Strast i siesta u Barceloni

Tri sata ekstra

Zgrade koje ne vole prave kutove

Uostalom, znate i sami. Buñuel, Dali, Goya, Gaudí, Picasso, sv. Tereza od Isusa, sv. Ivan od Križa, Angelica Liddell, čak malo i David Trueba... Kako je moguće da se ne mogu sjetiti nijednog Španjolca koji je umjeren, a ne revolucionaran, ekscentričan…

Zatim sve te valovite Gaudíjeve zgrade s početka prošlog stoljeća bez nosivih zidova – Casa Batlló, Casa Milà, Sagrada Familia, koje ne poštuju prave kutove, nego oponašaju ljudski kostur, krljušti zmaja, fantazmagorična bića koja nastanjuju najdublje slojeve nas. Nije se uzalud ovdje rodio nadrealizam, a da je tanka linija između mašte i ludila, navodno su mislili i Gaudíjevi učitelji kad su komentirali: „Nismo sigurni dajemo li diplomu u ruke luđaku ili genijalcu!“

Vicky-Cristina-Barcelona

Stvar je zakuhao i redatelj Woody Allen kad je 2008. snimio divan film, neku vrstu hommagea Barceloni. A kad su ga novinari pitali zašto ga nije nazvao „Vicky-Cristina-Maria Elena“, po imenima triju glavnih junakinja, nego „Vicky-Cristina-Barcelona“, redatelj je samo kratko odgovorio: „Pa kad je Barcelona kao Maria Elena! Prelijepa i prestrastvena!“

Zbog impresivnog tumačenja erosa, strasti, naglih promjena raspoloženja te ekspresivnih i više nego uvjerljivih svađa s Javierom Bardemom, Penélope Cruz, koja tumači lik strastvene slikarice Marije Elene, osvojila je Oscara. Udahnula sam duboko nekoliko puta i ušla hrabro u kasno španjolsko poslijepodne.

Mirta i David

Hoću li sada, čim nogom kročim na čvrsto tlo prvo ugledati nepoznatu Mirtu? Tako, naime, piše u mom vodiču – da se u gradu Barcino, koji je osnovan 400 godina prije Rima i koji se diči s čak 4,2 km plaža, 364.000 stabala te 1,6 milijuna stanovnika, prosječna žena zove Mirta, a muškarac David, da imaju 35 godina i da godišnje zarađuju, ona 14.000 eura, on čak 21.000 i da je upravo Barcelona po kvaliteti života na prvom mjestu u Europi.

Nipošto! Jer ako dobro vidim dok vučem svoj kufer prema zgradi s početka stoljeća, koju kao i mnoge druge u susjedstvu krase metalni secesijski balkončići pa sve zgrade izgledaju kao da su u Photoshopu spojeni Pariz, Venecija i naša Rijeka, to ne mogu biti ni Mirta, ni David, nego samo zmaj. I to dvoglavi! Triput veći od mene i mog taksista.

Veliki šareni cirkus

„Pa ovo nije Barcelona, nego Kineska godina zmaja“, promrmljam zbunjeno taksistu koji se samo lukavo smije i kaže mi: „Lucky you! Došli ste baš na dan kad u Barceloni slavimo istjerivanje vraga.“ Kako misli vraga? Odgovor sam dobila tek od studenata s kojima sam dijelila stan, koji su se oboružani petardama, upaljačima i maramama upravo spremali do centra grada pa mi nije preostalo ništa drugo nego pridružiti im se.

Neuvjerljivo je reći da takav prizor u životu nisam vidjela, ali doslovce je cijeli grad prštao, svijetlio, praskao u vatri, prskalicama i šarenim kostimima, a marama im je, poslije sam shvatila, služila tome da je privežu preko usta, kako se ne bi nagutali dima. Kao da ste u jedno poslijepodne spojili doček kineske Nove godine, zadnji dan karnevala u Rio de Janeiru i predstavu Cirque du Soleil. Veličanstveno! Sajam optimizma i dobre energije.

Povorke i povorke anonimnih Mirta i Davida hodaju u crvenim tajicama, s lažnim rogovima na glavi, tamburaju na vrhu kamiona, plaze vam jezike, mašu, namiguju i s neopisivom lakoćom formiraju piramide od svojih čvrstih i preplanulih tijela, a promatrači sjede na prozorima, očevi drže djecu na ramenima i svi vam mašu i prijateljski se osmjehuju.

