EPIDEMIJA POPUSTLJIVOG RODITELJSTVA: Vladate li vašim domom vi ili vaše dijete?

Naša kolumnistica piše o sve izraženijem trendu - epidemiji popustljivog roditeljstva i dalekosežnim posljedicama koje ono nosi za našu djecu, ali i za nas

Shutterstock

Nekad se točno znalo tko je roditelj, a tko dijete. Nije uopće bilo upitno tko je glavni u kući. Moja generacija odrastala je u obitelji u kojoj su zadnju riječ imali mama ili tata. Unatoč tome što se sjećam da sam se bunila protiv tog ropstva, kako sam ga potajno nazivala, upravo je takav stav roditelja djeci davao sigurnost. Bili smo sigurni da oni znaju što rade, da su oni u pravu, da će oni znati riješiti problem, da će nas oni zaštititi od svega.

Onda se nešto preokrenulo s pokretom mekog i pozitivnog roditeljstva. Koliko god sam protiv bilo kakvoga grubog ili autoritarnog stava prema djeci i smatram da ih se od najranijih dana treba poštovati, toliko gledam oko sebe i mislim da je sve otišlo u pogrešnom smjeru. Iz najboljih namjera. Čini mi se da je današnja generacija roditelja iz revolta prema svojim roditeljima učinila ekstreman pomak u odgajanju vlastite djece, i to iz straha da ćemo strogim odgojem koji je nama bio nametnut na neki način oštetiti svoju djecu. I tako smo postali žrtve vlastitih dobrih namjera.

Tko je šef u vašoj kući? u mojoj kući? Tko vozi ovaj auto? Roditelj ili pak dijete? U gotovo svakoj obitelji postoji barem jedna Diva, Terorist ili Cvilidreta koji svojim ponašanjem zahtijevaju prava i zlostavljaju sve oko sebe.

Kao dječji psihoterapeut potpuno mi je jasno da je danas sve više nesretne djece, djece s nekakvim psihičkim ili tegobama u ponašanju, djece s teškoćama u učenju, djece s poremećajem pažnje. Isto tako, sve je više unezvijerenih, nemoćnih, frustriranih roditelja. Roditelja koji se na kraju dana često pitaju „što im je to trebalo?“ A savjeta i knjiga o odgoju nikad nije bilo više. U ovom tekstu pozabavit ću se epidemijom popustljivog roditeljstva i posljedicama koje ono nosi za našu djecu, a bome i za nas.

Njegovo veličanstvo – dijete
Postoji izreka „Ako djetetu makneš sve granice, budi siguran da ćeš odgojiti nesretnog i izgubljenog čovjeka.“ Pa zašto onda roditelji danas dopuštaju da dijete vlada njihovom obitelji? Koju to krivnju nose? Gdje to griješe? I zašto?

Nedavno mi je moja najmlađa kćer rekla: „Ti si najbolja mama na svijetu, ti meni sve dopustiš. Enina mama njoj ništa ne dopušta, ni mobitel ni slatkiše, ništa.“ Osjetila sam nalet radosti kad sam to čula, a odmah nakon toga nalet srama. Zar zaista „sve dopustim“. Zar sam zaista jedna od tih mama?

Primjećujem da današnji roditelji nemaju kontrolu nad svojom djecom. Nekad su se roditelji dogovorili za kavu ili večeru s prijateljima, a djeca su išla s njima i manje-više bila nevidljiva. Išla su kamo im je bilo rečeno i nalazili si zanimaciju dok su odrasli imali svoje razgovore. Nisu se ubacivali u te razgovore, nisu vodila nikakvu, a kamoli glavnu riječ. Kad je u pitanju hrana, djeca su jela ono što im je bilo posluženo ili nisu jela. Spavanje je bilo nakon crtića. Roditelji nisu bili ni partneri za igru ni animatori.

