ŠTO BIH VOLJELA DA LJUDI ZNAJU O ADHD-U: Naša kolumnistica i terapeutkinja dijeli svoje iskustvo iz pozicije roditelja

Neću pisati tekst iz pozicije stručnjaka nego iz pozicije roditelja. Bavim se ADHD-om dulje nego što sam roditelj, ali tek s iskustvom odgajanja djeteta s ADHD-om osjećam da se moja istina o tom poremećaju zaokružila.

S obzirom na to da je riječ o iznimno nasljednom poremećaju, kako to već biva, dogodilo se i to da sam dobila dijete s ADHD-om. Sreća za nju i mene da mi to nije bilo strano i da me nije iznenadilo, a ni uplašilo. Dapače, smatram je svojim posebnim darom.
Iz perspektive djeteta i mene kao njezine mame, POSTOJI NEKOLIKO ČINJENICA KOJE BIH VOLJELA DA LJUDI ZNAJU O ADHD-u:

Dijete nije krivo što ima ADHD

Djetetu s ADHD-om mozak jednostavno radi malo drukčije nego drugoj djeci. To je neurološke naravi, a ne pitanje izbora. Ne radi ništa namjerno. Kada bi dijete moglo imati više kontrole i fokusa, imalo bi. Na djetetu koje nosi naočale ili slušni aparatić njegova je poteškoća vidljiva i jasna svima. Okolina se trudi pomoći im. Na djetetu s ADHD-om to se izvana ne vidi. Izgleda kao i svako drugo dijete. Ne izaziva nikakvu empatiju. Ljudi se ne trude pomoći ni razumjeti. Većina njih misli da toj djeci nije ništa. Uobičajen je stav, a to sam često čula: „Kad bi se samo malo smirilo, kad bi se samo malo više koncentriralo!“ Kao da i to dijete ne bi to željelo. No ne može se samo malo smiriti i malo više koncentrirati jednako kao što ni dijete s oštećenjem sluha neće bolje čuti ako samo „malo više naćuli uši“.

Roditelj nije kriv što dijete ima ADHD

Roditeljstvo, pa ni ono najgore na svijetu, neće stvoriti ADHD kod djeteta. To je jednostavno tako. Činjenica. Možda ne radim uvijek sve ispravno, ali unatoč tome, ništa što sam učinila pogrešno nije prouzročilo ADHD moje kćeri. Ako išta, kao i brojni drugi roditelji djece s poteškoćama, još više od drugih promišljam o svojim odgojnim postupcima. Discipliniram je. Dajem nagrade i kazne. Postoje posljedice za sve što ona učini, pozitivne i negativne. No ona nije kao druga djeca. Ono što funkcionira kod drugih, ne funkcionira kod nje. Samostalnost koju druga djeca razvijaju u određenim godina kod djeteta s ADHD-om kasni. Unutarnji govor koji je glavni upravljač ponašanja i svjesnosti o uzročno-posljedičnoj vezi kod njih se razvija kasnije. Puno im je dulje potreban nadzor, vodstvo. Kod većine djece nakon određenog vremena određena se poželjna ponašanja učvrste, a negativna nestanu, uz dosljedan odgoj. Kod djece s ADHD-om taj je put teži i dulji. Istraživanja su pokazala da je skupina roditelja djece s ADHD-om iznimno pod stresom jer njihova uloga kao da nikad ne prestaje. Dugo sjede uz djecu dok pišu zadaću tijekom cijele osnovne škole, a ponekad i u srednjoj moraju provjeriti je li napisalo zadaću i ima li sav potreban pribor. Češće moraju izreći pravila, čak i onda kad su sigurni da su već i svi susjedi čuli i zapamtili, potrebno je ponoviti. I opet, i opet.

