Amazona i Nazca: Duhovna avantura Alena Jakovine

Kišne šume

Vodom najbogatija rijeka na svijetu

Tako joj i ja sad dolazim, poput tog pijeska s neba, u velikoj čeličnoj ptici koju odozdo gleda neki džunglom skriven Indijanac kojemu su avion, bijelac, grad i asfalt potpuno nepoznati pojmovi. U šumi još ima plemena koja nisu došla u dodir s civilizacijom, a peruanska vlast se trudi da tako i ostane ne bi li ih sačuvala od naših bolesti na koje oni nisu imuni. Iako bih volio vidjeti tog „divljeg čovjeka“, jasno mi je da je to nemoguće jer neću tako duboko ulaziti u šumu, ali se ipak ne mogu oteti pitanju što je sve te davne 1912. najpoznatiji hrvatski istraživač Mirko Seljan vidio i doživio kad je za peruansku vladu krenuo na ekspediciju po Amazoni i njenim pritocima, ucrtavajući ih u karte.

Danas se zna da je Amazona duga 6400 kilometara, vodom je najbogatija rijeka na planetu, a njen bazen čini više od deset tisuća pritoka, od kojih su neke veće i od europskih rijeka. Stalnu širinu nemoguće joj je izračunati jer ona ovisi o godišnjem dobu i dizanju vode, pa se u nekim dijelovima katkad razlije stotine kilometara u kopno. Znanstvenici joj nastanak smještaju u miocensku epohu, stara je oko 11,8 milijuna godina, a vjeruje se da u današnjem obliku postoji zadnjih 2,4 milijuna godina. Nastala je otapanjem ledenjaka s Anda.

Iquitos – Venecija džungle

Sletio sam u Iquitos, najveći grad peruanske Kišne šume, sa 450 tisuća stanovnika, glavni grad regije Loreto te provincije Maynas. Ime je dobio po indijanskom plemenu, ujedno i dijalektu, a nastajao je tisućljećima okružen trima rijekama; Amazonom, Nanayom i Itayom. Ovo područje smatra se početkom toka Amazone. Iquitos je najmnogoljudniji grad na svijetu u koji se ne može doći s kopna. Ceste ne bi izdržale poplave. U svibnju, kad se Amazona najviše razlije, velik dio Iquitosa pretvara se u grad koji pluta na vodi, što mu je i priskrbilo naziv Venecija džungle, ali ja sirotinjske drvene sojenice uistinu nisam mogao usporediti s venecijanskim palačama.

Iako je sam grad počeo rasti dolaskom jezuita u 18. stoljeću, zbog čega su današnji Indijanci kršćani, razvio se stoljeće poslije, osnivanjem zloglasne Anglo-Peruvian Amazon Rubber Company, tvrtke koja se bavila eksploatacijom kaučuka za proizvodnju gume, koristeći starosjedilačko plemensko stanovništvo kao robovsku radnu snagu. Kao što se danas krče prostori Kišne šume da bi se eksploatirala ruda, drvo ili zasadili usjevi, tako se i nekada ovaj kraj iskorištavao na sve moguće načine, a preživio je i lovce na zlato tijekom španjolske kolonizacije.

Eiffelova Željezna kuća

Vozim se kroz Iquitos u tuk-tuku, motornoj trokolici s vozačem koji stalno trubi i dovikuje se s ostalim sudionicima u prometu. Držim ruku na koferu kako u prometnoj vrevi ne bi nestao u pohodu brzog lopova. Iako grad slovi kao miran i siguran, nije tako. Kao iskusan putnik znam prepoznati znakove, a najvidljiviji su metalne ograde na ulazima u dvorišta i lomljeno staklo na vrhovima zidova. Stanovnici sjede na terasama iza metalnih rešetaka, pijuckaju kavu ili čaj dok im iznad glava bruje ventilatori. Vrućina, vlaga i komarci ovdje su neizbježni.

Ne treba puno vremena za razgled znamenitosti kao što su glavni trg sa spomenikom pacifičkom ratu, neogotička katolička katedrala i muzej Amazone. Pažnju svakako treba obratiti na Željeznu kuću koju je sagradio slavni Francuz Gustave Eiffel. Kuća je bila izložena na Pariškoj izložbi 1889. godine i – zahvaljujući milijunašu Anselmu del Aguilli – rastavljena je na dijelove, dopremljena i sastavljena u Iquitosu. Danas je u njoj sveučilište, a oko nje okupljalište svih školaraca u gradu.

Mjesta susreta

Ugodno sam se smjestio na terasi restorana The Yellow Rose of Texas, nezaobilaznom cilju svih turista koji žele pojesti i popiti nešto provjereno dobro. Mjesto je postalo popularno ne samo zbog američkog vlasnika i zapadnjačke hrane, nego i stoga što drži ponudu onoga što je dopušteno uzimati unutar dijete ayahuasce, medicinske biljke koja izaziva vizije, a zbog koje većina ljudi i dolazi u Iquitos iz okolnih kampova gdje se ona konzumira pod vodstvom šamana.

