Tijekom pandemije društvena izolacija bila je jedan od najvažnijih faktora s negativnim utjecajem na zdravstveni život građana. Iako je donio više fleksibilnosti, rad od kuće smanjio je osobni kontakt, mogućnost kvalitetne razmjene informacija i sustava podrške koji su potrebni za visoku razinu suradnje. Zbog produljene izolacije odviknuli smo se od društvenih događaja i promijenio se način na koji pristupamo međuljudskim odnosima. Mnogi su izgubili volju za izlaskom iz kuće i odlaskom u ured, a druženje s prijateljima postalo je naporno umjesto da nam pričinjava zadovoljstvo. Stoga je potrebno razumjeti promjene koje su se dogodile u našem živčanom sustavu i sagledati važnost ljudske potrebe za konekcijom. Svijest o tome tko smo u odnosu na druge može nam pomoći da ostvarimo najvišu razinu suradnje kako bismo lakše prebrodili izazove i promjene.
Jedna od osnovnih ljudskih potreba jest komunikacija i pripadnost zajednici. U knjizi Usamljenost: Ljudska priroda i potreba za konekcijom John T. Cacioppo i William Patrick navode da se 20-ak posto ljudi osjeća toliko usamljeno da to predstavlja veliki izvor nezadovoljstva u njihovu životu. Problem često nije fizička usamljenost, nego subjektivni osjećaj mentalne i emotivne izoliranosti. Iako osoba može imati mnogo prijatelja i pratitelja na društvenim mrežama, sam broj ljudi s kojima smo povezani ne utječe pozitivno na osjećaj usamljenosti. Važna je kvaliteta odnosa, potrebni su nam smisleni i podržavajući odnosi da bismo optimalno funkcionirali. Iako je normalno da se ponekad osjećamo usamljeno, problem nastaje kada se to pretvori u kroničan osjećaj koji stvara negativne misli, emocije i ponašanja. Ako se često osjećamo usamljeno i izolirano, važno je upitati se koliko ulažemo u stvaranje kvalitetnih odnosa i koliku podršku osjećamo u odnosu s prijateljima.
Koliko se osjećate izolirano?
1. Osjećate li se usuglašeno s ljudima iz svoje okoline?
2. Osjećate li da se nemate kome obratiti?
3. Osjećate li se često usamljeno?
4. Osjećate li da imate dosta zajedničkog s ljudima u svojoj okolini?
5. Smatrate li da svoja razmišljanja i ideje možete podijeliti s drugima?
6. Osjećate li se izostavljeno iz društva?
7. Izlazi li vam se iz kuće i imate li želju družiti se?
Relacijska priroda uma
Ljudski um je povezujuće prirode i njegovo se stanje oslikava na odnos koji imamo – prema sebi, prema drugim ljudima i prema prirodi. Stoga su za zdravlje uma potrebni zdravi odnosi. Ako živimo s unutarnjim konfliktom ili pridonosimo konfliktima u svom okruženju, to će se negativno odraziti na naše psihofizičko stanje.
„Um i jastvo su u potpunosti povezani. Poštujući osobno ja i povezanost s drugim ljudima mi ostvarujemo integrirano ja – to je potencijal integriteta našeg uma“, Mind: A Journey to the Heart of Being Human, Daniel J. Siegel
Uobičajeno je vjerovati da je um odvojen od tijela i da osjećamo ono što nam se događa samo na mentalnoj razini, mislima i ustaljenim mentalnim konceptom. Povezivanjem s osjećajem u tijelu možemo integrirati iskustvo kroz spoznaju našeg fizičkog, mentalnog, emotivnog i duhovnog stanja. Također, često imamo osjećaj da smo odvojeni od drugih ljudi. Ako vidimo svijet oko sebe kao nešto što nije dio nas, kompromitiramo naš integritet i smanjujemo osjećaj pripadnosti koji je vrlo važan za psihofizičko zdravlje. Upravo je taj osjećaj da smo dio nečega većeg ključ smislenog postojanja koji nam može dati uvid u svrhu našeg života.
Simptomi depresije upućuju na to da je osjećaj odvojenosti jedan od najvažnijih faktora u depresivnim stanjima. Kada smo depresivni, osjećamo se razočarano u sebe i svijet oko nas, često krivimo druge ljude za svoje stanje, lako nas nešto iritira i gubimo interes za međuljudske odnose. Da bi se umanjili simptomi depresije, vrlo je važno da osjećamo pripadnost i da imamo važnu ulogu u zajednici.
