Kutije na ulici
Sjećam se situacije od prije dvije godine – sjedila sam u autu ispred doma za starije i nemoćne osobe u koji je upravo uselila moja baka za koju sam izrazito vezana. Dok sam pokušavala suspregnuti tugu što će ondje vjerojatno ostati do kraja svoga života i što joj se mjesto ne sviđa, primijetila sam starijeg muškarca kako također sjedi u automobilu, nedaleko od moga, čitajući nekakve papire.
U jednom je trenutku otvorio vrata automobila i izbacio dvije prazne kutije cigareta na cestu. Ne razmišljajući, lagano sam mu potrubila i pokazala na kutije. Učinila bih isto da mu je, primjerice, kaput ostao visjeti prikliješten vratima automobila ili da je ostavio novčanik na krovu.
Zahvalnost
U tome nije bilo nikakve osude, samo neki osjećaj da se dogodilo nešto što ne bi trebalo, zabunom. Smeće jednostavno ne bi trebalo biti na cesti. Čovjek me je najprije pogledao, a onda se vratio čitanju svojih papira. Ipak, za minutu, dvije otvorio je vrata, pokupio svoje kutije, zatvorio vrata i kroz prozor automobila mi mahnuo.
Odjednom sam prema njemu osjetila golemu zahvalnost, sklopila sam ruke i to mu pokazala. Kao da je učinio nešto dobro za sve nas – za mene, za sebe, za moju baku, pa i za onoga zbog koga je on, možda, bio na tom parkiralištu. Zbog njegove sam se geste u trenutku svoje tuge odjednom osjećala manje bespomoćnom i povezanijom s ostatkom svijeta, i to baš preko njega. I on i ja učinili smo nešto dobro za prirodu, pa time i za sebe.
Odgoj, osjetljivost, svijest?
Ne znam zašto je nekim ljudima normalno baciti na pod papirnatu vrećicu iz pekarnice nakon što pojedu pecivo, a drugima nije. Ti drugi takve papire trpaju po džepovima, torbama i pretincima automobila dok ne dođu do prve kante za smeće. Zašto je nekima u redu izbaciti opušak kroz prozor, a drugi i odgrizak jabuke drže u zamotuljku do prve prilike da ga bace u kantu.
Je li to stvar odgoja? Osjetljivosti i svijesti (ili njihova manjka) da smo dio tog okoliša prema kojemu se nemarno ili s marom odnosimo? Ili pak čiste sebičnosti u oba slučaja – u onome kad se opuška ili vrećice želimo riješiti bez obzira na posljedice ili pak onome kad znamo da ćemo istim tim putom, gdje smo odbacili smeće, i sutra proći pa ne želimo hodati usred prljavštine? Vjerojatno je sve od navedenoga pomalo točno.
Ja pripadam ovima kojima je stalo kako izgleda svijet oko nas. Kako izgleda kvart, grad, zemlja i svijet u kojem živim. Kad gledam priče o zemljama koje su daleko dogurale u recikliranju i općenito brizi za okoliš štednjom energije, korištenjem njezinih obnovljivih izvora ili običnim malim gestama stanovnika koji paze gdje će koje smeće odbaciti, obuzme me mješavina radosti i ponosa.
Kad čujem da i u Hrvatskoj ima mjesta, poput Jastrebarskog, gdje se kućni otpad već dugo odvaja i potom dio njega ponovo koristi za reciklažu ili druge potrebe u industriji, jednostavno se veselim.
Kad se robna kuća Ikea konačno skrasila i kod nas, bila sam presretna, ali ne samo zbog dostupnosti povoljnog namještaja po koji smo godinama putovali u Graz, nego i zbog njezinih ekoloških rješenja, kuhinja u kojima postoje kredenci s posudama isključivo za plastiku, papir, kuhinjski otpad..., zbog njihovih slavina koje štede vodu, zbog smanjenja zagađenja okoliša prijevozom (ekonomična tanka pakiranja sastavnih dijelova namještaja ne zauzimaju puno mjesta u kamionu pa je moguće na drugi kraj svijeta odjednom prevesti više, što smanjuje količinu ispušnih plinova), a i zbog cilja da do 2020. prijeđu na korištenje potpuno čiste energije iz obnovljivih izvora.
Ali ima dana i kad se ljutim, posebno na našu metropolu u kojoj živim. Odavno je njezin gradonačelnik snimio reklamu o odvajanju otpada u kojoj sam kuha „ajngemahtec“, ali se razdvajanje smeća ispred moje zgrade, a ni ispred kuća mojih prijatelja nije maknulo s mrtve točke. Svako se malo pitam koliko je utrošeno na tu reklamu i jesmo li taj novac mogli dati u očuvanje okoliša. I nisam naivna da bih pomislila kako bi novac utrošen za tu samoreklamu mogao puno promijeniti, ali jednostavno me to ljuti.
Plastika, plastika
Već dugo odvajam otpad. Veće stvari kojima je istekao rok trajanja, poput automobilskih guma, odnosim u reciklažna dvorišta. Plastične boce ostavljam ispred kante za smeće jer znam da će ih netko odnijeti već nakon nekoliko minuta kako bi ih zamijenio za novac.