Ono to ne radi da vas živcira

Ono što mi je oduvijek bilo prekrasno kod osoba s ADHD-om jest zapravo srž njihovih poteškoća. S obzirom na oštećenje izvršnog funkcioniranja, oni imaju problem s planiranjem, pretpostavljanjem, upravljanjem svog ponašanja, provođenjem aktivnosti od početka do kraja... Oni i da hoće ne bi to mogli činiti namjerno. I kad su neposlušni i kad su nemogući i kad se čini kao da ne slušaju, kad su nemirni i nikako se ne mogu smiriti, kad vas izmore do krajnjih granica, oni jednostavno nemaju sposobnost biti manipulativni ili proračunati. To jednostavno nije moguće. Ne funkcioniraju tako. Dapače, vrlo često u svojoj nepromišljenosti nekoga mogu povrijediti, ali čim to uvide, bude im jako žao. Osjećaju se užasno. Nisu imali takve namjere. Iskreno, nisu imali nikakve namjere. Kad se govori o ADHD-u često se spominje njihovo „agresivno“ ponašanje. Agresiju definira namjera. Kod njih nema namjere, ali ipak se dogodi da učine nekome nešto nažao. To nije agresija. To je dio njihova poremećaja.

ADHD ima mnogo lica

Nisu sva djeca s ADHD-om jednaka. Unatoč tome što se ADHD definira kao poremećaj s hiperaktivnosti, nepažnjom i impulzivnosti, nemaju sva djeca sve te simptome jednako zastupljene. Neki imaju izraženu nepažnju, ali nemaju hiperaktivnost i impulzivnost. Neka imaju sve jako izraženo. Neka su bolja i uspješnija u školi, neka su slabija. Neka su bolja u sportu, neka su više kreativna i okrenuta ka umjetnosti. ADHD je poremećaj, no svaka osoba s ADHD-om je drukčija. Na njihovo ponašanje utječe i to kakvog su karaktera. Neka djeca uz ADHD imaju i druge pridružene poteškoće koje dodatno sve kompliciraju, poput, primjerice poteškoća učenja. Ne treba na njih gledati po principu - vidio si jednog, vidio si sve. Kao što dijabetes mogu imati potpuno različite osobnosti, tako i ADHD dolazi u mnogim oblicima.

Trudimo se najviše što možemo

Danas je u dječjoj dobi ocjena najčešće mjerilo uspješnosti. Na sve se stavlja broj. U natjecanju je važno koji si bio, u školi je važno koliko si dobio. To je samo gledanje završnog proizvoda. Ne gledaju se sav onaj rad i trud koji prethode toj ocjeni. Sjećam se da sam, znajući da će za 10-ak dana biti test iz povijesti, s A svakodnevno pomalo učila kako bi do ispita bila spremna. Večer uoči ispita nazvala me majka njezine prijateljice iz razreda i iznenadila se što učimo jer nije ni znala da je sutra ispit i jer njezina kći nije još ni otvorila povijest. Rekla je, a bilo je već vrijeme da djecu spremimo na spavanje: „Idemo mi na brzaka naučiti povijest.“ I tako su one na brzaka naučile povijest i A je dobila istu ocjenu kao i ta druga djevojčica. Za trud koji je trajao 10 puta dulje. Nakon puno takvih situacija osjeti se da dijete više nema želju truditi se. Njihov trud uvijek ostane nezamijećen, nevažan. Nastavnicima nije važno koliko je nekome trebalo da savlada gradivo, koliko su inovativni roditelji i dijete bili s izradom mentalnih mapa ili u izvođenju „bijesnih glista“ kako bi dijete zapamtilo, bitno je samo kako i koliko to dijete zna u ključnom trenutku ispita. Sjećam se da joj je bilo jako teško shvatiti i naučiti glavne i sporedne strane svijeta. Izvela sam je van, na pijesak. Nacrtala sam na tlu veliki krug oko nje. Označila strane, postavila travu koja je imitirala mahovinu, postavila objekt koji je imitirao mravinjak, Sunce. Vrtjela se, zabavljala, shvaćala, pamtila i naučila. I to je trajalo. I trajalo. I na kraju je dobila 5. A trebala je dobiti 5 za znanje, 5 za trud, 5 za uloženo vrijeme i još 5 tek tako. Djeca s ADHD-om također su pametna i sposobna kao i ostala djeca, sve mogu postići, ali na drukčiji način. Dulji način. Teži način.