Točka susreta je i Amazon Café, uz samu obalu, gdje su se smjestili mnogi restorančići puni pjesme i smijeha, u kojima se uvečer već tradicionalno čeka prekrasan zalazak sunca nad Amazonom.

Ayahuasca medicina

Samo što sam isplovio iz Iquitosa, susreo sam se s prirodnim fenomenom koji stvara crna rijeka Nanay ulijevajući se u smeđu Amazonu. Nešto dalje od mjesta gdje im se vode miješaju i vidi razlika u boji, preda mnom su iz Amazone iskakali sivi i ružičasti dupini koji se mogu vidjeti u rijekama Maranon i Ucayali u nacionalnom rezervatu Pacaya-Samiria, domu 449 tropskih vrsta ptica, 102 vrste sisavaca, 256 vrsta slatkovodnih riba, 69 vrsta reptila i preko tisuću vrsta endemskog tropskog bilja.

Iskrcao sam se iz čamca u malom mjestu Padre Cocha na rijeci Nanay, u koje sam i poslije dolazio kako bih se opskrbio flaširanom vodom i namirnicama potrebnim za boravak u kampu udaljenom nekoliko kilometara, na malom iskrčenom dijelu usred džungle, bez ograde. Tamo sam proveo desetak dana učeći od šamana Javiera kako ayahuasca vinom, koje uzrokuje vizije, Indijanci tradicionalno liječe bolesti.

Čišćenje aure

Kamp se sastojao od nekoliko daščara, moloke – zajedničke kuće za meditaciju i liječenje, kuhinje, tuševa s toaletima i blagovaonice. Postoji nešto što mnogo ljudi ne zna, a to je da čovjek mora biti čist kad ulazi u Kišnu šumu. Nije samo riječ o uobičajenom pranju, iznojavanju pomoću ljekovitih biljaka, nego svatko tko u nju uđe mora ubrati granu biljke koju sam izabere i očistiti se prelazeći njome po cijelom tijelu. To je nešto poput čišćenja aure. Tek tada – kad je čovjek čist i bez uznemirujućeg mirisa – može stupiti nogom u šumu, a ona će ga dočekati prijateljski i majčinski, a ne kao uljeza.

Mislim da je upravo to bio razlog osjećaja slobode i sreće dok sam, šećući šumom po nalogu šamana, brao ljekovito bilje, učio koje biljke čemu služe, od bijelog cvijeta koji „otvara treće oko“ do biljaka koje mogu zamijeniti vodu ako se izgubite u šumi. Biljka koja me fascinirala zove se majčino drvo, čiji sok, nazvan majčino mlijeko, čisti i pojačava vizije.

Pleme Bora: Nema granice između materijalnog i duhovnog svijeta

Upoznao sam se i s plemenom Bora. Danas ih je preostalo oko dvije tisuće oko rijeke Nanay, a žive i u malim zajednicama na prostoru peruanske, kolumbijske i brazilske Amazone. Svojim smatraju područje između rijeka Putumayo i Napo, govore Witotan dijalektom i animisti su. Oni svijet doživljavaju puno drugačije od nas, smatrajući da ne postoji granica između fizičkog i duhovnog svijeta, iz čega proizlazi da su duhovi stalno prisutni svuda oko nas i ravnopravno sudjeluju u našem životu. Iako bi ih neki nazvali zaostalima – to nije tako. U prilog tom zaključku govori to da su oni egzogamni, nikad se ne žene unutar svoje socijalne skupine, potpuno svjesni deformacija koje donose takvi odnosi.

Bore su podijeljeni u klanove, a svaki klan na odjeći – tkanini oko bokova izrađenoj od palminog lišća tucanog drvenim čekićem – nosi iscrtanu životinju, simbol klana. Klan s kojim sam ja bio imao je iscrtane crno-bijele linije koje su predstavljale duh anakonde, a lica su im bila obojena sokom biljke huito (Genipa Americana) koja u dodiru sa zrakom poprima crnu boju.

Za razliku od nastupa za turiste, kada su sve žene pokrivene, imao sam čast prisustvovati originalnom ceremonijalnom plesu u kojem su starije žene nepokrivene. Kad su me uzeli u svoju „zmiju“ koja se ritmički kretala udaranjem stopala o pod, to je značilo da me prihvaćaju u pleme kao prijatelja kojem je dopušten ulazak u Kišnu šumu pod zaštitom duha njihova klana.

