Alen Jakovina: Moja Afrika

Lak plijen

Stanište velike petorke

Nalazim se u nacionalnom parku Tsavo East, prvom od tri koja ću posjetiti tijekom svog boravka u Keniji. To je jedan od najstarijih parkova, otvoren posjetiteljima još od davne 1948. godine, poznat po 500 vrsta rijetkih ptica koje uglavnom žive uz rijeku Tsavo, po kojoj je ovaj predio i dobio ime. Stanište je to i takozvane velike petorke: lava, nosoroga, bivola, slona i leoparda, ali nitko ne može jamčiti koga ćete od njih uspjeti vidjeti. Zato su tu lokalni vodiči koji prate njihovo kretanje i oštrinom uvježbanih očiju vide i ono što vi sami ne možete.

Reći će vam odmah da je na safarije, što je naziv za putovanja, najbolje doći u lipnju ili u jesen, kada stotine tisuća zebri, antilopa, žirafa, slonova i ostalih životinja migrira iz Tanzanije u Keniju. Povest će vas na pojilišta i naučiti čitati tragove, čuvati vas nogom na gasu džipa kada krdo ne baš prijateljski raspoloženih bivola odluči pokazati snagu u obrani svog terena te smjestiti u jedan od standardnih lodgeova, kućica u kojima ćete jesti, spavati, imati tekuću vodu, pa i okupati se u bazenu tijekom dana kad životinje miruju pod stablima čekajući da mine vrućina kako bi krenule u lov.

Dnevni ulaz u svaki od parkova stoji pedeset dolara, a to određuje i cijenu ograđenih i zidanih lodgeova od tri do sedam zvjezdica. Samostalni ulasci strogo su zabranjeni. Tu i tamo dogodi se da domaće stanovništvo nudi jeftiniji smještaj u šatorskim kampovima na rubu parka, ali to je uvijek riskantno zbog slabog osiguranja. Nije se jednom dogodilo da kroz takav kamp protutnje slonovi rušeći sve pred sobom, a divlje mačke, šakali i veliki gušteri znaju iznenaditi naivne turiste. Za razliku od službenog smještaja, koji je čuvan i vatrenim oružjem, sigurnost u ovim drugima ovisi o hrabrosti domorodaca s batinom.

Ljuta slonica

Ubrzo sam se i sâm uvjerio kako se mirno jutro u savani može naglo pretvoriti u avanturu od koje vam srce zakuca kao da će izletjeti iz grudi. Vozili smo se već satima, gledajući i snimajući razne vrste antilopa – oduševljeni onim najmanjima na svijetu koje zovu dik-dik, nojeve u ljubavnom plesu, lešinare što spavaju na vrhu drveća, žmirkave sove, žirafe isprepletenih vratova, male crne vulkane i geparde kako sjede na vrhovima termitnjaka kao najvišoj točki za promatranje, a onda su nam put prepriječili slonovi.

Zaustavili smo džip gledajući to veliko krdo i čekajući da slonovi prođu. Predvodio ih je najveći slon u pomno uređenoj koloni u kojoj su slonići bili u sredini, sa svake strane štićeni tijelima velikih slonica. Ali jedna slonica, koja je očito još dojila svog mladunca, zaostala je s njim za krdom i odmah rikom digla paniku. Okrenula se prema nama, počela toptati nogama i mahati visoko podignutim ušima, pa riknula na nas dok je mladunče njoj iza leđa prelazilo cestu.

Potom je pošla za njim i čim se uvjerila da je na sigurnom, zatrčala se prema džipu pa smo se svi povukli u njegov stražnji dio očekujući da će nas prevrnuti. Ipak, stala je, još jednom riknula i otrčala za krdom. Bili smo sretni zbog toga jer su nam objasnili da slon uvijek napada nakon što treći put upozoravajući rikne. Takvi incidenti razlog su što svi džipovi imaju okvir od neslomljivih čeličnih šipki kao zaštitu prilikom napada slona, nosoroga, krokodila ili bivola.

