Godijeva Škola za odrasle
Kako na duhovit i topao način oplemeniti spoznaje roditelja o ozbiljnoj temi odgoja djeteta? Kako djelovati na srca i umove odgajatelja, baka, djedova i svih onih koji se bave djecom da razvijaju svoje promatračke vještine i hrabro preispituju usvojene stavove, predrasude i konvencije društva? Je li odgoj pitanje vlastitog razvoja i samoedukacije? Upravo time na svojim predavanjima i radionicama Godi Keller, glasoviti norveški pedagog švicarskog podrijetla te predavač i autor nekoliko knjiga o odgoju, potiče sudionike na razmišljanje i duboko preispitivanje pa mnogi kažu kako on ne predaje, nego – inspirira.
Njegova Škola za odrasle usmjerena je na educiranje i osnaživanje kompetencija odraslih te već više od 20 godina djeluje u Norveškoj, Švedskoj, Islandu, Mađarskoj i Sloveniji, a posljednjih godina Godi Keller posjećuje i Hrvatsku. Pedagoški je put počeo kao učitelj djece i mladih, a nakon više od 20 godina takvog rada, dulje od 10 godina bio je viši predavač-trener za učitelje i odgajatelje na Rudolf Steiner University Collegeu u Oslu. Slijedilo je sudjelovanje u projektu kojim se pomaže mladima koji su napustili školovanje kako bi našli posao ili završili edukaciju. Danas je, kao nezavisni predavač, Godi Keller vrlo angažiran kao stručni suradnik brojnih pedagoških ustanova u Europi.
Odgoj nekad i sada
Jednostavno pitanje koje ga je zateklo prije 20-ak godina i usmjerilo prema dubljem istraživanju područja roditeljstva i odgoja, na roditeljskom sastanku uputio mu je jedan zabrinuti otac upitavši kako znati što je ispravno, a što nije u odgoju i obrazovanju djece. Isto pitanje Keller i danas smatra kamenom spoticanja mnogih roditelja. Šaleći se, za sebe kaže da je rođen u srednjem vijeku, nekada davno, pa se njegovi roditelji, koji su bili tvornički radnici, nisu puno zamarali pitanjima odgoja ili čitanjem obrazovne literature.
„Podizanje djece tada je bila općedruštvena stvar, sustav vrijednosti i nepisanih zakona koje je trebalo poštovati. Kako šišati i odijevati djecu, uredno vrijeme spavanja, primjereno ponašanje na ulici i u školi – konvencije su bile toliko jake da su vrijedile za sve“, kaže. Iako se danas tome možemo smijati, Godi Keller smatra da je upravo takvo vrijeme roditeljima davalo osjećaj sigurnosti.
„Danas je, međutim, situacija bitno drukčija jer je roditeljstvo potpuno privatizirano, što za sobom nosi dvojbu o ispravnosti vlastitih odluka. Ako me pitate, smatram da su nam potrebne škole za roditelje u onim situacijama kad se osjećamo nesigurno jer“, objašnjava, „držati se vlastitih principa ili olakšati život djetetu pitanje je koje obilježava stotine situacija s kojima se roditelji susreću.“
Kao pedagog bogatog iskustva u radu s roditeljima i djecom susreli ste se s mnogim ljudskim osobinama. Na kojim se temeljima, prema vašem mišljenju, gradi kvalitetan odgoj?
Pedagogija je kultiviranje neopipljivog, a svaki je roditelj, kao i svaki učitelj, vrtlar koji se služi neponovljivim alatom u odgoju djeteta – vlastitom osobnošću. Vrlo je lako i popularno danas biti arogantan te s pozicije stručnjaka ili kojekakvih televizijskih gurua dijeliti površne savjete. To je razlog zašto ne dajem recepte kako odgajati jer različiti smo na bezbroj načina.
Nikad nisam susreo dva ista roditelja ili dva ista djeteta. No smatram da razvoj djeteta izuzetno podupiru roditeljske osobine kao što su cjelovitost i autentičnost njihova odraslog autoriteta. To znači da roditelj kao kompletna osoba pomaže djetetu postati cjelovita individua, da svojom autentičnošću podržava 'ono što jest' te da poruke koje šalje djetetu doista i živi.
Važno je, također, biti vješt promatrač, promatrati dijete s poštovanjem i toplinom tako da ga doista vidite i pritom po strani ostavite upetljavanje u kritiziranje, interpretiranje ili pretjeranu emocionalnost. To je mnogima od nas danas velik problem jer nismo rado u ulozi neutralnih promatrača.