Nemojte osuđivati! To sve pogoršava

Ne mogu ni nabrojiti koliko sam puta osjećala sram i nelagodu zbog načina na koji su drugi ljudi gledali na nju i mene. Smatrali su da ne odgajam dobro svoje dijete, da nisam dobar roditelj. Da sam samo malo stroža, jasnija, dosljednija, moje dijete ne bi bilo takvo, bilo bi bolje, bilo bi više kao druga djeca. Znalo bi se ponašati, znalo bi slušati. Toliko sam puta to čula od nastavnika ili trenera, ponekad i od poznanika. Svjesna sam da ljudi osuđuju jer jednostavno ne znaju! Osuđuju iz neznanja. To mi malo, ali samo malo, olakšava prihvatiti osude.

Razgovarala sam sa svojom mamom o tome kako je njoj bilo kad je okolina osuđivala mog brata. Ona mi je rekla: „U početku sam odlazila na informacije u školu, a zatim jednostavno više nisam. Počela sam slati tatu. On je ionako sve slušao ni s pola uha. Ja se nisam više željela osjećati loše. Oni ga jednostavno nisu razumjeli.“ I to je to. Treba uvijek pitati mamu.

Ne, nemaju svi ADHD

Važno je znati da se ADHD javlja u otprilike 2 do 4 posto populacije, dakle, puno se više o njemu govori nego što je stvarno prisutan. Ima simptome koji su vrlo bliski svima nama. Tko se od nas ne osjeća ponekad rastreseno, nemirno, dekoncentrirano? Tko od nas ponekad ne kasni, ne izgubi ključeve ili naočale? Svi se tako osjećamo ponekad. Ključno je da se osobe s ADHD-om tako osjećaju STALNO. Njihov poremećaj nije pod utjecajem stresnog životnog razdoblja ili lošeg odgoja. Studenti u jeku ispita od umora više ništa ne mogu zapamtiti, iscrpljene majke imaju osjećaj da im se mozak pretvorio u kašu nakon porođaja, djeca tijekom roditeljskog razvoda mogu iskazivati nemir, neposluh, darovita i bistra djeca mogu se činiti kao da na satu ništa ne slušaju kad im je dosadno, sanjari često maštaju tijekom nastave. No sve je to ponekad. I to nije ADHD. ADHD je poremećaj i on je stalan. Da, u nekim je situacijama malo bolje, u nekima malo lošije, ali suma sumarum - ADHD je stalno prisutan, više ili manje izražen. Dijete koje ima ADHD ima poteškoće i kod kuće i u školi i na treningu. Meni kao stručnjaku za ADHD, a naročito kao majci djeteta s ADHD-om, iznimno je iritantno kad na spomen ADHD-a ljudi vrlo olako izjavljuju „joj i moj je sin hiperaktivan“ ili „u razredu moje kćeri ima barem 10 hiperaktivaca“. ADHD se trivijalizira ako ga se identificira kad ne bi trebalo. Svi ponekad imamo simptome ADHD-a, ali nemamo svi ADHD.

A kako onda može satima slagati legiće?

