Moje pjesme, moji snovi - prava istina o obitelji von Trapp

Njezin put nije samostan nego obitelj

Scenografija za pamćenje

Uz bajkovit mjuzikl i dan-danas nam potekne pokoja suza iako je prošlo već pet desetljeća od njegova nastanka. I nikad ga se dovoljno ne nagledamo pa opet iznova uzdišemo uz prekrasne poglede na planine oko Salzburga te oživljavamo uspomene na svoj posljednji posjet lijepom bijelom gradu talijanskoga stila koji se nalazi u austrijskim Alpama, u blizini granice s Njemačkom.

Jeste li se nakon šetnje Mozartovim gradom ikad zapitali gdje se pjevaju pjesme iz hollywoodskog filma? Je li vam se na jezeru učinilo da ste ugledali vilu iz filma, ali niste bili sigurni? Kad ste se uspinjali prema tvrđavi na brijegu, je li vam se ulaz u samostan učinio nekako poznatim, a tek ste se poslije sjetili da su u filmu pred njim stajala von Trappova djeca kada su molila Mariju da im se vrati? Čak i šetnje stazama iz filma mogu biti zanimljive, štoviše inspirativne. A od filmskih postaja katkada je još zanimljivije promatrati ljude koji su se odlučili na izlet.

Sound of Music

U oslikanome autobusu s natpisom Sound of Music s nama je bila irska obitelj odjevena u kostime izrađene od zastora, baš kao u filmu. Tri odrasle kćeri, jedna s dečkom, otac i majka od početka do kraja uživali su u svakom koraku izleta (putovanje je bilo dar za majčin rođendan)… Prava pjesma, pravi snovi... S nama su u autobusu bili i Indijci koji vole film, Amerikanci i Japanci koji su na putu cijelo vrijeme pjevali pjesme iz filma, a o ostvarenju njihovih snova svjedočili su osmijeh na licu i žar u očima.

No, prekrasne scene ipak su mi pokazale kako Hollywood stvarnost pretvara u savršenu bajkovitu iluziju. Budući da su ispred vile samo tri stabla, za film su prednji dio vile i svi događaji pred njom snimljeni negdje drugdje, a unutrašnjost, pak, u trećoj salzburškoj vili... Djecu koja su se u filmu penjala po drveću snimili su u udaljenoj šumi, a ne na putu prema vili.

Uz pričljivog vodiča, mjesta snimanja i svi trikovi iz filma koje usput izvodimo samo su zanimljivo oživljavanje doživljaja filma, provjeravanje sjećanja i emocionalne reakcije na film. Oni će biti posve drugačiji kada doznate pravu priču o obitelji von Trapp prema kojoj je snimljen najpoznatiji mjuzikl svih vremena.

"Udala sam se za djecu"

Maria je doista bila siroče i željela je postati redovnicom. Prije ulaska u samostan naviknula se boraviti na otvorenome, a u samostanu se najveći dio vremena zadržavala između četiri zida pa je često pobolijevala. Kada je von Trapp 1926. godine tražio učiteljicu za Mariju koja se oporavljala od šarlaha, nadstojnica samostana odlučila je ondje poslati Mariju jer je strahovala za njezino zdravlje.

Maria je prije ulaska u samostan završila učiteljsku školu, stoga nije bila odgajateljica za djecu svih dobi, nego učiteljica samo jedne djevojčice. No istina je da je vrlo brzo zavoljela svu djecu, a i ona nju. I vrlo se brzo u nju zaljubio i njihov naočit otac. No, kako je Maria zapisala u autobiografiji (1972.), s djecom je to bila ljubav na prvi pogled, ali ne i s njihovim ocem. Kada ju je zaprosio, nije bila sigurna odriče li se Božjega poziva.

No časne su joj sestre savjetovale da slijedi Božju volju i uda se za Georga. „Zapravo, stvarno i nisam bila zaljubljena. Sviđao mi se, ali ga nisam voljela. Voljela sam djecu, tako da sam se na neki način zapravo udala za njih. (...) Malo-pomalo, naučila sam Georga voljeti više nego što sam prije ili poslije ikada voljela.“ I dobro je da ju je zaprosio pravim riječima – molio ju je da ostane s njim i da njegovoj djeci postane druga majka. Maria je o njegovoj prosidbi rekla: „Vjerojatno mu je te riječi Bog stavio u usta jer da me je samo zaprosio, vjerojatno ne bih pristala.“

Temperamentna

Iako je Maria bila pažljiva i puna ljubavi, nije uvijek bila tako ljubazna kao imaginarna Maria. Bila je sklona ispadima bijesa, što je obično značilo silovito vrištanje, bacanje stvari po podu i lupanje vratima. Tako je otpuštala svoje loše osjećaje, a to su članovi njezine obitelji, osobito suprug, teško podnosili.

