Gana - biti sretan, biti voljen i pronaći mir

Barbarino selo

Ona je došla da ostane

Selo Langma leži uz Atlantik. Proteže se duž crvene ceste koja djeluje kao da je zaboravljena od svih, s brojnim raštrkanim drvenim kućicama za koje se na prvi pogled čini da u njima nije moguće živjeti. Pa ipak, u njima je vrlo živo. Dio te provincije je i Barbarino selo, koje poznaju svi starosjedioci.

Barbara je u Ganu prvi put došla prije dvanaest godina i ostala. U netaknutoj prirodi sagradila je kućicu. Stvorila je vlastiti svijet, izgradila novi život, ganski prijatelji postali su njezina obitelj. Polako je gradila veze između ganske i europske kulture. Zanimanje za Barbaru koja živi „tamo negdje dolje“ postajalo je sve veće. Njezina ashanti kuća dobila je društvo, počelo je nastajati selo s ashanti i nzulezu kućicama koje mu daju poseban čar.

Mjesec dana proživjela sam među starosjediocima, s njima doživljavala sve što je nama nerazumljivo. Za mene je to neprocjenjivo iskustvo. Naučila sam jako puno.

Poput velike obitelji

Šetnje uz Atlantik prije izlaska sunca svaki su me dan podsjećale na to koliko je čovjek malen. Beskonačne pješčane plaže, valovi koji se poigravaju s vjetrom i stazu posipaju školjkama… Ljubazni domaćini koji, unatoč teškom životu, uvijek pozdravljaju s osmijehom, djeca koja za svoje obitelji nose vodu u posudi na glavi ili se vraćaju s polja, i to prije odlaska u školu, veselo mašu i pitaju: „Kako ste?“ Kad se ribari uvečer vrate s ulovom, njihove ih žene dočekuju na obali da razvrstaju ribu. I pritom se druže, čuje se smijeh i razgovor. Svi izgledaju kao velika obitelj.

Gana ima mnoga prirodna bogatstva. Jedna je od većih izvoznica kakaa, drva, električne energije i boksita, poznata je po nalazištima zlata i dijamanata. Zemlja je to raznolike prirode koja ima brojne nacionalne parkove, u njoj živi više od 75 plemenskih skupina te se govori preko 45 jezika i bezbroj narječja. Službeni je jezik engleski.

Druženje kod poglavice

Imala sam priliku posjetiti pleme Nzima koje živi u srcu džungle, kamo ne vodi nijedna cesta. Do njega se stiže riječnim kanalom i čamcima u kojima veslaju mladići koji cijelo vrijeme pjevaju uz pratnju cvrkuta ptica. Rijeka je prekrivena nebrojenim lokvanjima i nakon jednosatne vožnje otvara se pogled na selo uz veliko jezero – sastavljeno od samo nekoliko drvenih kuća, škole i dviju crkvi.

Slijedi prijam kod poglavice i druženje s domaćinima koji nas toplo primaju. Djeca se za tili časak uspinju u moje naručje i dotiču me. Jedna od posebnosti plemena Nzima je provjera jesu li djeca dovoljno odrasla za prvi razred škole: ako mogu desnom rukom preko glave dosegnuti lijevo uho. Zbog toga se događa da djeca koja su manja rastom, bez obzira na svoju dob, ne mogu krenuti u školu, a visoka djeca, pak, u školu kreću prerano.

Šamanski obred

Zanimljivost plemena u Nzulezuu jest da već 600 godina živi na tom području i nikad nema više od približno 450 pripadnika. Prema tradiciji, bave se magijom, vračevi su i iscjelitelji. Uživaju osobit ugled te druga plemena prema njima iskazuju strahopoštovanje.

Posebno je iskustvo bio šamanski obred u sumrak na drvenome molu, između neba i jezera, koji se tamo negdje daleko dotiču, među bezbrojnim zvijezdama. Kad u potpunoj tišini začuješ „šššššššššššš“ koje prati lagan dašak vjetra i na kraju se sve umiri… Na prisutnost u ovom trenutku i prostoru svako malo podsjeti mrmljanje šamana koji u veliki glineni vrč dodaje razne „magične“ stvari: korijenje, prah raznih životinja, ulja, kadila… Dim koji izlazi iz vrča i obavija sve prisutne donosi blagoslov i doista se nešto pomiče u nutrini. Počinješ se otvarati sam sebi. Velika spoznaja.
Kraljevina Ashanti leži u srcu Gane.