„Zamislite da znanost prihvati ideju o integrativnom potencijalu ljudskog uma… Zamislite škole koje se fokusiraju na razvijanje suradnje umjesto na natjecanje među pojedincima. Tada bi đaci bili nagrađivani za stvaranje zajedničkih inovacija i potencijalnih rješenja za najizazovnije probleme koji postoje u svijetu. Bilo da je u pitanju nestašica zdrave hrane, čiste vode i zraka, nasilje ili promjena klime, ima dosta stvari koje zahtijevaju nova rješenja. Kada netko pobijedi na ovakvom natjecanju, svi imamo koristi od toga.” (Daniel J. Siegel)
Međuljudska suradnja je najvažnija za rješavanje kompleksnih problema u vrijeme neizvjesnosti i velikih promjena. Ako nemamo svijest o našoj dubokoj povezanosti, ne možemo surađivati na razini koja je potrebna za rješavanje kompleksnih problema.
Svijest o povezanosti
Ljudski um ima sposobnost promatrati stvari kroz analizu i fragmentaciju (lijeva strana mozga), kao i povezanost i integraciju (desna strana mozga). Kvaliteta našeg odnosa prema svijetu koji nas okružuje temeljena je na razini kompleksnosti i integracije koju percipiramo. Ako ne vidimo ljude oko sebe kao dobre ili loše, nego ih promatramo kao ono što jesu, sa svim prednostima i manama, moći ćemo imati kvalitetne odnose i doživjeti veću povezanost i pripadnost.
Naš odnos prema ljudima je uvjetovan sviješću o tome tko smo mi u odnosu na druge. Ako sebe vidimo kao izoliranu jedinku, naši odnosi bit će površni i uvjetovani onim što možemo iz njih dobiti. Živimo li sa sviješću da smo duboko povezani s drugima, imat ćemo odnose koji su kompleksni i koji nam donose eksponencijalne mogućnosti za razvoj i kolektivnu evoluciju.
„Jedan od najvećih problema s vjerovanjem da smo odvojeni jedni od drugih jest to što osjećamo gubitak konekcije, izolaciju i duboki očaj. Današnje moderno vrijeme digitalnih tehnologija pojačava iskustvo odvojenosti i može pridonijeti toj iluziji.” (Daniel J. Siegel)
Konekcija i razvojne faze ega
Ljudskom umu dostupne su različite razine svijesti o tome tko smo u odnosu na svijet oko nas. Naš je ego svijest o tome tko smo i on se ogleda u svakodnevnim odnosima. Razvojne faze ega upućuju na razine svijesti koje su nam dostupne i utječu na kvalitetu naših odnosa. Postoje konvencionalne razine svijesti na kojima je većina ljudi i postkonvencionalni razine svijesti koje postaju dostupne kada nadiđemo osjećaj odvojenosti. U konvencionalne razine svijesti ubrajamo razvojne faze ega koje su egocentrične i etnocentrične.
Egocentrična faza
U ovoj fazi ega sebe vidimo kao jedinku odvojenu od drugih ljudi i prirode. Fokusirani smo na podmirivanje osobnih potreba i izbjegavanje patnje. U ovoj fazi vidimo druge ljude i prirodu kao sredstva koja vode prema našem cilju, a ne kao nešto što ima svoju vrijednost. Taj nas mentalitet gura prema dostizanju cilja i vjerujemo da ćemo u odnosu na druge ili pobijediti ili izgubiti. Na toj razini svijesti imamo veliku potrebu za kontrolom i vjerujemo da možemo biti u kontroli. Međutim, kako je nemoguće imati totalnu kontrolu, postajemo velikim dijelom anksiozni uslijed želje da održimo kontrolu po svaku cijenu. U modernom društvu uvjetovani smo da živimo na egocentričan način, da zanemarujemo zakone prirode i da se konstantno natječemo s drugima za prvo mjesto.
Etnocentrična faza
U etnocentričnoj fazi ega vidimo sebe kao dio grupe. Identificiramo se s uvjerenjima i ideologijom ljudi koji pripadaju našoj grupi. Postajemo konformisti – fokusiramo se na to da budemo prihvaćeni, da izgledamo kao ostali i da ne odskačemo od postavljenih normi. Na ovoj razini svijesti ne prihvaćamo ljude koji su drugačiji i vjerujemo da postoji ispravan stav koji često koristimo u osudi drugih. Zainteresirani smo za analiziranje podataka, rezoniranje, postizanje ciljeva i efikasno korištenje vremena. Vjerujemo da je moderna znanost jedini put prema istini. U etnocentričnoj fazi vrlo smo svjesni razlika između ljudi i jasno nam je tko pripada, a tko ne pripada našoj grupi. Nismo zainteresirani za različita mišljenja i drugačije pristupe životu. Na najvišoj razini etnocentrične svijesti mi počinjemo postavljati pitanja: Koliko je uspjeha dovoljno?, Živim li po svojim uvjerenjima?, Mogu li zaista imati kontrolu?, Što je zapravo moja svrha? i Je li to što radim održivo?
