (Biti zaljubljen) pamtim scenu susreta Roberta de Nira i Meryl Streep u knjižari Rizzoli, baš uoči Božića. Smještena je nekoliko blokova dalje, na križanju Broadwaya i 26. ulice, i doista je posebno mjesto, klasičnog pročelja, elegantnog interijera nadsvođenog lukovima, s raskošnim lusterima koji ugodno osvjetljavaju police od pedantno obrađenog i rezbarenog drva.

U ovoj se knjižari ponajprije mogu pronaći monografije, knjige o arhitekturi, dizajnu, modi, fotografiji... Manje je zatrpana onim što volimo zvati šund literaturom. Kat nudi i nosače zvuka, a tu uspijevam pronaći neke glazbene CD-e za koje sam bila uvjerena da više i ne postoje.

Kad već govorim o glazbi, jasno je da u svim knjižarama, trgovinama i lokalima sviraju božićne pjesme, no ono čemu sam se svih tih dana čudila jest količina raznovrsnih verzija starih hitova kao i brojne nove pjesme. Zvuči nevjerojatno, ali nijedna se pjesma u tih šest dana nije ponovila! A Last Christmas nijednom nisam čula.

Mir katedrala

Priznajem da imam dvije velike slabosti, jednu sam već uspjela odati, to su knjižare, a druga su – katedrale. Ulazim bez srama u sve crkve svih konfesija gdje me puste. Obožavam mir katedrala, arhitektonsku izvedbu, male niše s lučicama ispred svetaca. Njihova tiha unutrašnjost sušta je suprotnost bučnome gradu i često su najbolje mjesto za predah i kontemplaciju.

Na području cijelog New Yorka ima najmanje 18 katedrala, a na Manhattanu je najpoznatija katedrala Svetog Patrika (St. Patrick), koja će me uskoro očarati, i katedrala Svetog Ivana apostola (St John the Divine) čija je gradnja započeta 1892. i još nije dovršena (gradi se originalnim, starinskim metodama, u gotičkom stilu) pa je Njujorčani u šali zovu katedralom Svetog Ivana nedovršenog.

Milijuni želja Times Squareu

Dan je bio ispunjen sitnim guštima: knjige, crkve, male trgovine prepune slatkog accessoirea, kavica tu, kolač tamo... A uvečer, oko sedam, veliki trenutak. Izbijam na trg Times Square. Mjesto osvijetljeno tisućama reklama, ponajprije za mjuzikle koji se izvode na daskama Broadwaya (biram Mary Poppins, neka sve do kraja ostane bajka!). U blizini je turistički centar gdje se nudi mogućnost da na šarenom papiriću zapišem svoju želju.

Na Staru godinu milijuni tih papirića lete upravo ovim trgom u trenutku kad se jabuka spusti i otkuca ponoć. Milijuni želja, koja snažna energija! Ispisujem svoju i podignuta djetinjom nadom da bi to moglo nešto značiti, izlazim i probijam se kroz gusto natiskanu gomilu turista koji škljocaju, vrište, pjevaju, jure ili u nevjerici samo ukočeno zure. Dođe mi da plešem!

Anđeli!

Nakon dobrih 45 minuta jedva se čupam iz matriksa, u strahu da me svjetla ne hipnotiziraju i jurnem kroz 47. ulicu u pravcu Šeste, pa Pete avenije. Skrećem lijevo, ne moram se orijentirati jer vidim da rijeka ljudi teče u tom pravcu. Da snimam film, a svi ti dani jesu kao da hodam kroz scene raznih filmova, sada bih stavila usporeni snimak i čulo bi se samo moje srce koje kuca u ritmu metroa. Još pet koraka, još dva, još jedan...

Evo ih! Anđeli! Dvanaest anđela izrađenih od žice, ukrašenih svjetlima, s podignutim trubama, dekoracija je koja ovaj prostor ispred Rockefellerova centra krasi svakog Božića još od 1954. godine. Izradila ih je kiparica Valerie Clarebout. Nisu to samo anđeli od žice. Sva energija koja se sjatila oko njih, svi ti zadivljeni pogledi, glazba i noć koja sluti na pokoju pahulju snijega, sve je to dio jedne šire slike, velike energetske lopte ispunjene samo oduševljenjem, razdraganošću, ljubavlju, uzdasima, osmijesima...