Nakon vožnje beskonačnim cestama, koja traje satima, pojavljuju se sela koja izgledaju kao gljive što leže uz cestu, sa slamom pokrivenim kućicama od narančaste zemlje. U njima vas opet najprije mora primiti poglavica i dopustiti vam ulazak u selo, opet vas pozdravi mnoštvo djece te dočekaju sramežljivi pogledi žena. Kućice im služe samo za spavanje, u unutrašnjosti nema ničega osim jedne ili dviju amfora s vodom i nešto odjeće. Život se odvija u njihovim dvorištima, gdje suše paprike, čili, kikiriki ili prerađuju karite maslac. Među njima šeću koze, mačke, kokoši i psi. Sela imaju zajedničku kupaonicu i, možda, sanitarije.

Iz jedne krajnosti u drugu

I posjet nacionalnom parku Kakum bio je za pamćenje. Na 40 metara visine prošetala sam visećim mostovima zaštićenim mrežama i promatrala bujnu prirodu ispod sebe i njene egzotične stanovnike. Ananas, banane i kokos bili su mi nadohvat ruke. Do posjetitelja dolaze majmuni, koje možete hraniti ili samo promatrati majku s mladunčetom koja strpljivo čeka da se ono napije mlijeka.

Glavni grad Accra ima četiri milijuna stanovnika, a u njemu je moguće osjetiti bilo i bijede i raskoši, iz jedne krajnosti u drugu: tu su tržnice i vudu-market, sirotinjska naselja i predsjednička palača... Gužva na svakom koraku. No, kao da u tom, nama nerazumljivom kaosu ima nekog reda. Tako nam je vječna zagonetka njihov promet: kako im to uspijeva gotovo bez nesreća. Cestama prometuje praktično sve što postoji. Uz taksi, najugodniji i najjeftiniji prijevoz je tro-tro: veći kombi, natrpan izvana i iznutra, s dobitnom kombinacijom vozača, konduktera i svećenika. Vozni red ne postoji jer kombi kreće kad se popune sva mjesta.

U pregrijanom kombiju i u društvu preznojenih suputnika tako se može čekati satima. Dojmila me se ustrajnost i gorljivost svećenika koji je bez prestanka propovijedao i pjevao dobra tri sata, a vjerojatno i više jer je nastavio put nakon što sam stigla na svoj cilj i izašla iz vozila.

Duga ravna kosa

Nikako se nisam mogla načuditi ženama koje sam promatrala u tro-trou. Sjedile su na plastičnim sjedalima i čekale polazak, a ja sam se pitala kako na takvoj vrućini uspijevaju izdržati s vlasuljama na glavi. Vječna želja za onim što nemamo očita je i kod njih: njihova je imati dugu ravnu kosu. To postižu tako što se ošišaju potpuno kratko, gotovo izbriju glavu, a potom stave prekrasne vlasulje.

Ritam afričke kulture odražavaju njihovi plesovi uz pratnju bubnjeva i tradicionalnih glazbala. Energija, gipkost tijela, boje njihovih nošnji, sve umotano u priče iz njihove svakodnevice i prošlosti koje iznenađuju i istodobno su dirljive. Moram priznati da sam za svog boravka ondje često osjetila krivnju (možda je riječ o kolektivnom nesvjesnom) zbog toga što sam bjelkinja. Ali, život ide dalje…

Odakle izvire njihova sreća?

Naš je svijet raznolik iako svi živimo na istom planetu. Afrika mi je pokazala potpuno drukčiji pogled na životne vrijednosti. Ondje se vrijeme zaustavi, svaka se teškoća riješi, snažna obiteljska povezanost daje osjećaj sigurnosti i pripadnosti, brige jednih za druge.

Otkud izvire njihova sreća? To je bilo pitanje koje sam najčešće postavljala domaćinima. „Iznutra“, redovito je bio odgovor, popraćen stavljanjem dlana na srce. I što žele? „Životni standard“ – što znači imati krov nad glavom i svaki dan hranu na stolu.

Sve je to Gana, i još mnogo, mnogo više. Zbog onog praiskonskog u njoj i prirodnosti postala mi je vodilja za izvođenje programa osobnog razvoja naziva Idemo zajedno u Ganu? koji započinjemo ove godine i u suradnji s Barbarom Bizovičar.

Fotografije: Nataša Zupanc, Shutterstock, Profimedia