Je li naša budućnost u ekološkoj proizvodnji?

Sve više proizvođača zdrave hrane

Spremni smo za ekonamirnicu platiti i više, pri čemu sve više postajemo svjesni i činjenice da na taj način plaćamo ne samo zdraviju i nutritivno vredniju hranu nego i proizvodnju koja dugoročno štiti naše tlo i zrak koji udišemo, vodu koju pijemo. Time što dajemo više za ekološki proizvod, dugoročno zapravo ulažemo u opstanak Zemlje na kojoj živimo.

Može li ekološka proizvodnja prehraniti svijet?

Prema podacima američke Asocijacije za organsku trgovinu (Organic Trade Association), posljednjih je godina potražnja za ekološki proizvedenom hranom u svijetu nevjerojatno porasla – za čak 72 posto od 2008. godine naovamo – te proizvođači s time jedva uspijevaju ići ukorak.

Toliki rast nameće dva pitanja: može li ekološka poljoprivreda – koja je „sporija“ i daleko zahtjevnija od konvencionalne – hraniti svijet te postoji li opasnost da zbog sve veće potražnje i ona dugoročno postane sklona kompromisima kako bi mogla namiriti sve potrebe tržišta.

„Istraživanja pokazuju da ekološka proizvodnja može prehraniti svijet i osigurati održivost. Pitanje gladi je pitanje pravedne distribucije hrane, a ne dostatnosti resursa. Konvencionalna poljoprivreda i eksploatacija resursa, degradacija tla, zagađenje voda, masovni uzgoj životinja i negativan utjecaj na klimatske promjene ni u kom slučaju nisu naša budućnost. Uz to će trebati mijenjati navike i usvajati održive stilove življenja jer već sada, s obzirom na utrošak resursa, živimo na kredit koji će plaćati buduće generacije“, kaže Jadranka Boban Pejić, direktorica tvrtke Biovega i promicateljica zdravih stilova življenja.

Kompromisi?

Na pitanje trebamo li se bojati da će s vremenom, zbog velike potražnje, i ekološka poljoprivreda biti sklona kompromisima kako bi zadovoljila sve veću potražnju potrošača, odgovara onim što je Markus Arbenz, direktor IFOAM-a, krovnog udruženja ekoloških pokreta, rekao na ekoforumu u Zagrebu, najvećoj konferenciji u regiji posvećenoj razvoju tržišta ekoproizvoda.

„Istaknuo je važnost promjene paradigme i uvažavanja četiriju principa ekološke proizvodnje. To su svjesnost o zdravstvenim aspektima, načelo pravednosti, uvažavanje bioraznolikosti te briga o svima koji su uključeni u lanac stvaranja vrijednosti“, ističe Boban Pejić.

Spoticanje o poticaje

„Stope po kojima ekološka proizvodnja raste – i kad je riječ o površinama pod ekouzgojem, ali i o broju proizvođača – i u Hrvatskoj su visoke i sve konkretnije, no svaki rast rezultira određenim izazovima. Bojim se da je značajan broj i onih koji kao jedini motiv prijavljivanja u sustav ekoproizvodnje imaju dobivanje državnih poticaja, a bez proizvodnje na toj zemlji,“ upozorava Boban Pejić.

Hrvatska je, potvrđuju ovu njenu izjavu brojke, država u kojoj je od 2010. godine naovamo najviše u cijeloj Europi porasla ekološka poljoprivreda, za čak 377 posto. Razlog je, međutim, to što su mnogobrojni vlasnici livada i pašnjaka nakon ulaska Hrvatske u EU 2013. godine svoje hektare prijavili radi dobivanja poticaja za ekološku proizvodnju, a upitno je koliko na njima ekološke ispaše stoke zapravo ima.

PageBreak

Ipak, pomaci su vidljivi jer je značajno porastao i broj hektara pod ekološkim voćnjacima i povrtnjacima, pod maslinicima, a pogotovo ljekovitim i aromatičnim biljem. Značajno je porastao i broj ekoloških košnica, s otprilike 670 u 2005. godini na gotovo 3500 košnica deset godina poslije, 2015. godine.