Istraživanje razina svijesti
Pomislite na neku situaciju u vašem profesionalnom ili osobnom životu.
Postavite sebi sljedeća pitanja:
- Vidim li sebe kao odvojenu osobu?
- Mislim li da ću ili pobijediti ili izgubiti?
- Vjerujem li da postoji ispravan stav
- Jesu i moja duboka uvjerenja u skladu s mojim postupcima?
- Što bi bilo kada bi svatko imao isti pristup kao ja?
- Na koja svoja pitanja nemam odgovor?
Da bismo odgovorili na pitanja koja nam se postavljaju na konvencionalnoj razini svijesti, potrebno je promijeniti pristup. Promjena paradigme od odvojenosti prema integraciji pomaže nam da uočimo da smo dio nečeg većeg. Nova paradigma dopušta paradoks – uvid da stvari mogu biti i dobre i loše u isto vrijeme. Također, potrebno je prihvatiti stvari kakve jesu i shvatiti da ne moramo baš sve držati pod kontrolom. Uslijed promjene paradigme prema integraciji vidimo da u isto vrijeme imamo moć i da tu moć dijelimo s ljudima oko nas. Shvaćamo da razum nešto može objasniti samo donekle i da nam je potrebna vjera u druge ljude i u proces promjene da bismo opstali na duge staze.
„Potpuna istina može se iskusiti samo kroz svijest o integralnom procesu promjene, u kojem svaka osoba igra važnu ulogu”
U postkonvencionalne razine svijesti ubrajamo svjetovnu i univerzalnu/integralnu razvojnu fazu ega.
Svjetovna faza Ega
Na ovoj razini svijesti vidimo sebe kao dio svijeta. Prepoznajemo da su drugi ljudi podjednako važni i imamo manju sklonost osuđivanju. Fokusiramo se na ono što nam je dostupno u danom trenutku umjesto da živimo u prošlosti ili se brinemo o budućnosti. Nismo preokupirani dostizanjem ciljeva, nego nam je važno da smo prisutni i da imamo kvalitetne odnose. Zainteresirani smo za to kako se stvari odvijaju i usmjereni smo na sam proces stvaranja. Imamo manje potrebe za kontrolom i više vjere u to da u suradnji s drugima možemo premostiti izazove.
Na ovoj razini svijesti postajemo individua – ljudsko biće koje ima svoj stav iako je dio sustava. Prepoznajemo uvjetovanost i činjenicu da nam sustav neće dati odgovore koje tražimo. Uslijed toga preuzimamo odgovornost za stvaranje smisla u našem životu. Shvaćamo da stvari nisu uvijek onakve kakvima se čine i vidimo da je poželjno imati nekoliko različitih perspektiva. Uvažavamo ljude koji su drugačiji od nas i zainteresirani smo za njihovo mišljenje. Vidimo i sebe i druge kao kompleksna ljudska bića koja imaju i dobre i loše osobine. Na ovoj razini svijesti ulažemo u međuljudske odnose, zahvalni smo za mogućnost suradnje i imamo odgovornost jedni prema drugima na zajedničkom putu evolucije.
Univerzalna/integralna faza ega
Na ovoj razini svijesti doživljavamo sebe integriranim sa svim bićima i univerzumom. Osjećamo se kao dio prirode i vidimo sve faze života, od rođenja do smrti kao prirodne pojave. Poštujemo ono što je osnovno ljudsko u drugima i nemamo želju da budu drugačiji od onoga što jesu. Također, prihvaćamo sebe onakvima kakvi jesmo i nemamo potrebu za kontrolom. Vjerujemo našoj sposobnosti za učenje i razvoj. Osjećamo se prizemljeno zato što znamo da koliko god da smo postigli u životu, to je zanemarivo u odnosu na kolektivni doprinos ljudi. Također, osjećamo se otvoreno prema univerzumu i vidimo da svaki trenutak nosi novi potencijal. Znamo da je odnos prema prirodi jako važan i da svaka ljudska suradnja treba u obzir uzeti uvažavanje prirode i njezinih zakona.
„Moja pluća nemaju smisla bez zraka,
Koji nema smisla bez biljaka,
Koje nemaju smisla bez sunca,
I tako dalje, u vječnost…”
(Što je ekopsihologija?, Andy Fisher)
Vrijeme velike neizvjesnosti i promjena zahtjeva visoku razinu suradnje. Za ovo je potrebna nova paradigma svijesti koja će nam omogućiti da prevladamo osjećaj odvojenosti i iskoristimo ljudski potencijal na najbolji način. Spoznaja da su nam dostupne nove razine svijesti koje vode prema integraciji omogućit će nam suradnju na najvišoj razini i ponovno spajanje s prirodom. To će nam omogućiti da stvaramo nove pristupe problemima koji će dovesti do održivih, dugoročnih rješenja na blagodat budućim generacijama.