Crni zastor koji pada na nas

Malo je onih, ako takvi ljudi uopće i postoje, kojima tuga nikad nije pokucala na vrata. Izgubimo li dragu osobu, ostanemo bez posla i egzistencijalne sigurnosti, ili pak u nesretnim okolnostima okončamo neku fazu vlastitog života, normalno je da osjećamo tugu i, što je jako važno, da sebi dopustimo tugovanje. Što ako, međutim, tuga potraje i preraste u stalan, bolan osjećaj beznađa, ravnodušnosti, manjak motivacije za povratak u normalan život; ako sebe počnemo optuživati za nesretne okolnosti u životu i uvjerimo se da stvari nikad neće krenuti nabolje pa čak počnemo razmišljati i o smrti? Sve su to simptomi depresije, mentalnog stanja u kojem se čini kao da je teški crni zastor pao na pozornicu našeg života i više se nikad neće podignuti.

Bolest je to koja će, prema prognozama Svjetske zdravstvene organizacije, do 2020. godine zauzeti drugo mjesto na ljestvici najčešćih oboljenja, odmah nakon bolesti srca.  Svake godine broj depresivnih raste i to zbog činjenice da čovjek više ne može pratiti zahtjeve koje pred njega stavlja „moderan“ život, onaj u kojem više nema mjesta i sluha za ljudsko biće koje ima svoje fizičke i emocionalne potrebe.

Prihvaćanje naše cjelovitosti

„Čovjek je i duh, i duša, i tijelo, cjelina u kojoj nijedan od tih 'dijelova' ne isključuje druge. Zato ni depresija nije posljedica neke pogrešno posložene 'kemije' u našem mozgu, nego suvremenog načina života i razmišljanja koje ne prihvaća cjelovitost naše osobe“, napominje dr. Sanea Mihaljević, psihijatrica u Općoj bolnici u Virovitici, dodajući da svaki drugi čovjek barem jednom osjeti, u najmanju ruku, blagu depresiju. U Hrvatskoj, navodi konkretan podatak, svaki sedmi odrasli stanovnik pati od depresije, no u sve većem broju ona zahvaća i mlade. „To nije bolest dokonih kućanica i 'slabog' karaktera, niti je bolest za koju nema pomoći“, ističe psihijatrica.

Depresija može biti blaga, umjerena ili teška, navodi, napominjući kako su svim oblicima zajednička najmanje dva od tri simptoma – loše raspoloženje prisutno tijekom većeg dijela dana, traje najmanje dva tjedna, a na to loše raspoloženje ne djeluje ni eventualna promjena životnih okolnosti. Osim toga, javlja se gubitak interesa i užitka u uobičajenim aktivnostima koje nam inače pružaju zadovoljstvo, a treći je simptom stalni umor. U depresiji se javljaju i gubitak samopouzdanja odnosno samopoštovanja, bezrazložan osjećaj samoprijekora ili krivnje, ponavljajuće misli o smrti, smanjenje sposobnosti mišljenja i koncentracije, promjene u psihomotornoj aktivnosti, poremećaj spavanja te poremećaj u apetitu.

Potrebno je umiriti um

Liječnici u najvećem broju slučajeva oboljele od depresije liječe kombinacijom lijekova – antidepresiva – i psihoterapije, pri čemu se, prema nekim podacima, samo kod polovine liječenih dobro stanje zadržava tijekom narednih godinu dana, a ostaloj se polovini depresija vraća. Kako smo svi jedinstveni i različito reagiramo na različite pristupe, a pritom imamo posve različite intimne razloge unutarnjeg „kraha“, u svijetu se sve više razvijaju i traže alternative klasičnom liječenju.

Neki će se novi pravci u svijetu usmjeriti na sadašnji trenutak, potpuno mijenjajući pogled na depresiju i ono što je uzrokuje (pogledajte okvir desno). Primjerice, britanski terapeuti s Europskog instituta za izučavanje terapija te oni s instituta Human Givens i s njima povezan pokret Depresion Learning Path, koji zastupaju relativno nov pristup psihološkim problemima, donose nove, neortodoksne poglede na problem depresije. Uzrok vide u naučenim negativnim obrascima mišljenja i doživljavanja sebe i okoline koji se i generacijski mogu prenositi kao stil življenja.

Iscrpljivanje crnim mislima i scenarijima u tijelu stvara fiziološki odgovor zbog kojega se naše tijelo priprema na „opasnost“ podižući razine stresnih hormona, držeći nas u pripravnosti. Kako se ta energija fizički ne prazni, ponovo ciklički hrani novi stres i nove negativne misli te stalni osjećaj „da nešto nije u redu“. Pritom cijeli ovaj ciklus utječe na faze spavanja. Produljuje se REM faza sna u kojoj se tijelo ne odmara i ne obnavlja jer um sanjanjem pokušava naći rješenja za mentalne depresivne scenarije kao da su se uistinu i dogodili. Ukratko, terapeuti ovih pristupa smatraju kako je najvažnije primjenjivati relaksacijske tehnike koje će umiriti um te pomoću određenih vrsta psihoterapije (kognitivno-bihevioralna, interpersonalna) promijeniti duboko usađenu perspektivu gledanja na događaje i ponašanje koje iz takvog doživljaja proizlazi.PageBreak

par
Profimedia par

Čovjek koji se brine o sebi ne uskraćuje si potrebe

Holistički pristup znanstvenika s britanskog instituta Human Givens depresiju promatra kao posljedicu nezadovoljenih čovjekovih potreba. Čovjek je, kaže ova „škola“, evolucijski predodređen da bude društveno biće koje traži sigurnost i pažnju, ali isto to pruža i drugima. Predodređen je da se o sebi brine – redovito jede, spava i odmara, ali i da u životu ima određeni smisao, svrhu i ciljeve.