U intervjuu iz 2003. godine mlađa Maria potvrdila je da joj je maćeha bila strahovito temperamentna: „Mogla se promijeniti u trenu, a nitko nije znao odakle dolazi takvo raspoloženje. Na drukčije nismo bili naviknuti. Njezinu histeriju shvaćali smo kao oluju koja će proći jer je već u sljedećem trenutku mogla biti vrlo ugodna.“

Voljeni otac

Georg von Trapp rođen je 1880. godine u Zadru, koji je u to vrijeme pripadao Austro-Ugarskoj Monarhiji. Kao zapovjednik austrijske ratne mornarice u Prvome svjetskom ratu postao je narodni junak i dobio počasni naslov ritter (što odgovara britanskome nazivu baronet ili vitez, ali se uglavnom prevodi kao barun). Ipak, njegovo je junaštvo bilo krvavo: neizravno je značilo i odgovornost za smrt nekoliko desetaka tisuća boraca na Jadranu.

Georg se 1912. godine vjenčao s Agathe Whitehead, unukom Roberta Whiteheada, izumitelja torpeda. Zajedno su imali sedmero djece. Nakon Prvoga svjetskog rata Georg se povukao iz mornarice. Supruga mu je 1922. godine umrla od šarlaha. Ta je smrt sve jako pogodila, a kako Georg više nije podnosio život u gradu gdje su bili vrlo sretni, prodao je imanje u Puli te kupio imanje u Salzburgu.

Izmišljeni karakter koji je povrijedio obitelj

Georg von Trapp djecu nikad nije odgajao pomoću zviždaljke kao u filmu i bio je daleko od distanciranog, hladnog, patrijarhalnog oca koji nije odobravao glazbu, kao što je prikazano u prvom dijelu filma Moje pjesme, moji snovi. Zapravo je bio nježan, topao otac koji je s obitelji uživao u glazbi. Njegov izmišljeni karakter u mjuziklu možda je izoštrio priču i istaknuo Marijin blagotvoran učinak na obitelj von Trapp, no to je, kao i izbor pjesama za film, jako ražalostilo i povrijedilo njegovu obitelj. Obitelj je u Americi postala slavna pjevačka skupina koja je izvodila korale i zahtjevniju klasičnu glazbu.

Kao glazbena obitelj, von Trappovi su posve zaživjeli u Americi, ali svoj odlazak nisu skrivali, kao što je to prikazano u filmu. U intervjuu za Opera News 2003. kći Maria je rekla: „Ljudima smo govorili da odlazimo u Ameriku na turneju. I nismo se s teškim kovčezima i instrumentima penjali po planinama. Otišli smo vlakom, ništa nismo skrivali.“ Umjesto izmišljenog, nametljivog glazbenog promotora Maxa Detweilera, više od 20 godina glazbeni direktor von Trappovih bio je njihov mjesni svećenik Franz Wasner.

Selidba u Ameriku

Tijekom svjetske ekonomske krize aristokratsku je obitelj snašao bankovni slom i izgubili su većinu imovine. Potom je Maria preuzela uzde u svoje ruke i stegnula remen tako da je otpustila većinu posluge i prihvatila podstanare. Otprilike u to vrijeme počela je razmišljati o tome kako bi obiteljski hobi – pjevanje – pretvorila u zanimanje.

Georg u početku nije bio sklon tome da obitelj nastupa u javnosti, „Iako je pjevanje za druge ljude prihvatio kao Božju volju“, rekla je kći Eleonore 1978. godine u intervjuu za The Washington Post, „gotovo ga je povrijedilo to što mu obitelj stoji na pozornici, ali ne zbog snobizma, nego zbog očinskog zaštitništva.“ Kao što je to prikazano u filmu Moje pjesme, moji snovi, obitelj je 1936. godine osvojila prvo mjesto na salzburškom glazbenom festivalu i postala uspješna. Od tada su po cijeloj Europi izvodili renesansnu i baroknu glazbu, madrigale i narodne pjesme.

Kada su u ožujku 1938. godine nacisti Austriju pripojili Trećem Reichu, von Trappovi, kao vjerni katolici, nisu mogli prihvatiti nacističku protuvjersku propagandu i politiku sveprisutnoga straha te poticanja djece protiv roditelja. Dvojili su hoće li ostati u Austriji i prihvatiti ono što im nacisti nude: još veću pjevačku slavu, Rupertu posao liječnika, a Georgu novu mornaričku karijeru. Na kraju, odlučili su se za Boga i obiteljske vrijednosti i Maria je dogovorila koncertnu turneju po Americi pa su tako napustili imanje i prijatelje te otputovali.

Ni na vrhuncu slave Maria obitelji nije dopuštala odmor

Obitelj je u SAD-u silno nastojala postati pjevačka skupina koja izvodi korale. Većinom su pjevali na njemačkom jeziku, njihov repertoar sastojao se od zahtjevne klasične glazbe, a odijevali su se u austrijske nošnje. Kako bi osigurala uspjeh, Maria je angažirala vrhunskog menadžera i publicista. Ubrzo je obitelj postala poznata i u SAD-u.

