Dječaku, koji je bio vrlo razdražljive naravi, otac je dao vrećicu čavala i rekao mu da zabije jedan čavao u ogradu svaki put kad izgubi živce, kontrolu nad sobom i postane srdit.
Prvi dan dječak je zabio tridesetak čavala u ogradu. Tijekom sljedećih nekoliko mjeseci naučio je kontrolirati bijes i smanjio broj čavala u ogradi. Shvatio je da je lakše kontrolirati svoje živce nego čekićem zabijati čavle u ogradu. I tako je došao dan kada se nijednom nije naljutio. Ispričao je to ocu koji mu je savjetovao da svaki dan izvlači čavao iz ograde kada uspije kontrolorati svoje ponašanje. Dani su prolazili i jednog dana dječak je skinuo sve čavle s ograde.
Otac je uzeo sina za ruku, odveo ga do ograde i rekao: 'Dragi moj sine, stvarno sam ponosan na tebe. Ali pogledajte sve ove rupe u ogradi. Ograda više nikada neće biti ista. Kad u ljutnji ili bijesu kažeš stvari koje inače ne bi rekao, one ostavljaju ožiljke koji su poput ovih rupa u ogradi. Osobu možeš ubosti nožem i kasnije iz nje izvući nož. Tada mu možeš nebrojeno puta reći da ti je žao, ali rana ostaje zauvijek. Rane od riječi bole jednako kao i fizičke rane...' Pažljivo birajte riječi, ponekad imaju više snage od atomskih bombi.