Hrvatska je 2005. godine imala samo 270 ekoloških proizvođača hrane, a danas ih je više od 3000. Njihova proizvodnja, doduše, zauzima manje od pet posto ukupnih hektara u poljoprivredi, no sve je više onih koji prihvaćaju izazov zahtjevnije i svakako skuplje proizvodnje hrane, koju su potrošači potom spremni više i platiti.

Ekološke se proizvođače provjerava najmanje jednom godišnje i dosad su sve kontrole pokazale da poštuju zadana, nimalo jednostavna pravila u kojima nema mjesta za antibiotike ili pesticide i druge kemikalije za ubrzavanje rasta.

Kontrola kvalitete

Na pitanje mogu li potrošači u Hrvatskoj vjerovati da je sve što nosi ekooznaku zaista i ekološki proizvedeno, Boban Pejić odgovara kako su, kad su se prvi proizvođači počinjali baviti proizvodnjom organske hrane, sami poljoprivrednici i proizvođači hrane bili oni koji su kontrolirali kvalitetu. Kako se tržište širilo, bilo je potrebno razviti i druge oblike kontrole.

„Kad neki sektor gospodarstva brzo raste, kao što je to sad situacija s ekološkom proizvodnjom hrane, onda je normalno da moraju postojati nadzorne stanice i kontrola kvalitete. To je potrebno ponajprije zbog činjenice da postoji značajan broj onih koji se pokušavaju ubaciti u sektor i, budimo realni, ima pokušaja varanja. Certifikacija u tom smislu jedan je od važnih elemenata evolucijskog procesa organske proizvodnje. Hoće li ona u budućnosti zadržati taj oblik, to ćemo vidjeti.

Vjerojatno je da će se pojavljivati i drugi oblici kontrole. Mislim da je zasad, u ovoj fazi razvoja ekološke poljoprivrede u Hrvatskoj, važna ta zelena markica na proizvodima. Tko god je ozbiljan u ekološkoj poljoprivredi, trebao bi usvojiti taj standard jer markica jamči kvalitetu i zapravo je dokaz te kvalitete“, navodi Boban Pejić.

Nema brze zarade

U Hrvatskoj je tijekom desetljeća konvencionalnog uzgoja zemlja kontaminirana umjetnim gnojivima i potrebne su godine za čišćenje i prijelaz na ekološku poljoprivredu. To nije proces koji se može dogoditi na brzinu, potrebno je strateško promišljanje koje zahtijeva preispitivanje motiva zašto se uopće netko bavi poljoprivredom, napominje naša sugovornica.

„Ako je profit jedini motiv, onda ekološka poljoprivreda i njeni proizvodi neće biti održivi na dulji rok. Potrebno je puno vremena i truda svakodnevno ulagati u takvu proizvodnju. Zato bih pridruživanje brzorastućem ekološkom biznisu preporučila samo onima koji su spremni razmišljati dugoročno“, savjetuje Boban Pejić.

Stvarna cijena

Na pitanje kako potrošačima objasniti da ekološki proizvedena hrana neminovno mora biti skup­lja, odgovara da je pravo pitanje zapravo: nije li konvencionalna hrana prejeftina? „U njenu cijenu, naime, nisu uključeni svi utjecaji koje konvencionalna proizvodnja hrane ima na okoliš. Riječ je o zagađenju vode i tla, ali bi u tu cijenu trebala biti uključena i cijena medicinske njege osoba koje su oboljele zbog konzumiranja konvencionalne hrane, zagađene vode, tla.“

Organska hrana zapravo ima realnu cijenu jer više ovisi o ljudskom radu i prirodnim ciklusima, a manje o umjetnim gnojivima, pesticidima, herbicidima i, ne manje važno, o obilatim državnim poticajima kojima je podržana konvencionalna poljoprivreda, a koju svi mi plaćamo kroz poreze.

„Najveći izazov predstavlja činjenica da sami proizvođači snose najveći rizik pri mogućoj kontaminaciji proizvoda. Primjerice, možemo imati susjede koji uzgajaju konvencionalnim metodama i stoga smo izloženi riziku da izgubimo svoj ekocertifikat jer naš susjed ne uzgaja povrće prema ekološkim standardima. Dodatni su naši troškovi brojni“, napominje Boban Pejić.