Krštenje kobrinim otrovom

I kad smo već mislili kako su gotova uzbuđenja za taj dan, jer krstareći predvečer savanom, gotovo da i nismo vidjeli neku veću životinju, vozač je naglo stisnuo kočnicu tako da smo se, klizeći, prepriječili na cesti. Ni nekoliko metara od nas, glavu je digla velika srebrna kobra i promatrala nas. I ja sam se, kao i ostali, odmah naslonio uz otvoreni prozor želeći je fotografirati.

Kobra se munjevito uzdigla, a vozač je krenuo manevrirati kako bi izbjegao da otrov koji je ispljunula prema prozorima pogodi nekog od nas. Otrov kobre pljuvačice jedan je od najotrovnijih na svijetu, a ona precizno gađa točno u oči. Poslije nam se zaklinjao da tuda svakog dana prolazi već dvadeset godina i da još nikada nije vidio kobru na slobodi. I njemu je to, kao i nama, bilo prvo iskustvo. Afričko krštenje.

Ovo je 'moja' Afrika!

Sljedeći susret s krdom slonova doživjeli smo već sutradan u nacionalnom parku Amboseli. Ali taj nam je oduzeo dah zbog prizora slonova koji se igraju u zlatnoj prašini dok u pozadini ponosno svoje snjegove čuva veličanstveni Kilimandžaro, uvaljan u meke oblake poput blistavog dijamanta. Gledajući to, nemoguće je ne sjetiti se Hemingwaya ili filma Moja Afrika, s Robertom Redfordom i Meryl Streep u glavnim ulogama. Jer, prva je pomisao: Ovo, ovo je ‘moja’ Afrika! Trenutak koji se ne zaboravlja.

Pun naziv parka je Maasai Amboseli Game Reserve i, pogađate, došao sam tu vidjeti kako živi pleme Masai. Iako se sporazumijevaju na svahiliju, a mlađi nešto i na engleskom, domoroci govore svojim starim jezikom maa. Žive onako kako su njihovi preci živjeli tisućama godina prije no što su došli prvi misionari i pokušali ih s animalizma preobratiti na katoličanstvo. Tako je nastao čudan duhovni ili religijski hibrid. Oni sebe smatraju katolicima i Isus im je jedini iskupitelj, ali to je i dalje zajednica u kojoj nema ni svećenika ni crkve, a plemenskim je pravilima dopušteno mnogoženstvo.

Jedino što se promijenilo do danas jest broj žena s kojima mogu biti vjenčani – prije je vrijedilo pravilo da bilo koja žena mora pripasti ratniku koji nakon lova zabode svoje koplje pred njezina vrata. Iako je kenijska vlada zabranila lov na lavove zbog bojazni od istrebljenja, Masai se toga ne pridržavaju. U njihovoj je tradiciji da mladić ne može postati muškarac, to jest ratnik, ako se ne pokaže pred svjedocima u borbi s lavom. Ako ne ubije lava i to ne dokaže njegovim zubima, ne može se oženiti, imati potomstvo, ni posjedovati koze i krave, koje su za pleme vrednije od novca.

Život sa šest žena

U selima, u blatnim nastambama, okruženim bodljikavim grmljem zbog zaštite od zvijeri, uglavnom živi od četiri do pet obitelji i svatko zna svoj posao. Zanimljivo je da se najmanja djeca odgajaju zajedno unutar seoskoga kruga i imaju svog čuvara i učitelja, a još je zanimljivije da u slučaju kad ratnik ode u lov i ne javi se dva tjedna, njegova ga žena može proglasiti mrtvim i udati se za drugog ako taj ima manje od šest žena, koliko je dopušteno. Razlog mnogoženstva nije samo produženje vrste nego i ženin miraz. Računa se da jedna žena sa sobom donosi 15 krava, pa onaj koji ima najviše žena kotira u plemenu kao najbogatiji.