Uživat ću pa kud puklo da puklo

Dakle, to se zove svečani doček u nepoznatom gradu, pomislim i shvatim da u pretjeranoj strasti nema ništa loše, samo se treba opustiti i uloviti pravi flow. Poput onih surfera koji dok grad doslovce gori, mirno prolaze pokraj nas s daskom pod rukom i idu na noćno surfanje. A onda shvatim i zašto ću drugi dan spavati s guštom do podneva i zašto ću iskoristiti onaj gratis bon od tri sata pomaka. Zato što ću uživati u Barceloni (i životu) prvi put do daske pa kud puklo da puklo.

No prije toga, u devet uvečer odlazim u kafić L'Horiginal u kojem je upriličena večer poezije, gdje će nastupiti i hrvatski pjesnici, među njima i Sensina kolumnistica, spisateljica i pjesnikinja Tomica Šćavina. No, kako ga pronaći u četvrti Raval, koju je svojedobno jedan američki novinar nazvao Barri Xino, jer ga je podsjetila na zloglasnu Kinesku četvrt u New Yorku?

La rambla - granica svjetova

„Sve je vrlo jednostavno kada dođeš u ulicu La Rambla“, objašnjava mi studentica arhitekture, koja urbanizam Barcelone više proučava u praksi, hodajući od nemila do nedraga po gradu, nego u teoriji grijući stolac u stanu. „La Rambla je dobila ime po arapskom nazivu za pješčano tlo. Nekad se tu nalazila glavna tržnica, a u 18. stoljeću pretvorena je u glavnu promenadu.

Duga je 1,4 km, sastoji se od pet ulica i poput rijeke dijeli Barcelonu na dvije polutke ili bolje reći dva svijeta, a spušta se od Plaça de Catalunya sve do spomenika Krístofu Kolùmbu, vidjet ćeš ga, visok je 60 metara, pa sve do plaže. A tko želi i do Amerike, kao on, može luftićem ili surfom“, ubaci šalu, samo tako, da provjeri slušam li je ili sam iscrpljena od poslijepodnevnog istjerivanja vraga.

Marilyn maše s prozora

Priznajem da sam u isto vrijeme oduševljena i izgubljena jer La Ramblom se slijeva rijeka ljudi, kao da su svi baš ove večeri odlučili otići do Amerike, a gdje god pogledam, sve pršti bojama. Prodavači cvijeća, slatkiša, sladoleda, suvenira, gatare, čovjek s tri glave, rajska ptica na biciklu, kiborg na dvije noge – sve je prepuno pantomimičara, a na prozoru, kao mamac za Muzej erotike maše dvojnica Marilyn Monroe i šalje svima „zračne“ puse.

No ono najljepše, s obje su strane ulice postavljeni stolci, jer je netko zaključio da je premalo klupa i mjesta u kafićima, barovima i restoranima te da su najljepše stvari – besplatne. Pa tako i voda iz čuvene fontane iz 19. stoljeća koja će vas, prema staroj legendi, kad je popijete, odmah začarati pa ćete se tako godinama vraćati u najbolji grad na svijetu.

Večer hrvatskih pjenika

Nakon polusatnog lutanja, konačno pronalazim prava vrata. Kafić L'Horiginal izgleda kao da su ga uređivali Picassovi unuci; na zidovima spoj nespojivog – ručke bicikla u kombinaciji s tigrastim tkaninama i metalom. Nemam previše vremena proučavati dekore jer čitanje je u tijeku. Najprije naši književnici i pjesnici pročitaju djelo na hrvatskom, a onda na scenu stupi bradati Španjolac, student hrvatskog, koji čita istu stvar na energičnom španjolskom, a meni se u glavi roji: „Ajme koja drama! Pa je li to isto djelo ili je sad na licu mjesta izmislio nešto posve drugo, ubacio neki zločin iz strasti, kaznu?!“ 

Sljedećih dana, ustajući bez grižnje savjesti oko jedanaest, otkrila sam da je Barcelona i grad koji ne priznaje jutro, koji itekako zna čemu služe ulice (da bi se na njima živjelo i zabavljalo, i to bez straha što će misliti susjedi) i koji ne misli da je pretjerivanje faux pas, te se moje putovanje nenadano pretvorilo u kombinaciju hodočašća, meditacije i hedonizma, a ne red partyja, partyja, partyja…

Kućice kao iz Ivice i Marice

Već sutradan sam otišla u Park Güell jer mi se lagana šetnja na uzvisinu činila kao dobra ideja, no zato je dolazak na cilj u moru znoja bio spektakularan. Kao kad dođeš na Sljeme pužući na koljenima, a gore te dočeka zvuk Bolera i pred očima ti se rastvori bajka u prirodi – vijadukti od zemlje i stabala, zmaj kojem iz usta curi voda, dvorana stupova te šarene kućice od razlomljenih komadića keramike koje kao da su ispale iz Ivice i Marice.