Postoji nešto što se zove hiperfokus i što je jako prisutno kod ADHD-a. Intrinzično su motivirani. Njihovo ponašanje pod utjecajem je osjećaja ugode i neugode. Laičkim rječnikom, to znači da će oni biti itekako sposobni dulje biti fokusirani na sadržaj koji ih zanima, a nimalo na ono što ih ne zanima. Ponekad roditelji opisuju da dijete ne čuje kad ga zovu ako je udubljeno u neku aktivnost koja ga u potpunosti obuzme, poput slaganja kocki ili crtanja. Osobe koje nemaju ADHD reći će: „Pa i ja lakše radim ono što me zanima, a teže ono što me ne zanima.“ I bit će u pravu. No oni mogu raditi nezanimljive stvari jer se i nezanimljive stvari moraju raditi. Od brojnih školskih predmeta učenika bez poteškoća iskreno možda zanimaju dva ili tri. No slušat će, učiti i naučiti i one ostale. Zašto? Jer mora. Osoba s ADHD-om neće, ili barem neće bez nečije pomoći ili poticaja. Što je onda rješenje? Da bi dijete s ADHD-om naučilo ono što ga ne zanima, moramo se prvo potruditi da ga počne zanimati. Približiti mu gradivo na njemu zanimljiv način. Nakon što smo to postigli, nema prepreka učenju.

Ono je toliko veće od svog ADHD-a

Za razliku od svoje mame, i dalje odlazim na informacije. Ne znam je li to dobro ili loše, je li znak optimizma ili mazohizma, ali tako je kako je. Slušam govorancije o tome kako je A opet zakasnila, kako se češljala pod satom, kako non-stop šilji olovke i ometa razred, nema potreban pribor, zaboravila je predati lektiru, kako brblja s učenicima u klupama ispred, u klupama iza, kako jede pod satom, šuška s papirićima, postavlja neumjesna pitanja tijekom nastave, ne može mirno sjediti, kako baš ona svaki put ugazi u blato kad su na igralištu, zalije se tijekom ručka, radi zvijezde na tjelesnom kad treba stati u vrstu... Slušam, slušam i apsolutno znam da je to što govore istina. Da, to dobro opisuje moje dijete. Jedan dio nje. Onaj dio koji njih zanima. Onaj dio koji vide. Sve ono što nisu vidjeli, što nisu opisali, ono što ja vidim u njoj toliko je veće od svega što drugi vide.

Zbog toga što djeca s ADHD-om imaju slabiju regulaciju emocija, oni bez filtra pokazuju točno kako se osjećaju. Za razliku od druge djece koja već u vrlo ranoj dobi nauče pokazivati poželjne, a prikrivati nepoželjne osjećaje, kad je njima nešto smiješno, kad se oni smiju, smije se cijeli svijet. Kad im nešto smeta ili ih rastuži, tule kao kišna godina. Kad ih nešto razljuti, svi jako dobro znaju da su ljuti, strašno ljuti. A kad nešto žele, ajme, kad nešto žele, najdosadnija su bića na svijetu, u stanju su moliti, kumiti, plakati, revati, daviti te konačno i najdosljednije roditeljstvo vrlo često pada na tom testu. Emocije nose izvana, bez pretvaranja. Kakvo osvježenje u današnjem svijetu! Imaju izrazito jako razvijenu empatiju, ne trpe nepravdu, ne mogu dopustiti da je netko oko njih tužan, da se nekog zlostavlja. Postavljaju se i većima i jačima. Jer nisu savladali koncept uzročno-posljedične veze i nemaju strah od posljedica.

A se jednom istrgnula i pretrčala jako prometnu cestu a da nije pogledala lijevo i desno jer su na drugoj strani ceste prosili jedan starac i njegov pas pa im je željela dati sve kovanice koje je imala u džepu. Nisam znala jesam li ljuta ili ponosna na nju. Pa zar nije majstor mindfulnessa! U svakom slučaju vrlo često imam osjećaj prestravljenosti i kao da zadržavam dah od strepnje zbog njezine nepredvidljivosti. Mogli bismo ih nazvati predvidljivo nepredvidljivima. S njima nikad ne znaš što će učiniti sljedeće. Ali, isto tako, oni kad vole vole. I to se ne ustručavaju pokazati. Brojni roditelji koji dolaze u Centar za ADHD dijele upravo to sa mnom. Htjela bih da ljudi i to znaju. Tu njihovu drugu stranu. Tu stranu koju mi roditelji itekako dobro znamo i obožavamo. Kako bi svijet bio divno mjesto kad bi barem na tren svi bili malo više kao oni.