Iako u Keniji živi više od četrdeset plemena, a Masai čine samo dva posto od ukupnog stanovništva, oni su najpoznatiji, uz Samburue, dio plemena koji se davno od njih odvojio i na drugome mjestu organizirao svoju zajednicu. I oni su visoki i mršavi te skaču uvis s mjesta. Naučio sam ih razlikovati po boji odjeće koju nose, plemenskim šarama i po uvijenom čvoru kose na čelu koji Samburuima služi da bi stvarala sjenu na oku dok bacaju koplje.

No, premda su me ponudili svojim tradicionalnim pićem – mlijekom s krvlju, a i skakao sam s njima, bolji sam kontakt s pripadnicima plemena ostvario na obali Indijskog oceana, gdje smo se tjedan dana smjestili u hotelu na Paradise Beachu, dvadesetak kilometara južno od Mombase.

Tajna skakanja u mjestu

Ondje sam se sprijateljio s masajskom obitelji koja dolazi turistima plesati tradicionalne plesove i gotovo smo svaku večer provodili zajedno za stolom restorana Safari Inn uz njihove rođake, prijatelje i nezaobilazno pivo. Tata Melita i Velika Mama, četrdesetogodišnjaci, ali za njih „stari ljudi“ prema kojima se iskazuje poštovanje, bili su vrlo ponosni na svog sina Alexa koji nosi titulu najboljeg skakača s mjesta.

Skače čak 80 cm uvis i, priznajem, on je taj koji me naučio kako da skočim pa sam to poslije u Amboseliju činio bez muke. Tajna masajskog skakanja na mjestu jest to da najprije treba podignuti prste, a potom se palcima odbaciti uvis te ispraviti glavu i ramena. Zahvaljujući tim druženjima, mogu reći da sam neke stvari o Masaima naučio iz prve ruke.

Ne poznaju rak, za sve ostale bolesti savana im je dala lijek

Masai za sebe kažu da žive prirodno od prirode te da zbog toga ne obolijevaju od smrtonosnih bolesti kao što je rak. Za sve ostale bolesti savana im je dala lijek. Ne love iz dosade ili sporta, a od svih životinja kojima taj rajski dio planeta obiluje, oni jedu samo meso jedne vrste antilope. Umjesto vode piju kravlje ili kozje mlijeko pomiješano s krvlju. Ne kupaju se ili to čine vrlo rijetko.

Njihova djeca svakodnevno idu u škole koje im je sagradila kenijska vlada, nose školske uniforme i ne smiju u školu ići bosa. To im je najveći problem. Sebi izrađuju obuću od automobilskih guma, ali djeci pokušavaju nabaviti tenisice. Bio sam sretan opraštajući se od njih jer sam znao da će tenisice, koje je moja supruga skinula sa svojih nogu i darovala im ih, omogućiti nekom mališanu da ide u školu i nauči čitati i pisati. I oni su bili sretni: to su bile tenisice koje se neće raspasti na prvoj kiši, kao što se to događa s onima koje oni mogu kupiti.

Rog nosoroga kao afrodizijak

Autocestom Mombasa - Nairobi stigao sam do ulaza u treći nacionalni park: Tsavo West. Zlatne livade savane zamijenila su smeđa kamena brda koja izviruju iz visokog zelenog raslinja. Vrijeme je bilo loše, kiša nije prestajala i ubrzo se makadam pretvorio u blato. Džipovi su zapinjali i trebalo ih je izvlačiti iz rupa.

Zbog toga smo u kamp došli kasno noću, večerali i namjeravali se malo dulje zabavljati, ali su nam objasnili da je to područje velikih divljih mačaka te je svakog od nas ratnik s kopljem otpratio do kreveta s klasičnom mrežom za komarce. Iako nije bilo vrijeme malarije, uredno sam, kao i svi ostali, pio propisani lijek i mazao ubode posebnim kremama, histaminicima.

