Jedna od prvih stvari koje naučimo još kao mala djeca je osobna identifikacija s imenima koja su važna jer nas opisuju i daju nam određeni značaj u društvu u kojem se nalazimo već tada. Jer, ako ne znamo tko je Marko, Slavko, Zorica ili Slavica, kako bi se uopće međusobno prepoznavali?
Vrlo brzo, usudila bih se reći čak i prije početka našeg osnovnog obrazovanja, dodajemo si novu naljepnicu, a koja odgovara na pitanje:” reci mi dušo, a što ćeš ti biti kad odrasteš?”
Dijete još nije ni svjesno da će jednom odrasti, niti što to za njega točno znači, a mi mu odrasli, naučeni tako vjekovima, namećemo uloge koje sami po sebi smatramo kako bi za njega ili nju bile dovoljno dobre. Tako nehotice, iz neznanja i vrlo često s dugoročnim posljedicama koje takve opaske mogu stvoriti, znamo upozoriti i/ ili prigovoriti kako određena uloga nije dovoljno dobra ili dovoljno vrijedna. Ovisno iz kojeg okruženja dolazimo i kakva smo vlastita iskustva proživjeli.
Tu se nažalost događa da nekoj djevojčici, koja izrazi želju postati frizerka jer se njoj baš sviđa promatrati tetu koja joj radi pletenice ili drugoj koja bi voljela biti pekarica i raditi kolače poput bakinih, ostanu usađena pogrešna uvjerenja, pogotovo što u toj ranoj dobi download-amo informacije od naših najbližih. Dok one ne vide ništa loše i sanjare o budućnosti u ovim ulogama, društvo ponekad za njih ima drugi plan.
Upravo te prve ideje počinju definirati naš sustav vrijednosti, uvjerenja, ponašanja i stvaraju temelj za buduće perspektive koje kasnije gledamo, doživljavamo te živimo kroz život!
Potrebne su godine kako bismo ulovili tu osnovnu bit života kroz skupljanje iskustava koje otkriva što volimo, što ne volimo, a bez odluke ili primjedbe, oca, majke, bake ili tetke te sami odlučili što ćemo ili, još važnije - tko ćemo biti u našim životima!
Naše gledanje na svijet oko nas, na sve što se događa, rezultat je upravo naših najranijih doživljaja i iskustava koje smo i ne znajući pohranili u riznicu sjećanja.
Riznica se puni cijelog života, no upravo najranija iskustva imaju veze sa sadržajem koji će nas kasnije privlačiti, kojeg ćemo sakupljati te gledati, odnosno osjećati na određen način. Po tome smo svi drugačiji i upravo je u tome ljepota svijeta, u našoj različitosti!
Nije li čudesno da od svih nas, a ima nas preko 8 milijardi, nitko nema isti otisak prsta? Nije li to „sitnica“ koju vrlo često zaboravljamo, a koja bi mogla značiti da je sistem u kojem živimo vrlo inteligentan i stvara samo ono što je svijetu potrebno?
Ne bi li iz toga mogli zaključiti da ako imamo 8 milijardi različitih otisaka prsta, kako je jednako toliko različitih osobnosti, s različitim iskustvima, znanjima, obrascima ponašanja i zadanom svrhom koja tek treba u svakome od nas biti otkrivena?
Ako je tome tako, onda konkurencija ne postoji i to je jedan od najboljih mogućih scenarija sa sretnim završetkom, kojem svi hrlimo u toku ovog života. Jer, tada nema potrebe za usporedbom, nema potrebe za nestvarnim očekivanjima o tome što će tko biti kad odraste, kako će se pripremati za tu ulogu i je li riječ o nečemu što je dovoljno vrijedno ili dobro. Jer, u biti; svi smo jednako potrebni. Svatko djeluje u ispunjenju svoje osobne svrhe, kroz davanje svijetu svojih darova. Onih koji su darovani samo njemu ili njoj, potpuno jedinstveni i savršeno svoji baš kao otisak prsta.