Tko bi spavao u ovakvom gradu

Ova je večer puna zanosa i vjerojatno svi misle kao i ja – što se dogodi u New Yorku, ostaje u New Yorku (osim ako te urednica natjera da napišeš nešto o svome adventu u tome gradu). Mogu od oduševljenja čak pustiti i suzu, sutra ću svima reći da sam bila cool, pravi turist intelektualno-ljevičarske provenijencije koji ostaje hladan na kapitalističko-konzumerističke podražaje. Uzgred, ništa se tu ne naplaćuje.

Samo stanete pred anđele i možete tako cijelu noć. I da ostanete cijelu noć, s vama bi tu ostali i svi drugi, ovdje nema trenutka kad je pusto. Ovaj grad doista nikad ne spava. A i kako bi spavao pokraj takvog prizora! I opet, u strahu da me san ne uzme zauvijek, teškom se mukom trgam od magnetskog prizora i koračam dalje. S druge strane ulice, odmah nasuprot, nalazi se robna kuća Saks koja i sama ima svoju božićnu tradiciju. Njezini izlozi uvijek pričaju neku priču, i tu ljudi u redovima čekaju da im se približe i potom laganim korakom od izloga do izloga „pročitaju“ ovogodišnju snježnu bajku.

Katedrala svetog Patrika

Nešto niže, niz Petu aveniju, između visokih zgrada od čelika i stakla, smjestila se neogotička građevina, kao ostatak neke davno prohujale civilizacije. To je katedrala Svetog Patrika. Sagrađena je potkraj 19. stoljeća (1878.), dakle, otprilike kao i naša, zagrebačka katedrala. S već spomenutom navikom da ulazim u crkve, i u ovoj sam potražila utočište od buke grada.

Opet jedan od onih trenutaka kad sam pomislila da me je neka viša sila ovdje dovela. Jer baš je tada u crkvi svirala gitaru mlada žena, čini mi se latinoameričkog podrijetla, čiji je nevjerojatno čist, kristalni glas odzvanjao katedralom, sve visoko do zadnje točke u svodovima. Ljudi su se ukipili od ljepote zvuka. To se ne doživi svaki dan. Samo sam se jednom tako „smrznula“ na ljepotu glasa, a to je bilo na koncertu Terese Salgueiro, portugalske zvijezde fada.

Sve što sam imala reći na kraju ove priče jest: ova večer je sveta. I takva je ostala u  mojem srcu do dana-današnjega. Čini mi se da ću zauvijek ostati zaražena mišlju o tome kako su anđeli uvijek prisutni, da mi pomažu i vode me kroz život.

Nove uspomene

Petu ću aveniju posjetiti još jednom tijekom toga boravka u New Yorku, za dana, u želji da vidim još jednog anđela, Audrey, da je možda uhvatim kako jede donut i pije kavu, onako elegantna, s punđom, ispred izloga Tiffanyja.

Dijete koje ranih sedamdesetih nije imalo crtiće u boji, raskošne lutke i gadgete, a vrh božićnog doživljaja bila mu je jutena vreća s orasima, mandarinama i bombonima, sada je nakinđurilo svoje uspomene na raskošne Božiće gledajući predstavu Mary Poppins i uživajući u božićnom spektaklu (Christmas Spectacular) u Radio City Music Hallu, gdje su, kunem se, pokloni letjeli zrakom, brojni kositreni vojnici, princeze i Djedovi Božićnjaci plesali kao jedno.

Moj odlazak iz New Yorka sličio je na tantrume djeteta koje odvlačite iz lunaparka, no srećom, New York nema fontanu u koju treba ubaciti novčić da biste se vratili, on vas neobavezno in continuo zove da dođete. I vi se u njega vraćate opet, i opet, i opet…