Naime, industrijalac s vizijom, gospodin Eusebio Güell, koji je angažirao Gaudíja davne 1910., želio je na obronku Barcelone stvoriti malo idilično zeleno naselje, gdje vladaju sloboda, igra i mašta. U parku koji je oponašao Apolonovo svetište u Delfima isprva je planirano čak šezdeset vila, no nažalost, ideja nije zaživjela pa su sagrađene samo dvije. Park je u godini Velike svjetske izložbe 1929. predan javnosti, a danas čuvari svakih pola sata puštaju četiristo posjetitelja.

Iako gore vlada gužva kao na otvorenju Olimpijskih igara 1992., posjet vrijedi svake kapi znoja, tim više što se s Brežuljka križeva i kamenog tornja pruža spektakularan pogled na grad koji svijetli kao srebrna riba na jesenskom suncu i pruža posjetitelju posve drukčiju sliku Barcelone – nevinu, naivnu, zaigranu i jako mirnu.

Bezbroj prilika za uživanje

Da, istina je da je Barcelona kao stvorena za tinejdžere gladne života i avantura, ali s druge strane nudi i oaze za siestu i užitak kao malo koji grad u Europi te veliko poštovanje prema prirodi i starijim stanovnicima grada. Gdje god pogledate, vidite domove umirovljenika i bolnice koji izgledaju kao suvremeni hoteli pa nije neobičan prizor da umirovljenici u parkiću usred grada kao u nekom malom ribarskom mjestu igraju balote.

A kad još dublje zaronite u Barcelonu, pred očima vam se otkriva paleta prilika za hedonizam i miran provod. Bilo da se odlučite opustiti na plaži Barceloneta uz čašu Cave (vrsta šampanjca) i tapas, posjetiti Olimpijsko selo i okupati se u najljepšem bazenu na svijetu s kojeg puca pogled na grad, uživati u parku Joana Miróa, flertovati na romantičnom trgu Plaça Reial, voziti se žičarom preko cijelog grada i mora, šetati vijugavim drvenim mostom Rambla del Mar koji vas vodi ravno od luke do najvećeg akvarija u Europi, uživati u plesu vode i glazbe Magičnih fontana, koje u ritmu glazbe izbacuju mlazove vode visoke do 50 metara, izgubiti se u mirisma i okusima tržnice La Boqueria, šetati starim obrtničkim četvrtima s boemskim štihom kao što su El Born i Gràcia ili samo ležati na travi u parku Ciutadella, dok oni energičniji veslaju po jezeru i traže u zoološkom vrtu snježnog majmuna ili točnije albino gorilu. Izbor mjesta za siestu je više nego što možete ugurati u tjedan dana boravka.

Djelo čovjeka ne smije biti veće od djela prirode

Uostalom, nije tajna da je Barcelona veliki prijatelj prirode jer to dokazuju i statistike – ima čak 68 parkova, a 130 hektara su pješačke zone (260 nogometnih terena). Kad moraju birati hoće li uložiti u kakvu betonsku gradnju ili park, gradske vlasti uvijek prednost daju prirodi, kao pravi Gaudíjevi učenici.

Naime, najpoznatiji arhitekt Barcelone još je davno, radeći nacrte za još nedovršenu Sagradu Familiju, koja bi trebala biti gotova na stotu obljetnicu njegove smrti, 2026. godine, tvrdio da najviši toranj na budućoj najvećoj katedrali na svijetu, onaj posvećen Kristu i Majci Božjoj, nipošto ne smije biti viši od 170 metara jer ne smije nadvisiti najviše brdo u gradu („Djelo čovjeka ne smije biti veće od djela prirode“).

Nakon tjedan dana strasti i sieste taksist je ponovo došao po mene, a ja prvi put u životu nisam nikamo žurila, nego sam mu još ležerno dobacila: „Tranquilo!“ (Pomalo!). Na putu prema kući shvatila sam da me Barcelona zarazila kombinacijom energije, mira i užitka, tako da imam osjećaj kao da sam prvi put u sebi ujedinila sve tri Woodyjeve žene – i Vicky i Cristinu i Barcelonu. Kao i to da ono staro proročanstvo iz fontane s La Ramble doista djeluje. Jer dok se avion lagano uspinjao prema jesenjim oblacima, ja sam stalno vrtjela jednu te istu misao: „Treba se vratiti ovdje što prije.“