PageBreak

Pojašnjava da je takva hrana za potrošača dugoročno isplativija i dodaje kako se najčešće na kupnju ekološki pro­izvedene hrane ljudi prvi put u životu odluče kad postanu roditelji i počnu razmišljati o tome što je najbolje za zdravlje njihove djece. „Tad im se, prirodno, nametne ideja ekološke hrane. Zdravlje je najvažnije i tu je isplativost najviša. Osim toga, ekološki uzgoj ima dvostruko manje okolišne troškove, stoga osigurava održivost i budućnost“, kaže Boban Pejić.

Ekološki proizvedena hrana neupitno je zdravstveno bolja od konvencionalno proizvedene jer u sebi ne smije imati pesticide, hormone, antibiotike i druge štetne tvari, no godinama se sumnjalo u to je li ona i nutritivno vrednija. Novija istraživanja sugeriraju da je i danas tako. Prije godinu dana je British Journal of Nutrition objavio veliku analizu na tu temu, koja kaže kako organski mliječni i mesni proizvodi sadrže 50 posto više omega-3 masnih kiselina.

Njih tijelo može dobiti samo iz hrane, a izuzetno su važne za normalnu funkciju mozga, rast i razvoj djece te mogu smanjiti rizik razvoja srčanih bolesti. Dvjestotinjak istraživanja, objavio je časopis, potvrđuje da je to rezultat ispaše stoke na ekološkim površinama, dok je tristotinjak dosadašnjih drugih istraživanja potvrdilo i to da ekološki proizvedeno voće i povrće sadrži mnogo više antioksidansa nego konvencionalno proizvedeno. Razlog tome je vlastita obrana biljaka od insekata koji ih napadaju jer nasadi nisu tretirani insekticidima.

Rajčica s dvostruko više flavonoida

Braneći se od njih, biljke proizvode više obrambenih supstancija koje i ljudski organizam brane od raznih upalnih i drugih štetnih procesa. Osim toga, ekološki proizvedeno bilje sporije raste od konvencionalnog jer uzima dušik isključivo iz tla, a ne iz mineralnih gnojiva, no tako proizvodi i puno više tzv. sekundarnih metabolita – spojeva koji imaju snažno antibiotsko djelovanje na brojne mikroorganizme.

Istraživanje koje je provelo Kalifornijsko sveučilište 2008. godine pokazalo je, također, da ekološki proizvedena rajčica sadrži dvostruko više flavonoida, zaslužnih za suzbijanje upalnih procesa, poboljšanje vaskularnih i kognitivnih funkcija, kao i za prevenciju nastanka karcinoma.

Zašto plaćamo više?

I dalje, međutim, nedostaje konačnih dokaza zahvaljujući kojima bismo mogli biti sto posto sigurni da je ekološki proizvedena hrana nutritivno vrednija od konvencionalne. Ipak, primijećeno je da oni koji kupuju organsku hranu općenito jedu više voća i povrća, kao i cjelovitih žitarica, što je također važno, istaknuli su znanstvenici na nedavno održanom skupu Europskog parlamenta o zdravstvenim učincima organske prehrane. Organska je poljoprivreda, čak i ako takva hrana nema veću nutritivnu korist, daleko manje agresivna prema prirodi i okolišu, zaključeno je.

Upravo je to jedan od razloga zbog kojih su mnogi potrošači voljni organske, ekoproizvode plaćati čak i dvostruko, pa i trostruko više od konvencionalnih. Čak i bez stopostotne potvrde da je organska hrana nutritivno vrednija od konvencionalno proizvedene, u kupnji ih vode etički razlozi – otpor prema prehrambenim korporacijama koje koriste kemikalije i GMO u proizvodnji hrane, zagađuju prirodu i ugrožavaju opstanak čovječanstva.

Kupujući organsko, podržavamo i mala obiteljska gospodarstva, koja načela održive, ekološke poljoprivrede žive dan i noć, ne odabirući lakši, nego najteži put.