Spoznaja da je odgoj djeteta pitanje povjerenja, a ne pitanje kontrole poruka je roditeljima da ne budu u strahu i da vjeruju sebi, a ne stručnjacima. Nije li čudno da upravo danas postoje silne dijagnoze koje se 'nalijepe' djeci, a ni sami ih stručnjaci ne znaju protumačiti.
U vremenu u kojem živimo nosimo se s pritiscima različita intenziteta. Koji biste savjet dali sebi da danas postanete prvi put roditelj?
Možda bih danas još više inzistirao na aktivnosti i činjenju. U svakom slučaju, davao bih djetetu prostor da koristi svoju energiju, izbjegavajući letargiju, apatičnost i sivilo, koje vidim kao najveću prijetnju današnjice. Šetao bih s djetetom, satima bismo boravili u prirodi, igrao bih s njime nogomet, išli bismo na pecanje, što mnogi roditelji danas rade, i to je divno!
Trudio bih se kreirati drugačiji program od onoga koji dijete želi podrediti pasiviziranju. I svakako bih napravio odmak od medija bilo koje vrste. Pasivna djeca sutra postaju pasivni odrasli ljudi kojima se lakše može upravljati. Jeste li ikad upoznali ijednog ribara, drvosječu ili poljoprivrednika s dijagnozom poremećaja pozornosti? Ne, zato što pravilno koriste energiju koja im je dana.
Možemo li se još malo dotaknuti dosljednosti i granica u odgoju? Što su zdrave granice?
Opet ću se vratiti na autentičnost: kad ste sigurni u sebe, onda sami živite svoja pravila. To ste vi, i dijete to osjeća. Jednostavno ste prije svega vi dobar primjer. S pravilima ne treba pretjerivati, no ona najvažnija moraju biti dio vašeg sustava vrijednosti.
Djeca testiraju roditelje upravo na slabim točkama u kojima osjećaju da to mogu kad roditelji nisu sigurni ili dosljedni. Kad, primjerice, dijete nekoliko puta šaljete u krevet bez rezultata, mislite li to doista? Primjećujem da je roditeljstvo danas vrlo nesigurno područje djelovanja i sve smo manje u miru s time što je ispravno, a što nije. Tome pridonosi i nevjerojatna lepeza odabira koja nas čini nervoznima. Mediji i industrija igračaka svjesno su okrenuti maloj djeci kao tržištu. Prosječno europsko dijete ima više od 500 igračaka, što je doista previše.
Umjesto pregovaranja koje pridonosi stvaranju nesigurnosti u djetetu, predložio bih što više prakticirati hrabrost i jasnoću u autoritetu. Biti prijatelj djetetu je besmisleno. Solidarnost kojom duboko prihvaćate dijete kakvo ono jest ne znači da se slažete sa svime što izlazi iz djeteta jer vi ste onaj koji zna na koji način vodite svoj život. I dijete će taj stav usvojiti.
S druge strane, važna je i fleksibilnost, slažete li se? Kada je u redu reći 'ne'?
Roditelji mi često postavljaju upravo to pitanje. Odgovaram im da bih radije odabrao 'ne' ako su imalo nesigurni ili ako postoji imalo sumnje u procesu donošenja odluke. S druge strane, jasno osjećate kad ste prestrogi ili kruti, kad ste otišli predaleko ili kad nije potrebno voditi bitku.
Ipak je riječ o individualnom pristupu svakom djetetu i osluškivanju samoga sebe. Također, volim roditeljima reći da biraju bitke koje vode i koje su im važne te da budu u tome usuglašeni i kao partneri. Katkada postavljanje granica zna postati navikom te ste stalno u borbenom položaju u odnosu na dijete. Odustanite od onoga što doista nije jako važno.
Očito je da školski sustav ne uspijeva zadovoljiti mnoge potrebe djeteta. Koja je najveća slabost današnjeg školskog sustava?
Od mnogih školskih slabosti o kojima sam govorio na predavanju – a to su pretjerani pokušaji standardizacije i mjerenja nemjerljivog – rekao bih da je poticanje kompetitivnosti danas otišlo predaleko. Podjela djece na gubitnike i napredne besmislena je. Kompetitivnosti, koja cijeni isključivo pobjednike, mjesto je u sportu i nekim drugim aktivnostima, a ne u školi.
Tako smo stvorili trend koji danas imamo u Europi, a to je napuštanje škole u vrlo viskom postotku, gotovo 25 posto – što je gotovo četvrtina mladih ljudi. I to je doista grozno. Kada dijete koje je svjesno da nije dovoljno dobro ili prihvaćeno usto još neprestano testirate i mjerite, to ne pogoduje razvoju njegova samopoštovanja, čak ga još više uništava i zato je to, mislim, zločin kojim uništavamo mlade živote.