Novine i različitu kartonsku i papirnatu ambalažu skinutu s hrane, odjeće i kozmetike bacam u plave spremnike za papir, staklo u ovalne zelene kontejnere. Ali muči me plastika. Odvajala sam je mjesecima i bacala u kontejnere sa žutim poklopcem, samo da bih shvatila kako u tim spremnicima završava raznoliko kućno smeće – barem u prosječnom zagrebačkom kvartu u kakvom živim. Pretpostavljam da otpad iz tih kanti ide kamo i klasični kućni otpad i da se zato ne razdvaja.
Ne gledamo li svi kroz isti prozor?
Naljutim se onda i na svoje susjede koji se tako nemarno odnose prema okolišu pa i ne primjećuju da kontejneri imaju različite namjene, a iritiraju me i oni koji na livadu ispred moga prozora bacaju što god stignu i pitam se: „Zaboga, ne gledamo li mi svi kroz prozor isti prizor, istu prljavštinu koja doista kvari dojam jesenskih dana.
Imamo dovoljno zelenila u okruženju da bi nam bilo lijepo i dovoljno smeća da nam to pokvari.“ Ali onda se moram vratiti na onu svijest i osjetljivost s početka priče zbog koje znam da ljude ne treba osuđivati.
Jer da bismo imali osjećaj za čuvanje cjeline, za čuvanje onoga što nas okružuje i čemu pripadamo, najprije se sami moramo osjećati sigurno i zbrinuto, kao djelići te cjeline. Da bismo posvetili pažnju onome što je izvan nas, moramo imati stabilnost u sebi i svom najbližem okruženju. Mnogi od nas u ovoj zemlji to nemaju. Brinu o osnovnom preživljavanju i preokupirani su teškim brigama.
Ne možemo se baviti uzvišenim pitanjima ako nismo riješili egzistencijalna
Brojni su duhovni učitelji znali govoriti da se ne možemo baviti uzvišenim pitanjima ako nismo riješili ona egzistencijalna. Pa iako su mislili na pitanja duhovnoga rasta, uzvišena pitanja u našim uvjetima mogu biti i svijest o potrebi očuvanja okoliša. Jer kako ćemo ga očuvati ako se s ograničenim primanjima i brojnim problemima borimo očuvati svoj dom, svoju obitelj? Kako ćemo uložiti dodatni trud ako smo svu energiju iscrpili brigama za svakodnevicu?
Kad se toga prisjetim, ne mogu biti isključiva jer, unatoč želji da ostavljam što manje traga na okolišu, i moj se život znao sastojati od teških trenutaka u kojemu su dominirali međuljudski, financijski pa čak i teški zdravstveni problemi s početka priče.
Kad se srce u tim razdobljima stisne, a glava je opterećena bujicom misli, ponekad mi je baš svejedno hoće li staklenka čiji sam sadržaj upotrijebila završiti u običnoj kanti za smeće ili košari u koju odlažem staklo prije nego li ga pošaljem na reciklažu. U takvim mi se trenucima na desetine puta dogodilo da zaboravim platnenu vrećicu kod kuće i još jednom, a rekla sam da neću, kupim plastičnu vrećicu u trgovini.
Čist zrak i tlo
Tada se ne opterećujem jesam li skinula kartonski ovitak s čašice jogurta jer me uzvišena pitanja ne privlače naprosto zato što se u tim trenucima brinem za daleko važnije životne stvari. No, to ne znači da trebam odustati.
Mi, odrasli, o ekologiji još moramo mukotrpno učiti ponavljanjem. Bez obzira na to koliko puta zaboravimo tu platnenu vrećicu, trebamo se truditi grešku ispraviti idući put, sve dok nam briga za okoliš ne postane poput pranja zuba, nešto što većina nas čini automatizmom barem dvaput dnevno. Jer čist zrak i tlo jednako su važni za zdravlje kao i zdravi zubi. Ne živimo u vakuumu, našim je tijelima potrebna priroda da bismo preživjeli.
Učenje od mlađih
Dok većinu vremena savjesno odvajam otpad, sama sebi moram priznati da mnogo puta zaboravim zatvoriti vodu dok četkam zube jer mi misli naprosto odlutaju. A i svjetlo ponekad ostane upaljeno u kupaonici dok u njoj nikoga nema. Iako staru ili neželjenu odjeću recikliram ili poklanjam, još je pretjerano kupujem i dugoročno stvaram otpad. Ispred mene su još godine vježbanja.
Naši mališani, međutim, ova znanja polako upijaju u školama i njima će ta briga za okoliš (ali i vlastite novčanike) uskoro biti sasvim prirodna. Od njih ćemo svakoga dana imati prilike mnogo naučiti, no važno je da im u međuvremenu, ostavimo okoliš u toliko dobrome stanju da se imaju za što brinuti i što očuvati.
Iako je još sasvim nejasno kako će u praksi funkcionirati zakonska pravila koja će nas siliti da stvaramo što manje smeća, novčane kazne ne bi smjele biti naša osnovna motivacija za očuvanje prirode. Razlog za to potražimo u svom srcu. Netko će to činiti radi svoje djece, netko zbog zdravlja, a netko jednostavno zbog one slike jedinstvenog malog plavog planeta snimljenog iz svemira koji je naš jedini dom. To remek-djelo prirode trebamo čuvati kao najveću dragocjenost kako bismo očuvali sami sebe.
.png)
.png)
