Priče za umirivanje

Jednostavno rečeno, narativna struktura moćan je alat za stjecanje pozornosti. Ako ste se ikad borili za dječju pozornost – a tko nije? – mogli biste razmisliti o pričanju priče. Ona često ublažava sukob i frustraciju povezane s izravnim upitima ili zahtjevima. Usto, kad zadobije pozornost, vješt pripovjedač može je preusmjeriti prema bilo kojem predmetu ili aktivnosti koju odabere. To je bît pripovjedačke petlje. U ovom se poglavlju usredotočujemo na terapeutski učinak priča. Priče su same po sebi umirujuće. Bez obzira na temu, obraćaju pozornost na dijete u nevolji i to čine bez fokusa na djetetovu problemu. Djeca koja su ozlijeđena, bolesna ili su pretrpjela neku emocionalnu traumu mogu postati fiksirana na problem. To vidimo u najrazličitijim oblicima ponašanjima, poput bijesnog ispada dvogodišnjaka i malodušnosti predadolescenta. Oba mogu imati velike koristi od priče. Emocionalna intimnost pomaže im da se osjećaju povezano, smireno i katkad malo snažnije. 

Jedan je naš učenik jednom nehotice kleknuo na kaktus. Bio je to kaktus cholla, jedan od najgadnijih u Novom Meksiku, jer njegove duge iglice imaju na kraju kukice, poput udice. Boli kad se zabodu, a još više kad ih se vadi. Povremeno imamo posla s jednom ili dvije iglice, ali ovog je puta dijete završilo na šest centimetara dugom komadu koji mu se sada prilijepio za potkoljenicu poput divovskoga bodljikavog guštera. Kad je postao svjestan boli, dječak, star pet godina, počeo se smrzavati. Znao je u što se uvalio. Zubi su mu cvokotali i posve je prestao disati. Bol je bila stvarna, ali pomisao na ono što slijedi bila je gotovo nepodnošljiva. Ja sam polako krenuo prema djetetu, smireno ponavljajući, „Diši, diši.“ U međuvremenu je Silke, shvativši situaciju, pozvala neke prijatelje. „Josh, Tim, pomozite svom prijatelju Michaelu pričajući neku smiješnu Priče su same po sebi umirujuće. Priče za umirivanje 93 priču”, rekla je.

Zašto čitati djeci

Josh i Tim su se pogledali i odmah prepoznali ozbiljnost situacije. Istog trena su počeli izvoditi najsmješnije ludorije, prepričavajući najbolje događaje tjedna, mahali su, vikali i gluparali se. Michaelovo lice, stegnuto u bolan izraz, počelo se smijati, zatim stezati, smijati i stezati. Mogli ste čuti borbu u njegovu glasu. Naposljetku, kada su ga priče posve zaokupile, ja sam polako posegnuo za kaktusom. Jednim brzim potezom Michaelova nogavica se zategnula i kaktus je izašao. Michaelovo je lice postalo jarkocrveno, a zatim je ustao, sagnuo se i konačno nam mahnuo. „Dobro sam“, rekao je, boreći se sa suzama. „U redu sam.“ Pet minuta poslije, nakon brzog pregleda, već se ponovno igrao s prijateljima. U životu postoje trenuci kad nema druge nego suočiti se s boli. Međutim, ako se izravno suočimo s njom, katkad višestruko pojačamo traumu jer svu pozornost usmjerimo na naš očaj.

Kako pričati priče djeci, knjiga
Profimedia/Shutterstock Kako pričati priče djeci, knjiga

Fokusiranje na rješenja ili alternative katkad samo potpiruje vatru jer održava našu energiju usredotočenu na problem. U takvim trenucima priče mogu biti jedinstveni lijek. Ako uspostavite ritam, imamo verbalni znak ili rutinu koja uvodi vrijeme za priču, možemo to upotrijebiti u teškim okolnostima da posegnemo u dječju svijest i prebacimo prekidač na sigurnost i intimnost brže nego što bi aspirin ili ibuprofen dospjeli u njegov krvotok. Neki čitatelji možda smatraju da je pretjerano tvrditi da pripovijedanje može biti tako učinkovito. O pripovijedanju uglavnom razmišljamo kao o svojevrsnoj kako djeci pričati priče 94 zabavi.

Međutim, ako shvatimo intimu u bîti pripovjedačkog odnosa, zajedno sa sposobnošću ljudskog organizma da shvati informacije i značenje kroz narativnu strukturu, počinjemo uviđati kako nam taj jedinstveno ljudski alat može pomoći da pristupimo i povežemo se s našom djecom na brze i učinkovite načine. Jednako važno, intimnost pripovijedanja dvosmjerna je ulica: umireno dijete znači umireni roditelj.

Pet važnih vještina kojima ne učimo djecu

Jedna je majka spremala kćeri rođendansku tortu. Slavljenica je uzbuđeno dijelila male darove gostima, papirnate trubice koje se odmotaju kad puhnete u njih, a zatim vrate natrag kad prestanete. Sva su se djeca ludo zabavljala sve dok slavljenica nije shvatila da je podijelila sve trubice, a za nju nije ostala nijedna. Dok su njezini prijatelji zujali uokolo, podrigivali se i hihotali, počela je plakati. Njezina je majka to zamijetila dok je palila svijeće i osjećala se zbunjeno. Djeca, majka, roditelji, slavljenica – svi su se osjećali drukčije. Zamalo je nastupio kaos, ali onda je netko povikao: „Hej, jesam li vam ikad pričao o tome...“ Priče ublažavaju pritisak. Plijene pozornost i zatim je preusmjeravaju na nešto korisno. Pomažu u usklađivanju emocija govornika, slušatelja i svih okupljenih. To ne mora biti dvadesetminutni triler. Često je dovoljna jednominutna epizoda.

Ublažite bol

Sljedeći put kad se vaše dijete nađe u teškoj situaciji, pokušajte mu ispričati umirujuću priču. Možda je bol tjelesna ili je u pitanju neka teška emocija. Možda je noćna mora, ili čak trenutak sukoba među vama. Što god bilo, pobrinite se da to nije nešto poput porezotine koja krvari, a koju je lako riješiti drugom metodom. Cilj nije upotrijebiti priču kao izgovor; cilj je uvjeriti se u to da je priča katkad jedini dostupan lijek.