Doista duboko vjerujem da je svako, ali svako dijete talentirano! Cijeli je niz talenata koje donose novi klinci i nisu samo logičko-matematičke ili jezične prirode. Imate djecu sa 'zelenim' rukama, djecu koja razumiju životinje, umjetnike, sanjare... Sve su to talenti koji nisu došli samo sjediti i pasivno usvajati raznorazne programe i potrebni su našem svijetu upravo sada. Svaka mama, svaki roditelj i učitelj ima samo jednu zadaću, a to je pomoći djetetu da bude ono što jest sa svim zadanim kvalitetama – da optimizira razvoj djeteta.
Pogrešno razmišljamo, stvarajući sustav i škole koje se ponašaju kao da se bave proizvodnjom kobasica, bez razumijevanja temelja motivacije, životnih procesa i dinamike učenja.
Na seminarima često pripovijedate bajku o princezi i žabi (Ukleti kraljević i Čelik-Henrik braće Grimm, op. ur.) u kontekstu važnosti suočavanja sa životnim krizama i odrastanja. Koje su to žabe koje danas moramo odbaciti, umjesto da ih ljubimo?
Često se u radu koristim bajkama i pričama te gledam promjene na licima djece, pa i one nešto starije. Nevjerojatan je taj jezik bajki, koji ne dolazi od pripovjedača, nego negdje duboko, duboko, iz nekog prostora koji svi osjećamo zajedničkim.
Spomenuta bajka o princezi sa zlatnom kuglom sjajna je metafora susreta sa životnim krizama koje nas često, umjesto na suočavanje, tjeraju na bijeg. U jednom trenutku svog života princeza nema nijednu sjenu u svom životu sve dok ne izgubi taj trenutak bezbrižnog djetinjstva i kugla joj padne u vodu. (Kuglu izvadi žaba nakon što joj princeza obeća da će je zauzvrat povesti na dvor, gdje će joj praviti društvo, jesti iz njezina zlatnog tanjurića, piti iz njezine kupice i spavati u njezinoj svilenoj postelji, op. ur.).
Namjerno koristim izvorni završetak te bajke prema kojemu princeza snažno baca žabu u zid – umjesto da joj dade poljubac, kao u nekim američkim prikazima – jer je riječ o jasnom postavljanju granice s onim dijelom sebe koji je ljigav i nimalo privlačan te kojemu treba otrežnjenje u obliku odlučne akcije. U trenutku kad prestanemo bježati i bacimo žabu u zid – problem se pretvara u mogućnost.
Žabe dolaze u mnogim oblicima i bojama obećavajući siguran povratak bezbrižnosti, no po određenoj cijeni, naravno. Koliko je modernih mogućnosti bjegova od suočavanja s problemima danas?! Droga i alkohol najopakiji su primjeri kad mladi s kojima radim lome sebe, no tu su i računala, kompjutorske igrice, društvene mreže, televizija, trgovački centri, kartice…
Djetetu ćete najviše pomoći i najviše ga osnažiti budete li birali put povjerenja u njega i život. Vjera i povjerenje vrlo su moćna energija. Njegujmo kulturu povjerenja umjesto kulture sumnje i straha.
U svojoj knjizi 'Sa srcem u školi' navodite radost kao važnu životnu kompetenciju. U kakvoj su vezi odgoj i stupanj životne radosti?
Radost i znatiželja u bliskoj su vezi s dinamikom života. Djecu trebamo voditi i 'začinjavati' njihovo djetinjstvo i mladenaštvo tako da imaju razloga veseliti se sutrašnjici. To često znači i suzdržavanje od nečega što žele sad i odmah. Treba biti sposoban reći: 'Ne, za to sada nije vrijeme, to dolazi poslije u životu', tako da se imaju čemu veseliti.
Danas je sve dostupno, čime pridonosimo osjećaju prezasićenosti. Pogledajte samo poruke koje šalju reklame, potičući nas na život u budućnosti: 'Kupi danas, plati sutra!' Radim s mladima iz različitih socijalnih skupina koji mi znaju reći: 'Dajte mi jedan dobar razlog da budem stariji od 25.' Današnja mladost ima velik problem vidjeti budućnost kao nešto interesantno i novo.
Ne otkrivajte, stoga, previše. Budite staromodni u tom pogledu. Budućnost im učinite misterijem: 'Ne znamo što dolazi, ali to će zasigurno biti dobro za tebe. A onda će se tvoja radost ogledati u mojim očima.'
.png)
.png)
