Pozvana sam u jedan boravak i na druženje s djecom. S njih dvadeset razgovarala sam o tome što vole, kako provode vrijeme. Razgovarali smo i o tišini, učila sam ih mindfulness vježbe prilagođene njihovoj dobi. Bilo je to sasvim novo iskustvo i za mene i za njih. Ovo su njihove riječi o tišini: "Ona je dosadna", "To je jako dosadno", "Ne radi se ništa", "Dosadna je."
MISLI SU GLASNIJE U TIŠINI
Kada smo radili vježbice poput planine i drva, i tada je riječ dosada dolazila iz njihovih usta. Govorili su da im je dosadno, a ujedno su radili vježbice, vidljivo uživajući u njima. Naravno da to ne može biti fora jer kako u društvu reći da sada nešto više nije dosadno. Sutradan su me pitali kada ćemo ponovno biti planina. Njima je potrebna tišina, samo ne znaju biti u njoj. Baš poput nas. Govorim to iz vlastitog iskustva, iz iskustva u radu s klijentima. Uvjerila sam se i u razgovoru s prijateljicama da tišina nije ugodna. Doma dok kuhaju, pospremaju, kažu, "uključim televizor da radi, da nije tišina".
Što nam toliko smeta kod tišine?Koji osjećaj u nama budi kada je pokušavamo izbjeći? Strah, nelagodu, ljutnju, tugu, dosadu; možda sve, a možda je to i neki osjećaj koji ne možemo opisati jednom riječju. On sadrži cijeli spektar senzacija na tijelu i u tijelu.
Tišina je u meni nekada izazivala nelagodu i tugu. Smatrala sam da sam odvojena od vanjskog svijeta, da nisam u tijeku s informacijama. Imala sam osjećaj da kada vlada tišina, gubim pripadnost i nestajem. Zapravo me bilo strah mene same i kako se gledam. Kako u tom trenutku doživljavam sebe. U tišini moje su misli bile glasnije i bila sam ih svjesna.
Kada sam pojačala zvukove koji su dolazili iz svijeta i uključila se u aktivnost stalno i bez prestanka, one osuđujuće misli nisu bile tako aktive. Te su misli u tom trenutku za mene bile poput babaroge jer su mi govorile da bih možda mogla promijeniti odnos prema sebi, postaviti granice, promijeniti odnos prema drugima i svoja ponašanja koja mi ne donose dobrobit. Te su mi misli željele dobro, a ja ih nisam htjela čuti jer prihvatiti da do tada nešto nisam dobro napravili za sebe i za druge bilo mi je preteško, prebolno.
PRIHVAĆANJE – PRVI KORAK PREMA PROMJENI
Prihvatiti stvari onakve kakve jesu, sebe takva kakva jesam u tom trenutku prvi je korak na putu do promjene. Prihvaćanje u okvirima mindfulnessa ima posebno značenje. Prihvaćamo sve što je prisutno u sadašnjem iskustvu.
Prihvaćanje je sredina između reakcije vođene emocijom i potiskivanja emocija. Nekima bi to mogao biti izgovor za to da se ne potrude promijeniti. "Ako se prihvatim takva kakva jesam, nikada se neću i ne trebam potruditi promijeniti." Ovaj stav proizlazi iz pretpostavke da su prihvaćanje i pristanak isto i da prihvaćanje vodi do odustanka. "Ako se prihvatim ovakvom kakva jesam, uvijek ću biti ovakva." "Ja sam takva. Dajem si dopuštenje za odustajanje od sebe." Upravo je suprotno. Ako se ne prihvatim ovakva kakva jesam, nikada neću imati priliku doznati tko sam i neću znati što bih trebala promijeniti.
Nastavak teksta na sljedećoj stranici...