Važno nam je posvetiti se vlastitim, individualnim, ali i zajedničkim ciljevima zbog kojih ćemo imati osjećaj pripadnosti, a nužna nam je i stalna mentalna aktivnost u stvaralaštvu i prikupljanju novih informacija. Ovisni smo o povezivanju, tako da uz sebe imamo barem jednu osobu koja će nas prihvatiti onakvima kakvi jesmo, kao i o potrebi da kontroliramo svoj život, a ne da nas kontroliraju drugi.

Uskraćivanje bilo koje od tih potreba može dovesti do depresije – osjećaja da smo izgubljeni, napušteni i sami u svojoj duševnoj boli, o čemu ćemo onda neprestano razmišljati, i uvjeriti sami sebe da izlaza nema. Terapija bazirana na ovim tezama fokusira se na potragu za onim što u nečijem životu nedostaje, i zbog čega je osoba depresivna, navodeći je da sama tu potrebu opet otkrije i zadovolji. Antidepresivi samo ublažavaju biokemijske posljedice depresije – smanjuju uznemirenost i fokusiranost na negativne misli, no ne liječe uzroke depresije, zbog čega nisu dugoročno rješenje – smatraju ovi terapijski smjerovi.

Kako navode, lijekovi mogu biti korisni kod teških depresija, ali i tada kao privremeno rješenje. Psihijatrica iz Klinike za psihijatriju Vrapče, dr. Tihana Jendričko, psihoterapeutkinja s bogatim iskustvom u radu s pacijentima, potvrđuje da su antidepresivi nužni kod teške depresije, kako bi osoba uopće mogla sudjelovati u psihoterapiji, a u ostalim, lakšim slučajevima, sve ovisi o problemu koji se liječi.

Koju tehniku odabrati?

Koja će psihoterapijska tehnika biti odabrana, ovisi o težini slučaja, navodi psihijatrica, ističući kako postoje dubinske, eksplorativne tehnike, i one suportivne, orijentirane na podršku oboljelom, koje će ojačati njegove obrambene mehanizme i nadu, osjećaj smisla, samopoštovanja. Na pitanje slaže li se s tumačenjima prema kojima osobi samo odmaže traženje uzroka depresije preduboko u prošlim događanjima, doktorica odgovara kako će se – ako je bila riječ o nekoj kriznoj situaciji, a osoba generalno nije bila nezadovoljna svojim životom i samom sobom – onda samo i razgovarati o konkretnim rješenjima tog problema, bez ulaženja u dubinu.

„Na primjer, u slučaju nekog gubitka, osobu treba psihološki ojačati, pronaći konstruktivnije načine zahvaljujući kojima će se s gubitkom lakše nositi. Ako je netko jače pogođen određenom traumom, to znači da njegovi kapaciteti s kojima bi inače problem rješavao, nisu dovoljno jaki ili su iscrpljeni. Hoćemo li, međutim, tijekom terapije ulaziti i dublje, ovisi o tome ponavlja li se obrazac depresivnog ponašanja. Netko će biti voljan eksplorativnim tehnikama ući dublje u uzroke ponavljajućih depresivnih epizoda, netko drugi neće“, ističe dr. Jendričko.

Tumačenja prema kojima je depresija zapravo posljedica nezadovoljenja neke, ili nekih evolucijski nam zadanih potreba – za pažnjom, sigurnošću, ljubavlju, zajedništvom – psihijatrica podržava, napominjući kako razlog depresiji može biti sve to, no može se dogoditi i da sve navedeno imamo, ali nam se opet može činiti da nema smisla.

Transformacija i novi početak

Upravo je zato moguća podsvjesna žudnja za dubljim smislom i značenjem vlastita života. Stoga se depresija, prema dr. Mihaljević, može doživjeti i na sasvim neobičan način – kao novi početak. Osjećaj usamljenosti i izoliranosti, smatra ona, može nam zapravo pomoći da shvatimo tko smo, a odsutnost osjećaja može biti pak prilika da „izmjerimo“ koja je za nas prava udaljenost između nas i drugih ljudi. Smetnja koncentracije može biti i stanka koja regenerira mentalne sposobnosti, a odsutnost želja prilika da nam se jave naše prave želje, neovisne od tiranije nametnutih nam potreba i želja.

Kako god to bogohulno zvučalo, možda depresija ima transformativnu ulogu u našim životima. Baš kao što je napisao pjesnik Rainer Maria Rilke, možda su sve one stvari koje nas u nama samima plaše, zapravo naši bespomoćni aspekti kojima je potrebna naša vlastita ljubav. Depresija može biti prilika da svojom ljubavlju i hrabrošću strašne zmajeve iz vlastitih dubina pretvorimo u princeze.