Danas djeca vladaju svojim domovima. Roditelji ih se boje. Boje se da bi njihovo dijete moglo oštar ton, zabranu ili kaznu shvatiti kao znak nedostatka ljubavi. Bombardiraju ih pretjeranim ugađanjem, brojnim pravima bez pozivanja na ikakvu odgovornost, pregovaraju o svakoj sitnici, moljakaju, daju im lažan osjećaj posebnosti i svemoći, kao i beskonačne mogućnosti zabave i stimulacije. Djeca su lišena osjećaja realiteta, dosade, snalaženja s vlastitim resursima, borbe za sebe. Sve im je servirano na pladnju. Misle da imaju pravo na apsolutno sve, da su posebni bez imalo truda, da su njihove želje mjerilo svega i da nisu odgovorni ni za što.
Pa, slobodno se pitajte: ako imaju sve, zašto su onda nesretna? Zašto su neposlušna? Ne bi li to trebala biti najsretnija djeca na svijetu? NE, ne bi.

Shutterstock 

Ovakvim odgojem djeca mnogo gube. Nemaju figuru autoriteta jer je njima dana moć da sami odlučuju što žele, iako za to nemaju dovoljno kapaciteta. Nemaju osjećaj granica i teško se nose s bilo kakvim negativnim posljedicama. Njihova tolerancija na frustraciju ravna je nuli. Postaju sve gora, njihovo ponašanje sve izazovnije i ekstremnije. Zamislite ovaj scenarij: nalazite se u dvorištu okruženom ogradom. I znate da je unutar te ograde sigurno, a izvan nje je opasno i ogradu ne smijete i nećete prelaziti. Dokle god ste u dvorištu, osjećate se dobro, sigurno i pouzdano. Sad zamislite da te ograde nema i da vam netko kaže: „Tu je otprilike sigurno, pazi da ne ideš okolo jer je drugdje nesigurno, ali te crte koja se ne smije prijeći zapravo nema. Ona je fluidna i nejasna.“ Pa ti vidi. Osoba koja je dobila ovakvu uputu bit će nesigurna, nesretna, neće se moći opustiti i imat će poriv testirati tu nevidljivu crtu da vidi dokle može ići. Takav je popustljiv odgoj i tako djeluje na dijete. Ono će testirati granice svojih nedosljednih roditelja samo da bi se moglo uvjeriti koliko je njegovo mjesto sigurno i gdje su mu rubovi. Što se to dogodilo s roditeljima da su maknuli sve ograde i ograničenja i time si od života učinili pakao? Nesretni su, frustrirani, potpuno pod kontrolom svog djeteta.

Samostalno su, pod potpunom kaznenom i materijalnom odgovornošću oblikovali djecu koja ih danas zlostavljaju. Stvorili su Dive, Teroriste i Cvilidrete.


Tko su Dive?
Dive su djeca koja zahtijevaju da im se ugađa. Imaju osjećaj posebnosti i grandioznosti. Zahtijevaju posebnu odjeću, posebnu hranu, poseban tretman. Te neće ove hlače nego one ili pak ni te nego će ipak haljinu. Ne jedu povrće, niti bilo što zeleno ili jedu sve boje, ali se one na tanjuru ne smiju dodirivati. Ne na bilo kojem tanjuru jer neki tanjuri škripe. Kakao mora biti točno sobne temperature u određenoj šalici, a ne pretopao ili prehladan. Djeca su to koja su „istrenirala“ svoje roditelje da im čitaju želje iz očiju i skaču na svaki njihov mig. Jer nedajbože da im se u nečem ne udovolji. Tad se pretvaraju u čudovišta koja vrište, vrijeđaju, urlaju, odbacuju, neće, ne žele... Pretvaraju se u teroriste.

Tko su Teroristi?
Teroristi su djeca koja su već oblikovala svoje ponašanje oko unutarnje ljutnje i frustracije pa se iskaljuju na roditeljima. Lupaju vratima, vrte očima, odgovaraju i suprotstavljaju se. Što su stariji, njihovi su načini gori. Počinju vrijeđati svoje roditelje, čak ih i fizički odguravati, odbijati bilo kakvu suradnju. To su djeca koja u mom poslu dobiju dijagnozu poremećaja u ponašanju.