Dan nam je počeo potragom za nosorozima. Nismo ih, nažalost, uspjeli vidjeti jer su na cijelom području preživjela samo dva. Naime, prije nekoliko godina uletjela je grupa krivolovaca i pobila četrdesetak nosoroga kako bi rogove pretvorili u prah i prodali ga bogatim Kinezima za afrodizijak. S mačkama smo imali više sreće. Lavovi se, osim pod grmljem, vole izležavati i na toplom kamenju, a leopardi na drveću. Mogao bi čovjek proći ispod leoparda, a da ga uopće ne uoči na grani. Ali zato su zebre sa svojim crno-bijelim prugama već izdaleka vidljive, što je u suprotnosti s posvemašnjom ovdašnjom mimikrijom.

Zašto žirafa ima dug vrat?

Iako je Darwin u svom Postanku vrsta objasnio da je žirafa razvila dug vrat kako bi mogla jesti s drveća, nije objasnio zašto onda i drugim životinjama nisu izrasli vratovi, a zapeo je i na zebrinim bojama koje su u suprotnosti s prirodom koja ih okružuje. Pitao sam Kenijce što oni misle o tome. Pokazali su mi nekoliko zebri koje su se stisnule jedna uz drugu čineći neprepoznatljivu gomilu linija i kretale se kao čudovište s puno glava.

Objašnjenje je bilo jednostavno: one žele biti uočene. Svojom masom zavaravaju predatora kojem se čini da ima posla s velikom životinjom, puno većom od njega samog, a to ga zbunjuje dok se one daju u bijeg.

Savana se čini okrutnom zbog zakona jačeg, ali priroda se pobrinula za to da prežive svi. No s ljudima je druga priča. Već sam viđao izgladnjele ljude, ali ondje sam prvi put u životu vidio ljude koji žeđaju.

Vraćam li se kući ili odlazim iz iskonskog doma?

Kako sam u Keniju ušao kroz „vrata Afrike“, tako sam, kroz Mombasu, iz nje i izašao. Mombasa je taj naziv zaslužila ponajprije zbog luka na cesti, poput slonovih kljova, nezaobilaznoj meti svih turista, a ime države, Kenija, zapravo je izvedeno iz naziva Kere-Nyaga, što na svahiliju znači: planina svjetlosti. Mombasa je najveća luka istočne obale Afrike u kojoj su već u 12. stoljeću trgovali mirodijama, svilom i ebanovinom sa zemljama Azije.

Za očekivati bi bilo da zbog takvih dugotrajnih veza dvaju kontinenata Kinezi vladaju kenijskim tržištem jeftinom plastikom, ali to nije tako. Najbrojniji su Indijci koji su tu stigli puno prije Europljana, a u posljednje vrijeme dolazi i izraelski kapital ulaganjem u velike trgovačke centre.

Kao i svaki drugi milijunski grad, Mombasa privlači one u potrazi za poslom, ali ga vrlo teško nalaze. To rezultira golemim razlikama između onih koji imaju i onih koji nemaju, kako u stilu života, tako i stanovanja. Dok su blatne potleušice siromašnih smještene u grmlju ili ispod stabala baobaba, gdje žene vješaju svoju tradicionalnu šarenu odjeću, bogate se stanovnike ne može vidjeti. Oni žive iza visokih zidanih ograda s bodljikavom žicom ili strujom, a čuvaju ih naoružani zaštitari. Njih možete sresti samo u restoranima koji na jelovniku imaju, za nas, egzotičnu hranu – krokodile i nojeve.

Ja sam se ipak zadovoljio nečim „europskijim“ čekajući avion u kojem ću provesti sedam sati do Londona, ostavljajući iza sebe visoke temperature, vlagu i slobodu kenijske divljine. Odlazim pomiješanih osjećaja pitajući se vraćam li se kući ili odlazim iz iskonskog doma.