Paracas i Nazca linije

Sasvim suprotno od amazonskog vodenog svijeta, do pustinjskog poluotoka Paracas vozio sam se na jug 400 kilometara od Lime pan-američkom autocestom. Cilj druge etape mog putovanja bila je pustinja Nazca, njeni geoglifi, ali i otočje Ballestas, koje sam prvo posjetio. Osim uživanja u nedirnutim kolonijama morskih lavova, kormorana i Humboldtovih pingvina, zanimao me svjetski poznati geoglif nazvan El Candelabro ili Svijećnjak. To je 50 metara dug simbol uklesan u stijenu kojem se zapravo ne zna značenje. Nagađa se da je služio kao oznaka mornarima za smjer platoa Nazca, čije bi linije i geoglifi upravo s njim mogli činiti cjelinu.

Kultura Nazca jedna je od pet velikih civilizacija Perua. Uz nju su bile Paracas, Wari, Ica-Chincha i Inke. Narod Nazca nastanjivao je doline Pisko i Ica, a osim izvanredne grnčarije u boji, za sobom su ostavili zagonetku usred pustinje, plato na kojem su na prostoru od 80 kilometara radili geoglife između 500. godine prije nove ere do 500. godine poslije nove ere. Danas su Nazca linije UNESCO-va svjetska baština.

Prvi put ih 1553. godine u svojoj knjizi spominje Pedro Cieza de Leon, ali se ipak kao trenutak otkrivanja uzima 1927. godina, kad ih je zabilježio peruanski arheolog Toribio Mejia Xesspe. Drugi, manji dio, pronađen je 1980. godine, a japanski tim je 2011. godine našao još dva geoglifa. Daljnje otkrivanje nije isključeno jer pustinjski pijesak, pogotovo dine koje se kreću, možda još nešto skriva. Ovo područje jedno je od najsušnijih na svijetu, sa stalnom temperaturom od 25 °C, tako da garantira očuvanost artefakata.

Simboli koji izazivaju kontroverze

Do danas je nepoznanicom ostalo čemu je plato služio iako ima mnogo arheoloških, etnoloških i antropoloških teorija, uključujući i onu krajnju – o sletištu svemiraca koja se zasniva na činjenici da se geoglifi mogu vidjeti samo iz zraka. A narod Nazca nije poznavao strojeve koji lete. Zato sam i ja poletio avionom kako bih ih vidio. Linije koje „ne započinju nigdje i ne završavaju nigdje“ ravne su ili trapezoidne i razlikuju se od pješčane površine bojom pa ih je nemoguće ne uočiti iz zraka.

No, simboli su druga priča. To su stilizirani majmun, kolibri, pauk, pas, kondor, ruke, papagaj, čaplja i kit, a na stijeni je i senzacionalni „astronaut“. Na rubovima platoa nalaze se i dvije piramide te zvijezde. Zanimljivo je da su simboli ne samo manji od linija, pa time i teže uočljivi iz zraka, nego i mlađi od samih linija jer su rađeni preko njih. Stječe se dojam da onaj tko ih je radio nije znao za postojanje linija ili ih je pak označavao simbolima kako bi im odredio svrhu, ma što to značilo, jer se linije, za razliku od simbola, ipak mogu vidjeti s okolnih brda.

Astronomski kalendar

Metodu kojom su izrađeni otkrila je poznata njemačka arheologinja Maria Reiche koja zastupa tezu da je riječ o astronomskom kalendaru, a simboli označavaju različite solarne faze. Dokazala je skidanje gornjih slojeva tamnog pijeska, kopanje u dubinu od 10 do 15 centimetara te prekrivanje linija svijetlim kamenjem koje je doneseno s drugog kraja platoa. Ona tvrdi da je to bio kalendar koji je pokazivao dobro vrijeme za sijanje usjeva, tj. meteorološke agrarne cikluse. To je moguće i bilo bi logično, ali ipak ne treba zaboraviti ulogu božanskog u razvoju svake civilizacije, a time i tezu da su geoglifi rađeni da bi privukli pogled bogova.

Iskoristio sam posjet muzeju u Ici kako bih o tome razgovarao s kustosom. Iako zadužen za kulturu Paracas, koja je iza sebe ostavila mumije s izduženim lubanjama, zbog čega ih se opet povezuje sa svemircima i Nazca linijama kao njihovom sletnom stazom, njegovo mišljenje o platou Nazca ne razlikuje se puno od mišljenja Marije Reiche. On smatra da je riječ o ritualnom hodanju po linijama, o molitvi bogovima kako bi se prizvala kiša.

Napustio sam Peru pun dojmova i s više pitanja no što sam ih imao kad sam onamo došao. Svako putovanje je takvo. Upoznavanje s drugim civilizacijama nije samo bogatstvo iskustva nego i širenje pogleda i svijesti u onim smjerovima kamo naš mozak, srce i duša ne bi sami pogledali.