No čak ni na vrhuncu slave, Maria obitelji nije dopuštala odmor. Na turnejama su bili po osam mjeseci godišnje. Početkom 40-ih godina kupili imanje u Vermontu i tu se skrasili. U ljetnim mjesecima, kada nisu bili na turneji, kod kuće su vodili glazbene kampove. Naporan život na dugim putovanjima, neprekidan rad na farmi i Marijin hirovit temperament uzeli su danak. Rosemarie, Marijina prvorođena kći, doživjela je živčani slom pa ju je majka poslala na terapije elektrošokovima. Druga je kći pobjegla i vjenčala se u tajnosti. Georg je umro 1947. godine, a pokopali su ga na obiteljskome groblju na imanju.

Rezidenciju obitelji von Trapp, koja i danas uspješno posluje, za javnost su otvorili 1950. godine. Maria je za pjevačku skupinu ubrzo bila prisiljena angažirati vanjske članove. Dok je raspjevana obitelj von Trapp i dalje žela slavu i uspjeh, 1955. godine odlučili su napustiti turneju. Skupinu su tada većinom činili pjevači koji nisu bili članovi obitelji jer su se mnogi iz obitelji von Trapp htjeli baviti drugim stvarima. Samo je Marijina čelična volja i tvrdoglavost skupinu održala gotovo dvadeset godina. Maria je umrla 1987. godine te je pokopana uz Georga i Martinu.

Poput von Trappovih

Obitelj je zapravo mnogo toga pretrpjela, a Maria ju je u svojoj knjizi Obitelj Trapp prikazala kao usklađenu i junačku. Na njezino iznenađenje, knjiga je postala uspješnica i došla u ruke vodeće broadwayske zvijezde 50-ih godina Mary Martin, koja si je zajedno s producentima dala u zadatak da na pozornici stvori uspješan mjuzikl. To je obitelji austrijskih doseljenika donijelo pozornost svjetske javnosti, a Mariju učinilo zvijezdom.

Von Trappovi nikad nisu imali osobite koristi od golema dobitka koji je ostvario film Moje pjesme, moji snovi. Maria je filmska prava prodala Nijemcima i pri tome se posve nesvjesno odrekla autorske naknade. Također, film Die Trapp-Familie (1956.) te njegov nastavak Die Trapp-Familie in Amerika (1958.) bili su vrlo uspješni pa su Amerikanci prava za njih otkupili od njemačkih producenata. Tako je obitelj mogla vrlo malo sudjelovati u  realizaciji kazališnog i filmskog mjuzikla Moje pjesme, moji snovi. Producenti su, doduše, poslušali neke Marijine napomene, ali nisu uzeli u obzir bitne ispravke.

"Moje pjesme, moji snovi sve pojednostavljuju"

I kako su se Moje pjesme, moji snovi činili obitelji von Trapp? Iako je Maria bila zahvalna jer nije bilo značajnijih promjena u priči koju je iznijela u svojoj knjizi, nije bila zadovoljna kako je prikazan njezin suprug. Taj je prikaz povrijedilo i djecu, koja su bila nezadovoljna i zbog toga što je priča pojednostavljena, a oni prikazani kao ljudi koji su pjevali samo nezahtjevnu glazbu.

Johannes von Trapp je 1998. godine u intervjuu za The New York Times rekao: „U obitelji nije bila stvar u tome. (...) [Bio je važan] dobar ukus, kultura, svi oni prekrasni standardi više klase, zbog kojih ljudi ismijavaju filmove poput Titanica. Bila nam je važna briga za okoliš i umjetnička osjetljivost. Moje pjesme, moji snovi sve pojednostavljuju. Mislim da je stvarnost možda manje blistava, ali je svakako zanimljivija od legende.“

Svratite u Salzburg

Većina živih članova obitelji von Trapp sada mirno živi u ruralnom području Vermonta, gdje uspješno vode svoj poznati hotel. Moje pjesme, moji snovi neprekidno oduševljavaju publiku diljem svijeta. Članovi obitelji kažu da se osobito ne ponose filmom Moje pjesme, moji snovi, nego svojom glazbom koju su gotovo dvadeset godina zajedno izvodili kao obitelj. Ali, da nije filma, vjerojatno za poznatu pjevačku obitelji ne biste ni znali.

A ako vam je filmska ili izvorna priča o toj obitelji prirasla srcu, svratite u Salzburg i njegovu okolicu, otkrijte prekrasne poglede na krajolik kada pronađete pravo mjesto. A zašto ne biste i, poput irske obitelji s moga putovanja, odjenuli kostime od zastora, zapjevali Do-re-mi i svakog dana dohvatili svu razigranost djeteta što živi u vama.