Cvilidrete?
Djeca koja plaču, cendraju, cvile za svaku sitnicu i tako ili dobivaju pažnju roditelja ili svojim ponašanjem zaustavljaju bilo kakav napad na sebe ili kritiku. Primjerice, majka poželi s kćeri razgovarati o tome da je njezino neodgovorno ponašanje dovelo do toga da ima loše ocjene, ali prije nego što se majka uopće zagrijala, kći počne roniti suze. Majka se zaustavlja jer joj je žao, obrne priču i počne tješiti kćer. Super. Što su riješile? Ništa. Ili dječak koji umjesto normalnim glasom, plačnim glasom visoke frekvencije prekida tatu u radu i opisuje, uz šmrcanje i curenje nosa, kako ga je njegov prijatelj krivo pogledao. Tata bi najradije, ali ne smije, poslao malog tamo otkud je došao, ali ne može, pa dijete ipak plače, zar ne?

Prije nego što počnete razmišljati o tome kojoj kategoriji pripada vaše dijete, znajte da su kategorije fluidne i da vaše dijete može imati i višestruku osobnost, pa u jednom trenutku može biti diva, a u drugom cvilidreta ili terorist. Te uloge nisu fiksne. Ako će vam zbog toga biti lakše, priznajem da kući imam od svega pomalo u svakoj od svojih kćeri. Eto, i mi psihoterapeuti doma smo samo roditelji. Što možemo učiniti ako primijetimo da smo potpuno izgubili kontrolu nad svojom djecom i da se oni iz slatkog, maznog bića pretvaraju u dive, teroriste i cvilidrete koje vedre i oblače vašim domom?

1. Prvi znak za uzbunu je osjećaj frustracije koji kao roditelji imate dok strepite zbog svake djetetove reakcije. To je znak da pod hitno potrebno resetirati vaš roditeljski mozak. Jer osjećaju frustracije koji se stalno nastanio u vama tu nije mjesto.

2. Drugo, molim vas da ovo zapamtite, dijete koje se tako ponaša nije sretno. Sretna djeca, baš kao i sretni odrasli, nemaju potrebu iskaljivati se na drugima i iskušavati svoju moć. Dakle, ako vaše dijete nije sretno, a jedino što ste ikada željeli jest da ono bude sretno, onda je to i više nego dovoljan razlog da nešto promijenimo - i to odmah.

3. Treća važna stvar koju ne smijete smetnuti s uma je da odgoj djeteta služi pripremi za život, a ne samo za život pod vašim krovom. Vaše dijete kod kuće izigrava divu, ali tamo vani, u svijetu, jedna je Mariah Carey i vaše dijete sigurno neće dobro proći. Svijet joj se neće klanjati ni tolerirati njezino glumatanje. Stoga je vrijeme da prekinete tu predstavu i postavite ju u realitet. Konačno, i vi ste mogli ispasti diva da vam vaši roditelji to po kratkom postupku nisu izbili iz glave. Unutar zadanih okvira (koje VI zadajete) dijete može obući što želi i jesti što želi (od ponuđenog). Ništa izvan toga! Je li to jasno?

4. Teroristi?
Djeca koja zlostavljaju sve oko sebe daju nam do znanja da su nesretna i da su im očajnički potrebne jasne granice i stabilan roditelj, a ne netko tko će drhtati pred njima. S njima se, dok se god ne ponašaju kako treba, ništa ne dogovara, ništa im se ne popušta, ništa im se ne tolerira jer: „Nema pregovaranja s teroristima!“ Vjerujte, sukobi bi u početku mogli naizgled porasti, ali s vremenom će dijete shvatiti tko sjedi na vozačevu mjestu i počet će poštovati hijerarhiju.

5. A što ćemo sa cvilidretama, tim napornim, cendravim bićima koji svaku svoju želju i potrebu trebaju iskazati na tako iscrpljujući i iritantan način? Poslušajte što imaju reći jedino kad je „njihov ton normalan“. Ostanite smireni kad počnu cendrati i recite im: „Vidim da si uzrujan/a, reci mi to tako da mogu razumjeti, ovako te ne razumijem.“ Pokazujete da ste tu za njih, ali samo pod uvjetom da svoje želje i potrebe iskazuju na adekvatan način.

Držim fige svima! Osim vama, držim fige i vašoj djeci da dobiju snažne i stabilne roditelje kakve trebaju.